Gledam već tjednima tramvajsku stanicu na Kvaternikovu trgu i ne mogu se načuditi.
Tu je vječita gužva i šušur svagdje osim pod ZET-ovom nadstrešnicom.
Ona zjapi prazna, a ljudi se poput sardina naslagali uz pročelja zgrada pa u tramvaje uskaču metodom skoka u dalj.
Ne zato što bi bili ludi, nego zato što nisu ludi - ne, nitko nije toliko lud da po zvizdanu, na 40 Celzijevih stupnjeva, stoji ispod nadstrešnice bilo koje tramvajske ili autobusne stanice u Zagrebu čiji su krovovi, logično, izrađeni od kaljenog stakla i unutar kojih nema ni centimetra hlada.
To se nekome, naime, učinilo prikladnim materijalom za zaštitu putnika u jednom gradu u kojemu ljetne temperature dosežu sada već nezabilježene visine.
Kao dodatak tom toplinskom iskustvu, putnici onda još mogu sjesti na prikladne klupe za odmor.
Kažem prikladne jer su, opet logično, izrađene od inoksa, pa se ljeti užare jače nego wok u japanskom restoranu, zbog čega je na njima rijetko moguće zamijetiti kakvog putnika, eventualno noću, kad se taj inoks ohladi do kakvih dvadesetak stupnjeva.
To me nagnalo da Grad Zagreb pitam zašto su, pobogu, odabrali baš kaljeno staklo i inoks kao najprikladnije materijale za nadstrešnice, nije li im malo glupo da ih putnici ljeti uopće ne koriste te imaju li ih možda u planu zamijeniti?
Recimo, napraviti krov od kakvog zapunjenog materijala?
U skladu s održivim politikama, možda ih malo zazeleniti?
Inoks klupe zamijeniti kakvim materijalom na kojem se ljeti može sjediti?
Pokazalo se, nažalost, da sam bila previše nadobudna.
Iz razgovora s gradskim, državnim i privatnim službama ispada, zapravo, da nitko ne zna zašto se postavljaju nadstrešnice s krovovima od kaljenog stakla te klupe od inoksa, a svi kao ispriku za te sulude objekte optužuju uvjete one druge službe.
No, krenimo redom.
Iz odgovora koji smo dobili iz Grada Zagreba proizlazi da je riječ o tipskim nadstrešnicama koje se u ovom obliku postavljaju od 2018. godine i za koje je Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja izdalo rješenje s navedenim svim tehničkim podacima, uključujući i tehničke podatke krova, konstrukcije i klupe za sjedenje.
"Sukladno tom projektu, ispuna krova nadstrešnice treba biti od prozirnih panela - brončanih polikarbonatnih ploča s UV premazom s obje strane, što omogućava adekvatnu zaštitu od sunca te rasvjetu unutrašnjosti nadstrešnice vanjskom uličnom javnom rasvjetom. Sukladno tom tehničkom opisu, ispuna krova uz fizikalna i mehanička svojstva treba zadovoljavati i optička svojstva te termička svojstva.
Što se tiče klupe za sjedenje, ona se postavlja uz stražnju stranu nadstrešnice i treba biti izrađena od poliranog inoksa AISI 304 s PVC površinom za sjedenje, dok se letvice na površini za sjedenje izrađuju od tvrdog ekspandiranog PVC-a otpornog na atmosferilije i UV zračenje", kažu iz Grada.
Ukratko, krivo je Ministarstvo, pa smo se slijedom toga obratili i tom tijelu državne uprave kako bismo doznali zašto je, eto, odabralo baš inoks i kaljeno staklo kao materijale za izradu nadstrešnica.
Ali, avaj, i tamo su utvrdili da odabir materijala nema nikakve veze s Ministarstvom graditeljstva.
Prema njihovim evidencijama, 2018. je izdano više rješenja za tipske projekte nadstrešnice, no Ministarstvo nije bilo to koje je odlučivalo o tehničkom rješenju niti njegovim detaljima, nego je to, logično, radio projektant.
