Kad je Rusija prije nešto više od godinu dana napala Ukrajinu, u Kremlju su bili šokirani spoznajom da su Ukrajinci masovno voljni braniti svoju zemlju - neki služeći vojsku, a drugi održavajući civilno društvo i omogućavajući njegovo funkcioniranje. Volja za obranu je odlučujuća u slučaju zemalja koje su suočene s agresijom. No, dok mnogi mogu podržavati ideju da svoju zemlju svakako treba braniti, vlade su te koje moraju kanalizirati tu spremnost u praktične zadatke, a zatim pokazati potencijalnom agresoru da je zemlja voljna i sposobna osujetiti svaki napad.
Finci su poznati po svojoj spremnosti da brane svoju zemlju. U najnovijem godišnjem istraživanju koje je provelo finsko Ministarstvo obrane, 82 posto ispitanika izjasnilo se da su spremni preuzeti zadatke - vojne ili civilne - u cilju obrane zemlje u slučaju invazije.
No, Finska se na to pripremala još otkako je bila posljednji put napadnuta tijekom Drugog svjetskog rata. Dok Ukrajinci sada demonstriraju, kao što su Finci to činili tijekom Zimskog rata 1939./40., iznimnu važnost volje za obranom koja obuhvaća svaki dio društva, susjedna Estonija također pokušava razviti takvu volju. Estonska premijerka Kaja Kallas, koja je dobila veliko povjerenje građana na parlamentarnim izborima prije nekoliko dana, naglasila je takvo raspoloženje zadržavajući svoj poznati oštar stav protiv Moskve.
Izgradnja volje za obranu
"U prošlosti je izgradnja spremnosti za obranu uglavnom bila nusproizvod otvaranja javnosti i komunikacije", kaže za Foreign Policy Helmuth Martin Reisner, direktor odjela za obrambenu odlučnost u Ministarstvu obrane Estonije. "No, naš novi stalni tajnik želio je naš pristup obrambenoj spremnosti učiniti strukturiranijim i koordiniranijim, s naglaskom na mjerenje učinka. Primjerice, želimo da naši rezervisti budu visoko motivirani i spremni braniti Estoniju, a također želimo da društvo pruži podršku našim ljudima i oružanom otporu prema agresoru".
Reisner je dužnosnik čiji je zadatak da tome bude tako. Njegova funkcija uspostavljena je ranije ove godine i on ne samo da mora kreirati tu odlučnost, već i osigurati da sudjelovanje civila u otporu agresiji bude pravilno koordinirano i povezano s vojnim nastojanjima. Nacionalna volja za obranom koja se svodi na pojedinačne napore, naime, neće odvratiti agresora.
No, zemlja puna ljudi spremnih braniti svoju domovinu na različite načine, koji su za to obučeni i čije napore koordinira vlada, dat će jasno do znanja potencijalnom agresoru da napad možda nije vrijedan truda. To je upravo ono što je Finska tako uspješno uspjela priopćiti Kremlju.
Estonija također svake godine provodi ispitivanje stanovnika - svojih građana i onih koji to nisu - o pitanjima nacionalne sigurnosti. U posljednjoj anketi, provedenoj nedugo nakon ruske invazije na Ukrajinu, 81 posto stanovništva se izjasnilo kako vjeruje da je oružani otpor u slučaju napada na njihovu zemlju definitivno ili donekle potreban, što je 9 posto više nego 2021. godine. Dvije trećine izjasnilo se da su vrlo ili donekle spremni sudjelovati u obrambenim aktivnostima prema svojim sposobnostima i vještinama, što je 10 posto više nego 2021.
Međutim, zabrinjava što se 31 posto ispitanika izjasnilo da bi pokušali napustiti zemlju ako bi bila napadnuta, u odnosu na 55 posto onih koji bi ostali - među stanovnicima koji nisu Estonci postotak onih koji bi pokušali otići posebno je visok, čak 40 posto. Samo jedna trećina ispitanika izjavila je da bi znali što učiniti u slučaju napada neprijateljske države. Zaključak bi mogao biti da je duh snažan, ali je tijelo slabo.
Reisnerov posao je stoga ojačati tijelo, odnosno olakšati stanovnicima Estonije da ne samo vjeruju u obranu, već i da joj žele pridonijeti. No, pritom je jedno pitanje itekako zbunilo Ministarstvo obrane, a to je zašto estonski rezervisti - odnosno svi oni koji su odslužili vojni rok - velikom većinom podržavaju vojnu obranu, ali oklijevaju sudjelovati u vježbama. "Glavni razlog povezan je s visinom prihoda osobe, na drugom mjestu je zdravlje, a treći razlog je nedostatak podrške članova obitelji", objašnjava Reisner.
Ukrajinska improvizacija i švedski primjer
I dok ministarstvo ne može učiniti mnogo po pitanju razine podrške supružnika ili zdravlja pričuvnika, ono što može jest pokušati poboljšati uvijek težak dogovor između civilnih poslodavaca rezervista i vojske. "Razgovaramo s različitim poslodavcima da bismo doznali kako motivirati privatne tvrtke da pruže veću podršku", navodi Reisner. "To bi mogao biti odbitak poreza ako nastave isplaćivati punu plaću za rezerviste na vježbama, priznanje poput Michelinove zvjezdice ili neka druga vrsta poticaja".
