Tvrtka milijarderke Phyllis Taylor odgovorna je za najdugovječnije izlijevanje nafte u povijesti SAD-a, što je bila katastrofa za Meksički zaljev, ali porezni 'El Dorado' za gospođu Taylor.
Nakon što je 2010. došlo do eksplozije na naftnoj platformi Deepwater Horizon, ekolozi koji su istraživali štetu u Meksičkom zaljevu naišli su na misterij - u vodi su bile i naftne mrlje koje zbog struja nisu mogle potjecati s mjesta zloglasne nesreće.
Uz pomoć satelitskih snimaka, otkrili su da nafta curi iz drugog izvora, šest godina stare katastrofe o kojoj javnost gotovo ništa nije znala.
U rujnu 2004. uragan Ivan uništio je platformu za bušenje nafte kojom upravlja tvrtka pod nazivom Taylor Energy, uzrokujući curenje nafte koje traje sve do danas.
To je najdugovječnije i prema jednoj procjeni najveće izlijevanje nafte u SAD-u ikada zabilježeno. Bila je to ekološka noćna mora za regiju, ali porezni El Dorado za Phyllis Taylor, vlasnicu Taylor Energyja i oštećene platforme.
Prema analizi tajnih poreznih podataka koju je proveo portal ProPublica, nezavisni medij koji istražuje slučajeve zlouporabe moći, od 2005. do 2018. Taylor je ostvarila oko 444 milijuna dolara prihoda, većinom od plaća, kamata, dividendi i kapitalnih dobitaka, ali nije platila ni centa federalnog poreza na dohodak.
Legalan otpis
To je u značajnoj mjeri tako zato što je uspjela pretvoriti novac koji je njezina tvrtka bila prisiljena potrošiti na čišćenje izlijevanja nafte u savršeno legalan deveteroznamenkasti otpis poreza za sebe.
Predstavnici Phyllis Taylor, koja sada ima 80 godina, nisu odgovorili na višestruke zahtjeve za komentarom.
Taylor je dio skupine ultrabogatih Amerikanaca koji godinama uspijevaju izbjegavati federalne poreze na dohodak koristeći svoje poslovne i druge utjecaje da zarade dodatne milijune ili čak milijarde dolara.
Patrick Taylor, suprug Phyllis Taylor, osnovao je Taylor Energy 1979. godine. Na kraju je postao najbogatiji čovjek u Louisiani i uživao je u načinu života koji je pratio tu titulu. No, često je govorio kako bi više volio biti poznat po svojoj ulozi u zagovaranju stvaranja državnog programa koji je davao stipendije fakultetima i sveučilištima u Louisiani.
Phyllis je poslovnu karijeru započela radeći za jednog drugog naftaša iz Louisiane, a udala se za Patricka Taylora 1964. i bila je u upravnom odboru Taylor Energyja dok je on vodio tvrtku.
Smatrana "nježnom golubicom" Louisiane zbog svoje filantropije, Phyllis Taylor podržavala je lokalne obrazovne i umjetničke institucije, kao i smještaj za beskućnike i voljela je putovati.
Godina u kojoj je uragan Ivan harao promijenila je život Phyllis Taylor - nekoliko mjeseci nakon oluje njezin suprug je preminuo u 67. godini i ona je u svojoj 63. godini preuzela tvrtku.
Spektakularna blagodat
Smrt stvara spektakularnu poreznu blagodat za bogate, što neki stručnjaci smatraju jednom od najvećih rupa u propisima.
Taylor Energy je u svih 25 godina od svog osnutka rastao u vrijednosti. Da je Patrick Taylor, koji je kontrolirao veliku većinu tvrtke, prodao biznis dok je bio živ, Taylori bi dugovali golemu svotu poreza na kapitalnu dobit.
No, sva ta vrijednost nestala je njegovom smrću u snislu poreza zahvaljujući i inače naširoko osuđivanoj odredbi propisa koja će američku riznicu koštati više od 500 milijardi dolara izgubljenih poreza tijekom sljedećeg desetljeća.
Phyllis je naslijedila tvrtku i postala najbogatija žena u Louisiani, 'teška' 1,6 milijardi dolara. Naime, navodi portal ProPublica, ne postoji porez na imovinu koja se prenosi na supružnika.
Godine 2008., odnosno četiri godine nakon što su u tvrtki doznali za izlijevanje, pred njom je bio zadatak čišćenja, a Phyllis Taylor je odlučila da želi izaći iz posla.
Prodala je sve platforme i drugu imovinu tvrtke, osim oštećene platforme, dvama južnokorejskim kupcima. Taylor, koja je bila vlasnica oko 95 posto tvrtke, kako kaže njezin bivši izvršni direktor, pripalo je blizu 1,2 milijarde dolara od otprilike 1,25 milijardi dolara.
Ipak, zakonski joj je bilo dopušteno prikazati prodaju Poreznoj upravi u sasvim drugačijem svjetlu i to zbog činjenice da zakon vlasnicima privatnih tvrtki dopušta mnogo slobode u određivanju vrijednosti njihove imovine.
Budući da je Taylor naslijedila tvrtku bez poreza, ona i njezini savjetnici imali su sve razloge da joj dodijele visoku početnu vrijednost jer bi to značilo da bi, kada bi kasnije prodala imovinu, visoka vrijednost minimizirala ili eliminirala dobit 'na papiru'.
"Kada se imovina prenosi između supružnika nakon smrti, postoji porezni poticaj da se ona agresivno vrednuje na visokoj razini", objašnjava Gregg Polsky, profesor poreznog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta Georgia, koji je bio konzultant za ovu priču portala ProPublica.
