Dok su u Turskoj trajali pregovori, stanje na ukrajinskim bojištima nije mirovalo ni petnaestoga dana rata. Pri tome, ruske snage na svim sektorima bojišta aktivno manevriraju, nastojeći koristiti snage i brojnu tehniku koju posjeduju, ali s jednim te istim problemom na svim sektorima.
Naime, dok im okršaji na otvorenom idu dobro ili barem zadovoljavajuće, gotovo nepremostivi problem im predstavlja ukrajinski otpor u srednjim ili većim naseljenim mjestima te prirodne prepreke koje Ukrajinci redovito koriste za formiranje upornih točaka i linija. Ujedno, takvo uvelike manevarsko ratovanje vojske Ruske Federacije širom Ukrajine redovito ostavlja i problem džepova ukrajinske obrane u zaleđu ruskih napredovanja - bili oni oslonjeni na naseljena mjesta, prirodno manje prohodne krajeve ili otporne zone pojedinih ozbiljnijih postrojbi ukrajinskih snaga.
Ta pojava za promatrače izdaleka otežava praćenje stanja na terenu, ali stvara i velike probleme za ruske snage, koje se često u kretanju nalaze napadnute iz neočekivanih pravaca, a tako im trpe i logistički pravci (više oni prema Rusiji, nego prema Bjelorusiji). Kako je teško zamislivo saniranje ovog načelnog problema bez dodatnog angažiranja značajnijih agresorskih snaga, to stavlja poseban naglasak i na praćenje bilo naznaka neke šire mobilizacije u Rusiji, ili ulaska bjeloruskih snaga u rat, makar i u pozadini glavnih operacija. Upravo to praćenje stanja na granici s Bjelorusijom, kao i preslagivanja bjeloruskih snaga uz granice, predstavlja velik izvor briga za Ukrajinu.
Tijekom zadnjeg dana primjetan je nastavak ruskih djelovanja zapadno od Kijeva. Dok se nastavlja humanitarna evakuacija civila iz naselja na prvoj crti - posebno iz Irpinja, ali i iz Buče, Hostomela te Borodjanke - prema Kijevu, borbe tu izgleda da ocrtavaju rusku liniju napredovanja na jug u širini od oko 30 km, gdje je presječen i autoput Kijev (Stojanka)-Žitomir (Makariv) uz sporo te umjereno rusko napredovanje južno od te crte, uz istodobno jačanje načelnog pritiska na Žitomir.
Na istoku Kijeva borbe se nastavljaju u prostoru prigradskog naselja Brovari, gdje se danas moglo vidjeti i uništenje ruske oklopne kolone kombinacijom ukrajinskog topništva za „fiksiranje“ protivnika, pa onda i korištenja brojnih lakih protuoklopnih sustava za dovršenje posla. Pa ipak, i ondje se postupno bilježe ruska napredovanja, koja tu šire zonu borbi i jačaju pritiska na grad na liniji Brovari-Borispilj, iako ondje još situacija nije dostigla razine za organiziranje humanitarnih evakuacija.
Na sjeveroistoku treba zapaziti kako i dalje traje izolacija ukrajinskog područja oko Černihiva, gdje se borbe bilježe na prilazima gradu, uz istodobne vijesti o presretanju ruskih konvoja i uništavanju brojne tehnike (posebno ruskog divizijuna balističkih raketa Iskander-M). Slična je situacija i oko mjesta Sumi, koje napadačima nastavlja raditi probleme, iako se ukrajinska evakuacija provodi iz više naselja te zone. Kako izgleda, dio tih problema s domaćim stanovništvom ruski napadači nastoje riješiti i sustavnim demontiranjem tamošnje mreže mobilne telefonije, te pokretanjem vlastitih medija za širenje propagande, budući su lokalni mediji ostali Ukrajini vjerni te uvelike izvještavaju o stvarnom tijeku rata.
