Na Realovom stadionu više se neće čuti ni slovo Shakirine pjesme. Ni “Waka Waka”, himna s lanjskog otvorenja Svjetskog prvenstva u Johannesburgu, ništa. Shakira je poklonila srce Barceloninoj zvijezdi Gerardu Piquéu. Dok je tako, za Real je mrtva.
Malo što nas tako zorno podsjeća u kakvom svijetu živimo od te sićušne lažne plavuše iz Kolumbije. Ona je ikona Latinske Amerike, kao Che i Chavez. Ali za razliku od njih dvojice, zapadnjaci Shakiru iskreno vole. Bio je dovoljan jedan zajednički nastup s Beyonce da američka glazbena mašinerija pokaže kako se pojavila strana pjevačica s kojom se ni oni ne usude šaliti. Shakira je ambasadorica novoga svijeta o kojemu čitamo u Economistu. U njemu su glavni Kinezi, Arapi i Latinoamerikanci. Kad je tako, onda želimo da nam taj svijet predstavlja upravo Shakira, supertalentirana ljepotica hrapava glasa i divnog tijela, zvijezda s devet Grammyja, 12 Billboardovih nagrada, nominacijom za Zlatni globus i humanitarka, koja nam se obraća hitovima smiješanima od latinoameričke i bliskoistočne glazbe te nekim neobičnim, afektiranim trbušnim plesom koji normalan čovjek ne može prestati gledati.
Fuzija gena
Uvijek držeći znake vremena na oku, to je shvatio i američki predsjednik Barack Obama pa ju je lani, da svi vide, pozvao u Ovalni ured da razgovaraju - o problemima ranog razvoja djece.
Prema kojem je receptu djevojčica iz kolumbijskog gradića Baranquilla, poznatog samo po lokalnom karnevalu, prodala 50 milijuna ploča i postala planetarni simbol nove kulture, ne znamo.
Kad je pitaju da se sama objasni, ona kaže: “Ja sam fusion, to je moja persona”. I to je vjerojatno točno. Ona je fusion zvijezda novog, fusion svijeta.
Zemlja u kojoj je Shakira odrasla fuzija je Marquezova magičnog realizma i nimalo magičnog hiperrealizma narkokartela, šmajsera i sirotinje. Odgojena je u fusion obitelji. Njezin otac William rođeni je Njujorčanin libanonskog podrijetla koji je Shakirinoj majci, Kolumbijki španjolskog podrijetla, doveo osmero djece iz prvog braka. Shakira je pisala pjesme od vrtića.
Sama svoja majstorica
U sedmom razredu izdala je prvi album “Magia”, čiji neuspjeh ju je naveo da počne učiti o produkciji. Tada se, s nepunih 13 godina, preselila u Bogotu u nadi da će postati manekenka i pjevačica. Nastupala je u malim dvoranama i na televiziji, zanimljiva, s tamnom kosom i malo previše erotiziranih pokreta za svoj uzrast, ali publika ju je voljela iako je bila tek jedna od mnogih. Opsesivno je slušala albume Led Zeppelina, The Cure, Policea, Beatlesa i Nirvane. U glavi je imala pjesme pune života i najrazličitijih utjecaja, ali nitko je nije razumio i nisu joj znali napraviti zvuk kakav je htjela. Album “Pies Descalzos” 1995. proslavio ju je u Kolumbiji.
Kazališna producentica Monica Ariza prva je u Shakiri uočila buduću zvijezdu. Na jednom letu iz Barranquille u Bogotu nagovorila je direktora kolumbijskog Sonyja Ciru Vargasa da posluša Shakiru u hotelskom lobiju. Bio je oduševljen i odnio je njezinu kasetu umjetničkom direktoru Sonyja. On ju je, pak, proglasio izgubljenim slučajem. Ali Vargas je znao što je čuo i nije htio odustati. Organizirao joj je audiciju u Bogoti, da je direktori Sonyja čuju uživo. Shakira je pjevala tri pjesme. Odmah je dobila ugovor za tri albuma.
Prvi od njih, “Donde Estan Los Ladrones?” 1998. postao je kontinentalni hit, prodao se u sedam milijuna primjeraka i ohrabrio Shakiru da se prestane prilagođavati latino klišeu i da bude ono što jest. Izblajhala je kosu, skratila topiće i prestala glumiti čednu Kolumbijku. Rođena je Shakira, divlja kraljica Latinske Amerike.