Otkako je postala neovisna 1991. godine, Gruzija teži bližim vezama sa Zapadom i članstvu u organizacijama poput Europske unije. No, u novije vrijeme, posebno proteklih 18 mjeseci, tamošnja vladajuća koalicija predvođena oligarhom i bivšim premijerom Bidzinom Ivanišvilijem i njegovom strankom Gruzijski san, donijeli su niz odluka koje su, kako se čini, pomaknule zemlju dalje od Zapada i pogurnule je prema ruskoj sferi utjecaja. Vlada i dalje podržava integraciju u EU i NATO, ali se odlučila za politiku nekonfrontacije s Moskvom. Ova značajna promjena smjera izazvala je kontroverze i rasprave unutar nacije.
Politika gruzijskih vlasti dovela ih je u sukob s gruzijskim stanovništvom, koje preferira bliže veze sa Zapadom, navodi u svojoj analizi za National Interest David Kiričenko, novinar i urednik u Euromaidan Pressu. Istraživanje iz 2022. godine koje je proveo Center for Insights in Survey Research (CISR) pokazalo je da 89 posto Gruzijaca smatra Rusiju "političkom prijetnjom", dok 79 posto građana želi da njihova zemlja vodi "prozapadnu" vanjsku politiku. Također, 85 posto Gruzijaca "u potpunosti" (70 posto) ili "donekle" (15 posto) podržava ulazak zemlje u EU, dok 70 posto želi da Gruzija uđe u NATO. D
I dok Gruzija upravlja svojim delikatnim položajem balansirajući između Rusije i EU-a, postupci vladajuće stranke Gruzijski san su, navodi autor, razumljivi jer teško netko može zaboraviti rusku invaziju na Gruziju 2008. godine, čin agresije za koji je bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev kasnije priznao da je bio motiviran željom da se spriječi širenje NATO-a na bivše sovjetske teritorije.
Osudili invaziju
Od početka ruske invazije na Ukrajinu, odnosi između Gruzije i Ukrajine, obje bivše sovjetske republike, značajno su se pogoršali, unatoč njihovoj tradicionalnoj međusobnoj solidarnosti. Vlasti u Tbilisiju službeno su osudile rusku invaziju na Ukrajinu kao ‘"neprihvatljivu" i pružile Kijevu humanitarnu pomoć i diplomatsku potporu preko organizacija poput Ujedinjenih naroda. No, uporno odbijanje gruzijske vlade da uvede sankcije Rusiji izazvalo je veliko nezadovoljstvo među građanima, što su pokazali prosvjedi i protiv vlade, na kojima se pozivalo na ostavku premijera Iraklija Garibašvilija.
Prema istraživanju koje je u proljeće prošle godine provela organizacija Caucasus Research Resource Centers (CRRC), 66 posto Gruzijaca vjeruje da bi njihova vlada trebala zauzeti stav konfrontacije prema Moskvi i provesti neki oblik akcije. Osim toga, većina ispitanika, odnosno njih 61 posto, smatra da bi vlada trebala demonstrirati veću potporu Kijevu. Ti su stavovi u suprotnosti sa stavom vladajuće stranke, koja je odbila nametnuti bilo kakve sankcije Kremlju.
Slično kao i Ukrajina, Gruzija se suočava s vlastitim teritorijalnim problemima povezanim s Moskvom. Godine 2008. Rusija je napala Gruziju i proglasila neovisnost regija Abhazije i Južne Osetije. Moskva već više od deset godina gradi ograde uzduž linije razdvajanja između Južne Osetije - koja je gotovo u potpunosti okružena teritorijem pod gruzijskim nadzorom - i Gruzije, nastojeći od te linije napraviti potpuno priznatu granicu između dviju zemalja. Taj je proces cijelo vrijeme velik problem za Gruziju jer dovodi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet te zemlje.
Strateška neutralnost Gruzije u tekućem sukobu između Ukrajine i Rusije mogla bi predstavljati proračunat potez s ciljem da se ne naljuti Kremlj i izbjegne potencijalno suočavanje s posljedicama poput gospodarskih sankcija i daljnjeg crtanja novih granica u Abhaziji i Južnoj Osetiji. Kornelij Kakačja, čelnik gruzijskog Instituta za politiku, ukazuje na to da Tbilisi primjenjuje oprezan pristup u stilu "čekaj i promatraj" u suočavanju s nestabilnom i nepredvidivom prirodom ruskih akcija.
