Crna Gora je, kažu, ove sezone doživjela turistički podbačaj zbog izostanka ruskih tajkuna i turista iz Ukrajine; da, ali to je, dugoročno gledano, možda najmanji problem koji muči susjednu nam državu, piše Slobodna Dalmacija.
Naime, zorno smo se uvjerili ovih dana, Crna Gora koja je proteklih godina doživjela turističku ekspanziju enormnih razmjera (barem ako govorimo o razdoblju nakon raspada bivše državne nam federacije), infrastrukturno - blago rečeno - stenje. K tomu, njezini turistički aduti poput Budve podsjećaju na golemi bauštel, i to nekakav stihijski, da ne kažemo "prosto" - divlji. Dragi čitatelji, ako ste mislili da je Lijepa naša građevinski masakrirana, morate doći u Budvu i vidjet ćete da to može izgledati puno, hm, živopisnije...
Budva: Građevinski bum
Kuća na kući, čitaj: hotel na hotelu, neki su dovršeni i "ušminkani", drugi kolosalnim dimenzijama rohbaua tek nagovještaju daljnje gušenje prostora; teško je to riječima dočarati. Vanjske jedinice klima-uređaja doslovce se nadvijaju nad balkone zlosretnih susjeda, na tako malo prostora "nagruvan" je nestvarni broj objekata mahom turističke namjene; neki bi od njih izolirano izgledali i lijepo, no kontekst je - koma. Neki su se rogobatno vinuli u nebo, kao da samom Bogu pokazuju srednji prst! Žnjan je "mala beba" prema Budvi...
Izuzet je od opće kaotične slike tek stari dio grada, harmonično osmišljen "nekada davno", dok novci investitora još nisu započeli burgijanje okoliša. Ipak, unatoč svemu, Budva ima šarma, ima bogme i ponudu za svakoga, čak ni cijene nisu više od ovih u Hrvatskoj. No, najveći adut crnogorskog turizma su - ljudi.
Njihovo je gostoprimstvo iskreno i nepatvoreno, oni nisu naučili "kako biti dobri domaćini" na nekim tečajevima, to je jednostavno u čeljadi samoj, genetski. Ponašaju se prema došljaku kao da im je dragi rođak kojega nisu vidjeli odavna, istinski ih zanima "kako ste", potrudit će se pomoći vam i uspostaviti dobar kontakt u svakoj prilici. Možda je to nekome zanemarivo, ali onome u kojemu čuči "balkanska duša" to je bitno; meni jest. I zbog toga se dade puno toga oprostiti. Na primjer, dolazak bilo gdje, kroz šumu jumbo-plakata koji se nadviruju nad podivljalim šipražjem uz ceste bez nogostupa. Trotoar, što je to?
Da, pristupne ceste su horor; usporedimo li sliku crnogorske magistrale koja povezuje priobalne gradove s našom, vjerujte da ćete nakon obične vožnje između Budve i Tivta (relacija iznosi oko 24 kilometra, dakle pričamo o distanci na tragu Split vs. Kaštel Štafilić) promijeniti mišljenje. Naša nova cesta izgleda prema ovoj kao uzletište za NASA-inu raketu, a "posreći" li vam se na toj ruti lakša prometna nezgoda (kao nama), vožnja duga 24 kilometra potrajat će skoro dva sata. Dva sata! Tijekom kojih nitko nije ni zatrubio, glasnije negodovao; snošljiva je to čeljad, navikla na trpljenje...
Sveti Stefan: Zemljaci
U našoj điradi najprije smo svratili do Svetog Stefana, koji je za smrtnike već godinama "zatvoreni grad"; može se doći samo do kapije preko onog prekrasnog sprudića i poljubiti vrata. No, Sveti Stefan je nenagrđen građevinskim intervencijama (okej, minimalno), jer ga je netko projektirao u humanije vrijeme. Čak se može naći i besplatno parkiranje... Ipak, sva sila automobila slijeva se do same plaže neoznačenim (dvotračnim?) putovima, pa je i to konfuzno. No, nećemo biti sitničavi, mjesto je divno - čak i bez Rusa. Ukrajinskih registracija smo vidjeli podosta, automobile voze mladi muškarci koji očigledno biraju za sebe i familiju nešto ljepše od fronta. Tko smo mi da im sudimo?
