'NE VRAĆAM SE, ZAGREBE, TEBI'

DOMAĆI SKLADATELJ SE U EMOTIVNOJ OBJAVI PRISJETIO LEGENDE 'Suze su mi zamaglile pogled kao što nam primitivci zamagliše širinu i ljubav koju imasmo'

 
Đuro Puček Đukica
 Ranko Šuvar / CROPIX

Hrvatski skladatelj, tekstopisac i novinar Mario Mihaljević, možda najpoznatiji kao autor stihova pjesme ‘Džuli’ Danijela Popovića, objavio je na svom profilu na Facebooku vrlo emotivan status o legendarnom Zagrepčaninu Đukici i Zagrebu kakav je bio osamdesetih godina prošlog stoljeća, pod naslovom ‘Ne vraćam se Zagrebe tebi’.

Njegovu je objavu lajkalo više od tisuću ljudi, a potom su je podijelili i u grupi Zakaj volim Zagreb gdje je izazvala dodatne emocionalne reakcije i komentare.

Mihaljević piše da je zahvaljujući svojim profesijama upoznao doista svakakve ljude iz bivše Jugoslavije, od zvijezda do nepoznatih građana. Unatoč tome nikad nije ni od koga zatražio autogram ili uspomenu pa se iznenadio kad je među sačuvanim uspomenama pronašao fotografiju Đukice Pučeka s posvetom.

Đuro Puček legendarni je zagrebački barski svirač i svi koji su se kretali centrom Zagreba sreli bi ga negdje oko Cvjetnog, u Teslinoj ili Masarykovoj. Rođen je u Varaždinu, a živio je i u Parizu. ‘Moj prijatelj. Ili prijateljica. Kako bi on za sebe rekao. Žena rođena u muškom tijelu. I tamo zarobljena’, piše Mihaljević.

Ističe kako je Zagreb osamdesetih bio svjetski grad, barem u kulturnom smislu: ‘Ništa manje moderan, osviješten, raspjevan, ozaren, otvoren, liberalan, za život idealan nego jedan Pariz, London ili Milano...Ma i puno idealniji…’ Svaki je dan Đuka išao na frizuru u Frankopansku. Svaki je dan bio sređen i izgledao besprijekorno. Jednom su ga i napali. Prije 12 godina od gradonačelnika Bandića na poklon je dobio novi Poni i tada je rekao da ga više ne zovu Đukica, nego Đuka, jer više odgovara njegovim godinama. Primio je i medalju Grada Zagreba za dugogodišnju glazbenu karijeru.

Naš se skladatelj prisjetio svih ovih uspomena sa sjetom dodavši da Đukicu više ne vidi jer ne živi u Zagrebu, no kako mu se čini, više se ne bi ni htio vratiti. Jer nije siguran bi li u današnjem Zagrebu bilo mjesta za jednog Đukicu.

Privatna arhiva
Đukica u centru Zagreba 2013.

‘Đukica i ja dugo se ne viđamo jer ja ne živim više u Zagrebu, a i kada dođem na kratko to moj Zagreb više nije. Oni koji na glas mole bojim se da bi Đukicu sada dotukli. Doslovce kolcima. Ili riječima. Koje znaju boljeti više od noža i više od kolca’, piše skladatelj.

Zagreb,290910.
U zgradi gradske uprave na Trgu Stjepana Radica zagrebacki gradonacelnik  Milan Bandic urucio je medalje grada Zagreba zagrebackom racunalnom savezu za poseban doprinos u promicanju ucenicke informatike, Djuri Puceku Djukici povodom 50. obljetnice rada, Sonji Njujic za doprinos na ocuvanju i unapredjenju zdravlja i Darinki Jug za doprinos na ocuvanju i unapredjenju zdravlja te unapredjenju zivotnog okolisa. Gradonacelnik Milan Bandic i Djuro Pucek Djukica.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX
Đuro Puček Đukica 2010. od gradonačelnika Milana Bandića prima medalju grada Zagreba povodom 50. obljetnice rada

Njegov status pročitajte u cijelosti:

‘Zahvaljujući novinarskom, skladateljskom, nažalost i kratko političkom, a posebice boemskom životu bio sam u društvu gotovo svih jugoslavenskih, hrvatskih estradnih, umjetničkih, sportskih i političkih zvijezda, a zahvaljujući nevjerojatnom uspjehu pjesme "Džuli" sjedio sam i pio s velikim svjetskim facama.

Nikada, ali baš nikada nisam ni od koga zatražio autogram ili neku sitnicu za uspomenu, iako sam mnogima poklanjao mnogo toga ako su tražili.

Zato me iznenadilo što sam među malo uščuvanih memorabilija (jer od prošlosti se ne živi) pronašao ovu sliku s posvetom.

Đukice.

Đukice Puček.

Tako bi on za sebe rekao.

Moga prijatelja.

Ili prijateljice.

Kako bi on za sebe rekao.

Žene rođene u muškom tijelu.

I tamo zarobljene.

Zagreb je 80-ih bio svjetski grad.

Ništa manje moderan, osviješten, raspjevan, ozaren, otvoren, liberalan, za život idealan nego jedan Pariz, London ili Milano...Ma i puno idealniji...

I Đukica je svoj put od teškog djetinstva u Varaždinu, preko Pariza i pola Evrope odluči(o)la zaustaviti u Zagrebu.

Ne znam ženu koja je svakoga dana išla na frizuru kao Đukica kod Halide u Frankopansku.

Ne znam osobu koja nikada nije izašla nenašminkana, upicanjena, zrihtana, kako god hoćete i to potpuno besprijekorno.

Ne znam osobu koja je samim ulaskom kod Charlieja, Korčulu, Stari fijaker, Eru ili Vinodol unijela toliko radosti, izmamila toliko osmijeha na lice....

Da.... Tamo u Vinodolu je jednom Đukica dobila nož.... Duboko.... Duboko do bubrega.... Ali zapeklo je u srcu cijeli Zagreb.... Onaj čovječni.... Onaj svjetski.... Onaj koga nije smetalo što se ne zna kojeg je spola Đukica.... Ili roda...

Jer bio nam je kao rođeni.... Oprostite rođena....

Strepili smo za Đukicino zdravlje. Neki i molili. Ne na glas. To tada nije bilo moderno.

Đukica i ja dugo se ne viđamo jer ja ne živim više u Zagrebu, a i kada dođem na kratko to moj Zagreb više nije.

Oni koji na glas mole bojim se da bi Đukicu sada dotukli.

Doslovce kolcima.

Ili riječima. Koje znaju boljeti više od noža i više od kolca.

A mene i danas zapeče jedan razgovor sa Đukicom.

Naime, Đukica mi se jednom pohvalila kako joj je sestra skupila novaca za promjenu spola u Parizu. Veliku svotu.

I reče mi Đukica kako neće uzeti novce iako bi s onim što je sama uštedjela imala dovoljno da postane potpuna žena. I fizički, a ne samo psihički.

"Zašto?" - pitao sam.

"A tko bi me sada s 44 godine ženio?" - sa suzom u oku reče mi Đukica, dok sam ja svoje skrivao.

I sada mi zamagljuju pogled pa ne mogu više pisati, kao što nam primitivci zamagliše vedrinu, širinu i ljubav koju imadosmo.

Zato se ne vraćam Zagrebe tebi...

Volim te Đukice....’

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. ožujak 2024 12:12