Velika moć
Unatoč drugačijim tvrdnjama članova Gruzijskog sna, jasno je, ističe autor, da Ivanišvili još uvijek ima značajnu moć u gruzijskoj politici. Sa svojom poviješću poslovanja u Rusiji i bliskim vezama s Kremljom, Ivanišvili je u posljednjem desetljeću čvrsto u rukama držao vodeće gruzijske institucije. Istovremeno, iz Moskve nije bilo nikakvih kritika u njegovom pravcu, vjerojatno zbog obećanja da će poboljšati odnose između dviju zemalja kada je njegova stranka Gruzijski san osvojila vlast 2012. godine. Ivanišvilijev utjecaj i veze i dalje oblikuju politički krajolik u Gruziji.
Od svog osnutka 2012. godine, gruzijska vladajuća stranka suočavala se s kritikama zbog svog svojih politika vezanih uz demokraciju, ljudska i manjinska prava, medijske slobode i borbu protiv korupcije i političke polarizacije. Godine 2019. tisuće ljudi izašle su na ulice u znak prosvjeda, nakon što je ruskom zastupniku dozvoljeno da sjedi u stolici predsjednika parlamenta tijekom sastanka - što je događaj poznat kao "Gavrilovljeva noć" - i doživljen je kao nacionalno poniženje s obzirom na rusku okupaciju Abhazije i Južne Osetije.
No, razlozi prosvjeda nadilaze ovaj pojedinačni incident. Oni proizlaze i iz nezadovoljstva ukupnim učinkom Gruzijskog sna, što uključuje posrnulo gospodarstvo, percepciju namještanja izbora, ograničavanje slobode medija i selektivno provođenje pravde. Europski parlament čak je donio rezoluciju kojom poziva EU da uvede sankcije Ivanišviliju zbog njegove "destruktivne uloge" u gruzijskoj politici i gospodarstvu, što je uključivalo rizike vezane uz slobodu medija i sigurnost novinara.
Nesklonost gruzijske vlade da provede demokratske reforme u toj zemlji, koje podupire Zapad, ugrozila je odnose Tbilisija s EU-om i Sjedinjenim Državama. U rujnu 2021. Gruzijski san je tako odbio paket makrofinancijske pomoći EU-a, koji je uključivao i zahtjeve za pravosudne reforme koje je preporučila Venecijanska komisija Vijeća Europe. Umjesto toga, zatražili su sredstva od Azijske infrastrukturne investicijske banke predvođene Kinom, koja nije postavljala takve uvjete. U lipnju 2022. Europsko vijeće je odlučilo odgoditi pitanje potencijalnog članstva Gruzije u EU-u dok ne provede reforme i ispuni 12 posebnih uvjeta tih reformi.
Eskaliraju napetosti
Kako se Gruzija približava Rusiji, napetosti bi mogle eskalirati ako gruzijski narod pokuša zamijeniti proruske vođe svoje zemlje. Rusija i ruski predsjednik Vladimir Putin, inače, imaju povijest zalaganja za promjene režima u Gruziji i Ukrajini. Na primjer, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov zahtijevao je smjenu gruzijskog predsjednika Mihaila Sakašvilija 2008., slično kao kada je sam Putin prošle godine pozvao ukrajinsku vojsku da svrgne vladu vlastite zemlje kao preduvjet za mirovne pregovore. Moguće je da Moskva postane agresivnija u slučaju bilo kakvih pokušaja Tbilisija da olabavi svoje veze s Kremljom.
Euromajdan u Ukrajini 2013. godine, masovni višemjesečni prosvjed koji Ukrajinci smatraju Revolucijom dostojanstva, bio je potaknut odlukom tadašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča da napusti EU smjer u korist bližih veza s Rusijom. Ipak, ističe autor, temeljni čimbenici koji su potaknuli revoluciju bili su mnogo dublji i uključivali su raširenu korupciju, ekonomske poteškoće, nedemokratsku politiku, medijsku cenzuru i policijsku brutalnost, zbog kojih se ukrajinski narod osjećao ušutkano i potlačeno. Suočeni sa svime time, Ukrajinci su izašli na ulice tražeći promjene i boreći se za bolju budućnost.
Dok se Gruzija bori s korupcijom, nedemokratskim izborima, gospodarskim izazovima i cenzurom medija, pokušaji vlade da se približi Moskvi i distancira od Zapada naišli su na snažan otpor većine građana. Ivanišvilijevo vodstvo i postupci podsjećaju na Janukovičeve u Ukrajini, koji su pokrenuli Euromajdan. Dok nezadovoljstvo i frustracije među Gruzijcima dosežu točku ključanja, čini se da bi ova zemlja možda mogla krenuti ususret vlastitoj revoluciji u stilu Majdana, nečem sličnom što je Ukrajina doživjela prije nje, zaključuje u svojoj analizi Kiričenko.