Oko Harkiva, ukrajinske su snage nastavile oslobađati pojedina mjesta nedaleko grada, ne bi li smanjila ruski pritisak na samo mjesto. Nakon Čuhuiva na oko 35km jugoistočno početkom tjedna, sada je u pitanju mjesto Dergači oko 15 km sjeverozapadno od Harkiva. I taj grad, koji ostaje pod konstantnom ruskom paljbom, posljednjih je dana izgleda napustilo oko pola stanovništva, baš kao što se od gradonačelnika Klička čulo i za Kijev. No, glavnina borbi u toj zoni odvija se jugoistočno, na ruskim prilazima gradu Izjumu, još jednom ishodištu evakuacija, gdje su ruska napredovanja iz šire zone Harkiva na jugoistok načelno ugrozila zaleđe Severodonjecka. Baš Severodonjeck je posljednjih dana bio pod pojačanim napadima kako iz tzv. „Luhanske Narodne Republike“, tako i sa sjevera, gdje su se teške borbe vodile i u obližnjem mjestu Rubižne na sjeverozapadu (za koje su Rusi čak zadnjih dana tvrdili kako je palo), te Lisijansk na jugu – što su još jedini dijelovi Luhanske oblasti u ukrajinskim rukama. Budući je ondje svježe stradala i plinska mreža, ta bi zona uskoro mogla postati posebno problematična.
Dalje na jugozapad ruska djelovanja su se koncentrirala na jačanje šireg okruženja luke Mariupol, u čijem su zaleđu ukrajinske snage završile odmaknute dalje od tog opkoljenog grada – što je na neko vrijeme izgleda odgodilo i potencijalna ruska napredovanja prema istočnim predgrađima grada Zaporožja. Sam Mariupol je pod opsadom, humanitarne intervencije iz njega idu teško, ako uopće, a dostava bilo kakve pomoći do sada nije uspijevala. Iz ruskih se izvora prvo jučer čulo o zauzimanju aerodroma na sjeverozapadu grada, a danas i o zauzimanju obalnog industrijskog kompleksa Azovstal – dok većinu medija zaokuplja napad na tamošnju bolnicu i rodilište, koje su Rusi opisali kao ispražnjene od pacijenata i dane na korištenje pukovniji Azov, tvrdeći istodobno da su priče o zračnom napadu čista provokacija.
Jednako je to sve vjerojatno kao i ruski navodi o tome da je jučerašnji prekid opskrbe strujom kompleksa nuklearne elektrane Černobil također ukrajinsko djelo u propagandne svrhe, što i jedno i drugo čini uvod u današnji vrhunac ratno-propagandnih navoda. Naime, nakon plašenja prvo nuklearnim, pa onda kemijskim, sada je na red došlo i biološko oružje. Radi se o prilično nevjerojatnim pričama da su SAD i Zapad općenito Ukrajinu koristili kao poligon za razvijanje raznolikih bioloških oružja, čiji su tragovi sad uvelike uklonjeni, dok je Ruska Federacija tu tek igrala ulogu „viteza na bijelome konju“, spašavajući svijet od takvih novo konstruiranih bolesti. Ovaj scenarij, koji gotovo pa predstavlja prepričavanje radnje iz akcijskih filmova „Mission impossible 2“ ili zadnjeg filma o Jamesu Bondu, ipak je naišao na plodno tlo i kod naših domaćih ruskih trabanata i teoretičara zavjere.
Za kraj, ponešto je zbunjujuća situacija po pitanju ruskih djelovanja na jugozapadu Ukrajine. Nakon neuspješnih napada na grad Mikolajev, a onda i izgleda prilično neuspješnog pokušaja prodora prema Voznesenjsku (pa valjda dalje put Odese), već je danima primjetljiv prijenos ruskog težišta napredovanja od poteza Herson-Mikolajev na sjever i sjeveroistok. No, kao i u više drugih slučajeva, i taj poduhvat, koji bi ih možda doveo uz Dnjepar pred zapadne ulaze grada Zaporožje, opet se izgleda zaglavio prvim pristizanjem pred veće ukrajinsko mjesto i ozbiljniju infrastrukturu.
Ovoga puta, na putu se Rusima našao grad Krivi Rig, na čijim su predgrađima stali, dok ih je na potezu od grada do rijeke Dnjepar, udaljene oko 60 kilometara, u napredovanju omeo vodeni kanal Krivi Rig-Dnjepar, kojim se to poljoprivredno područje navodnjava. Naravno, i tu su sve njihove kolone te zaleđe ostale otvorene, s ukrajinskim gradovima u pozadini, samo čekajući neki za agresore neugodniji preokret borbene situacije. Kada sva ta djelovanja ruskih snaga prenesemo na detaljniju kartu, ona izgledaju kao da Rusi igraju fliper po jugozapadu Ukrajine.