"Prednost tipskog projekta je da se jednom u projektu definira građevina ili njezin dio koji se zatim mogu postavljati više puta na raznim lokacijama, a da se poslije dodatno određuju samo dijelovi građevine koji ovise o konkretnoj lokaciji. Vrstu tehničkog rješenja krova nadstrešnice, znači izbor materijala - hoće li biti stakleni, limeni i nešto drugo - u svojim tehničkim rješenjima određuje projektant, stoga Ministarstvo ne utječe na dana tehnička rješenja. Također, klupe kao dio urbane opreme ne moraju biti sastavni dio tipskog projekta", navode iz Ministarstva.
Otišli smo stoga i korak dalje, pa smo nazvali privatnog projektanta koji je 2018. godine dobio posao na natječaju za projektiranje nadstrešnica. Riječ je o tvrtki Kontura-projekt d.o.o iz Zagreba.
Nažalost, ni na toj adresi nismo imali više sreće.
Naime, kako su nam objasnili u toj tvrtki, Kontura-projekt bio je zadužen za izvedbeno projektiranje nadstrešnica, a ne odlučivanje o tome od kakvih će materijala biti napravljene.
"Mi smo, zapravo, bili zaduženi projektirati kako će te nadstrešnice biti uklopljene u prostor, kako će biti postavljeni kabeli, koliko će biti udaljene od rubnika i slično. Nismo imali nikakvog utjecaja na to od kakvih će materijala nadstrešnice biti sagrađene, nego nam je natječajem striktno bilo zadano da se one rade od kaljenog stakla i inoksa. Pretpostavljam da su ti materijali izabrani zato što su izdržljivi", rekli su nam u Konturi.
Da je to uistinu tako, uvjerili smo se iz natječajne dokumentacije za nadstrešnice iz 2017. godine, u kojoj jasno piše da su u troškovniku definirani svi materijali - a oni uključuju kaljeno staklo i inoks.
Na vrhu tog dokumenta pronalazimo podatak da je troškovnik radila zagrebačka trtka Arhingtrade d.o.o., pa ih nazivamo da ih pitamo jesu li oni ti kojima Zagrepčanima moraju zahvaliti što prilikom čekanja tramvaja dobivaju i besplatnu uslugu "kuhanja naživo".
"Ne, ne, mi smo sve radili prema parametrima koje nam je dao naručitelj. Pa vidite, ne bi oni to prihvatili da nismo napravili kako su tražili", kažu nam iz Arhingtrada te dodaju da je kaljeno staklo odabrano iz sigurnosnih razloga, kako bi ljudi koji čekaju pod nadstrešnicom imali pregled što se događa izvan nadstrešnice i obrnuto.
Zašto bi im bilo važno imati pogled na užareno sunce, nitko ne zna reći, baš kao što ni Grad Zagreb više ne zna zašto uporno naručuje nadstrešnice od kaljenog stakla i inoksa, osim što su uvjereni da to moraju, a kamoli zašto onda još plaćaju i UV zaštitu koja uopće ne bi trebala, da nadstrešnica pravi kakav hlad.
Koliko je to apsurdno, najbolje dokazuje slučaj stare nadstrešnice na tramvajskoj stanici Gupčeva zvijezda, koja je dobila status zaštićenog kulturnog dobra.
Nju su još 1935. godine projektirali arhitekti Ivan Zemljak i Zvonimir Kavurić, zamislivši slobodnostojeći gradski paviljon koji je uključivao dva prostora za kioske te krov koji je, gle čuda, bio izrađen od ispunjenih materijala.
Zemljak i Kavurić još su davne 1935. godine jako dobro znali što Homo sapiensu znači hlad te koliko je važno da gradska infrastruktura služi građanima umjesto da se na njoj iživljavaju birokrati.
Iz tog se razloga ova tramvajska čekaonica na Gupčevoj zvijezdi danas službeno spominje kao "najvredniji i jedini sačuvani primjer moderne funkcionalističke komunalne opreme u gradu Zagrebu".
Doslovno jedni, jer sve ono što smo dobili poslije doista nije bilo vrijedno spomena.
Imate prijedlog za Veliku škrticu? Pišite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.