Taylorina porezna evidencija sugerira da se upravo to dogodilo - nije zabilježila dobit na prodaji svoje tvrtke. Dapače, uspjela je prijaviti gubitak od 211 milijuna dolara.
Bivši insajder tvrtke rekao je da je Taylor Energy prodan skupo.
"Napravio sam procjenu. Znam koliko je vrijedila imovina i znam koliko smo prodajom dobili. Nismo izgubili. Točka", rekao je za ProPublicu John Pope, bivši izvršni direktor tvrtke Taylor Energy.
Povrat poreza
Posljedica je bila da Taylor nije platila savezni porez na dohodak u godini kada je ostvarila golemu dobit od prodaje. Čak je ubilježila i izvanrednu dodatnu vrijednost - povrat poreza od 30 milijuna dolara koje je platila prethodnih godina.
Nakon prodaje 2008. godine, ono što je ostalo od Taylor Energyja bilo je posvećeno samo jednoj stvari, čišćenju nafte. Tvrtka je tvrdila da pokušava začepiti bušotinu koja je curila, ali činilo se da nema napretka.
Nekoliko mjeseci nakon prodaje, savezna agencija koja nadzire bušenje u zaljevu pregovarala je o sporazumu koji je od tvrtke zahtijevao stvaranje zaklade od 666 milijuna dolara za pokrivanje troškova čišćenja.
To je bilo više od polovice prihoda od prodaje tvrtke, ali dolazilo je 'sa srebrom'. Budući da je Taylor Energy osnovana kao samostalna tvrtka, njezini prihodi i gubici prošli su kroz Phyllisine osobne poreze, odnosno troškove čišćenja mogla je otpisati na teret vlastitih prihoda.
Iako nekome može biti iznenađujuće da se troškovi čišćenja ekološke katastrofe odbijaju od poreza, takvi su otpisi legalni i kvalificiraju se kao "obični i nužni" poslovni troškovi, navodi ProPublica.
Nasuprot tome, novčane kazne i penali se ne odbijaju. Naftni div BP uspio je poništiti većinu nagodbe koju je sklopio s vladom oko izlijevanja Deepwater Horizon jer je velik dio utrošen na rješavanje ekološke katastrofe, a ne na kazne za prekršaje.
Takvi odbici su, navode, nedostižni za direktore ili dioničare u javnoj trgovini, gdje samo tvrtka može odbiti troškove.
Stvarno stanje
Prošle su godine da bi se napokon doznalo koliki su razmjeri izlijevanja. Taylor nije otkrila gotovo ništa o havariji.
Stvarno stanje je izašlo na vidjelo zahvaljujući upornosti ekoloških udruga, istraživačkim reportažama i drugim okolnostima.
U godinama nakon što je uspostavila posebno povjerenstvo za čišćenje, tvrtka Taylor Energy je tvrdila kako nije mogla predvidjeti takvu nesreću te da je zaustavljanje istjecanja nafte tehnološki nemoguće.
Obalna straža je 2012. konačno naredila Tayloru da ugradi kupolu koja će spriječiti izlijevanje, ali tri godine kasnije, kada je Taylor Energy riješio tužbu zbog koje je počeo javno objavljivati više informacija o svojim naporima, tvrtka nije imala ni dizajn kupole.
Kako je kasnije dokumentirala Obalna straža, Taylor Energy je bio "tvrdoglav, s njim se teško nositi i verbalno ratoboran" te je više volio “koristiti taktiku odugovlačenja nego suradnje s namjerom da zbuni, odgodi ili pogrešno usmjeri" vladu.
Godine 2015. novinska agencija AP je otkrila da su i Taylor i vlasti dramatično podcijenili obim curenja. Obalna straža objavila je novu procjenu, mnogo višu od prethodnih i 20 puta višu od otprilike četiri galona dnevno koliko je tvrtka tvrdila.
U tužbi, savezni je stručnjak to postavio još više, procjenjujući da se radi o izlijevanju do čak 29.400 galona dnevno. To bi značilo da se, počevši od 2004. godine, u zaljev izlilo više nafte iz platforme Taylor Energyja, od procijenjenih 130 milijuna galona koji su se izlili kao rezultat katastrofe BP-ove Deepwater Horizon.
Taylor Energy je u više od desetljeća pokrenuo niz pravnih postupaka protiv vlade kako bi pokušao povratiti barem dio novca ili okončati svoje obveze čišćenja, poručivši da je učinio sve što je mogao.
Bore se protiv čišćenja
Umjesto da uloži resurse u rješavanje problema, tvrtka "ulaže sav svoj novac i napore u borbu protiv čišćenja", ocijenio je Brettny Hardy, viši odvjetnik ekološke skupine Earthjustice.
I danas nafta još uvijek istječe u količini od oko 1000 galona dnevno. Zaštitna kupola, koju je konačno postavio izvođač kojeg je Obalna straža angažirala nakon što su uvidjeli da od tvrtke ne mogu očelivati ništa, također pušta.
No, Phyllis Taylor je sve to prebrodila izvanredno dobro. Ostala je poznata kao veliki dobročinitelj svoga grada i države. Hvaleći njezinu filantropiju, američki marinci dodijelili su joj počasni status marinca 2013. godine, a dobila je i nagradu "Loving Cup" 2016. godine.
Kombinacija gubitka od prodaje tvrtke i troškova čišćenja značila je zapravo da Taylor nije platila porez na dohodak od 2005. do 2018. Na kraju 2018. njezin rezervni fond gubitaka premašio je 330 milijuna dolara, što vodi mogućnosti da više nikada neće morati plaćati porez na dohodak.