Estonija se također suočava s istim izazovom kao i druge zemlje, a to je koje zadaće obični civili mogu obavljati kao podrška vojsci. Naravno da je moguće improvizirati nakon što pogodi katastrofa, a Ukrajinci su nakon invazije zorno pokazali da građani mogu brzo formirati ‘ad hoc‘ skupine, ali budući da druge spomenute zemlje u takvoj situaciji imaju vremensku prednost, bilo bi dobro definirati te zadatke i obučiti ljude za njihovo obavljanje prije nego što dođe do katastrofe.
Ovog će mjeseca Reisnerov tim anketirati Estonce kako bi razlučili koje bi vrste uloga - od prve linije do podrške - bili spremni odigrati. "No, ne postoji uvijek uloga za svaki oblik civilne osposobljenosti u sukobu", priznaje Reisner. "Koja bi točno bila uloga stručnjaka za ljudske resurse u ratu? Možda i postoji jedna, ali to nije slučaj za svaku liniju djelovanja".
Tijekom ‘Hladnog rata‘ Švedska je bila majstor takvog potpunog obrambenog planiranja i obuke. Sve razine vlasti imale su redovito ažuriran popis pozicija koje bi trebalo popuniti u slučaju rata. Ako bi neko ključno civilno mjesto - primjerice inženjera u elektrani, liječnika ili učitelja - trebalo zadržati tijekom rata, ti ljudi ne bi bili pozvani u vojnu službu. Suprotno tome, osobe s određenim ratnim vještinama - vojnici, ali i civili poput novinara, koji bi mogli pomoći vladinim ratnim komunikacijama - imali su tzv. ratne rasporede, dužnosti koje bi trebali preuzeti u slučaju izbijanja rata.
Kad je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, Ukrajinci civili improvizirali su u formiranju skupina koje pružaju podršku vojnim naporima i svakodnevnom funkcioniranju društva. Moskva je, pak, toliko loše isplanirala invaziju da je njezina mobilizacija i posljedični bijeg od nje nekoliko stotina tisuća muškaraca doveo do nedostatka radne snage.
Švedski ratni raspored iz doba ‘Hladnog rata‘ i dalje je najbolji po tom pitanju, no u posljednja tri desetljeća gospodarstva mnogih zemalja radikalno su se promijenila. Danas bi softverski inženjeri i osobe utjecajne na društvenim mrežama također mogli igrati važnu ulogu u obrani zemlje. Također, osobe s civilnom osposobljenošću koja je nije previše korisna u ratovima i sukobima mogle bi svladati neke druge vještine kao dio obrambenih napora zemlje - i vrlo je moguće da bi mogli uživati radeći to. Sve do danas Šveđani se mogu pridružiti pomoćnim obrambenim organizacijama i steći vještine u rasponu od radiokomunikacije do dresure pasa kao potpore obrambenim nastojanjima.
Domaći ruski i drugi izazovi
Budući da su odnosi s Rusijom na niskoj razini, Estonija će morati izgraditi volju svog stanovništva za obranom, odnosno njegovati ne samo apstraktnu potporu obrani zemlje, već i spremnost da se bude dio nje - i to u rekordnom vremenu. Pritom, činjenica da se radi o manje homogenom društvu od finskog dodatno komplicira zadatak.
Kao prvo, zemlja ima veliku etničku rusku populaciju koja je u zemlji još od sovjetskih vremena, što je oko jedne četvrtine ukupnog stanovništva. Nadalje, ovih dana Estonija je također dom mnogim iseljenicima, posebno u tehnološkoj industriji, a nedavno je prihvatila i desetke tisuća ukrajinskih izbjeglica. Dok su etnički Rusi dugo simpatizirali Rusiju i ruskog predsjednika Vladimira Putina, rat koji je u tijeku uzrokovao je značajan pad te naklonosti. No, taj pad ipak ne znači automatski potporu estonskim obrambenim naporima.
Etnički Rusi, ukrajinske izbjeglice i tehnološki iseljenici vjerojatno će imati drugačije poglede na Estoniju od etničkih Estonaca. To ne znači da ne mogu biti dio zajedničkih napora da se zemlja očuva sigurnom, no njihovo privlačenje i organiziranje suradnje može biti dosta veći izazov.
Estonija stoga ilustrira multietnički sastav mnogih zapadnih društava danas, a da bi uspješno razvile nacionalnu volju za obranom, takve zemlje moraju biti u stanju uskladiti potencijal svih svojih raznolikih skupina. To čini nastojanje zemlje da kreira obrambeno rješenje pitanjem od interesa ne samo za samu tu zemlju, već i za druge zapadne zemlje. U Ukrajini se 24. veljače 2022. tijelo pokazalo jakim poput duha, a Estonija sada mora postići isti cilj - i to prije napada, stoji u zaključku analize Foreign Policyja.