Vidimo čak i jednog zemljaka, Splićanina! Nikola Matić maše nam iz automobila, brzo pričamo jer iza njega stoji kolona, a cura mu je već na plaži, čeka ga.
- Bili smo na godišnjem u Dubrovniku, pa sišli malo niže. Lijepo je ovdje - sažima Nikola i hita na pijesak.
Slikaru Radosavu Preleviću nikud se ne žuri; rodom je iz okolice Svetog Stefana, službena adresa mu je Smederevska Palanka, ali ljeta provodi na crnogorskom primorju. Mikrolokacija: Sveti Stefan, stepenice koje vode na pješčanu plažu. Tamo je naslagao svoje slike, ulja na platnu, friško naslikana; još se suše...
- Puno je, pravo da vam kažem, lošija ova sezona od recimo prošle. Nema Rusa, a oni tako vole moje slike, ove pejzaže... Inače sam samouk umjetnik, i nekako sam baš potrefio njihov ukus. Oni vole ljepotu, ovaj kraj, Sveti Stefan. Nešto se proda, ali slabo je to bez njih - malko snuždeno zbori Prelević, koji bez obzira na dublje džepove svojih (ranijih) mušterija nije stavio bahate cijene slika: uokvirena djela kreću se već od deset eura, pa do nekih 150.
Društvo mu pravi prijateljica Nataša Miljević, inače diplomirana inženjerka elektrotehnike zaposlena u srednjoj školi, također u Smederevskoj Palanci.
- Imam praznike, pa sam došla; učim slikati. Volim to - otkriva šarmantna Nataša.
Odaje nam i neke tajne.
- Ovdje gore (pokazuje prstom ka brdima) postoji Rusko carsko selo, nije sasvim izgrađeno. Rusi su tradicionalno vezani za ovaj kraj, čak i crkveno; ne samo što smo pravoslavna braća, nego često bude njihov svećenik prisutan na liturgiji koja se drži na crkveno-slovenskom. To je nešto kao latinski jezik na katoličkoj misi; znam to jer sam pojac u crkvi (pojac - pučka pjevačica, nap.a.) - veli naša sugovornica.
Rusi nam nisu zgodni
- Postoji i direktan let na relaciji Beograd-Moskva, još uvijek; neće se Vučić tek tako odreći ruskih prijatelja, znate za one prosvjede po Srbiji? Ali za Podgoricu letova iz Moskve nema - podsjeća nas profesorica i slikarica u usponu, koja usput spominje i podatak od oko šest tisuća nekretnina u vlasništvu Rusa u Herceg Novom. Ah, ako su izostali, nije šala, osjeti se u nevelikoj destinaciji...
Djevojka koja na plaži prodaje hladna pića također krši ruke zbog nedolaska dragih gostiju koji su trošili više od bilo koga.
- Ove je godine, čini mi se, najviše Balkanaca. Naših ljudi, bivša Juga - oprezno veli, svjesna da radi u zoni sive ekonomije koja bi se - iz nekih čisto ljudskih razloga - trebala tolerirati posvuda. Zato i ne inzistiramo na predstavljanju imenom, niti fotografiranje.
Dvije djevojke veselo čavrljaju na krasnom stepenastom prilazu Kraljičinoj plaži; one su Sarajke, i već godinama vjerne Svetom Stefanu. Ekonomistica i učiteljica, Slavica Crnjak i Danka Mijanović.
- Ranije sam dolazila na Makarsku rivijeru, ali moram priznati da mi je ovdje draže. Imamo apartman po dobroj cijeni preko prijatelja, budemo tu tjedan dana - Slavica će, Danka odobrava.
Pitamo ih fale li im Rusi.
- Ma, nisu nam nešto zgodni - smiju se Sarajke:
- Ne interesiraju nas, treba nam samo kupanje i uživancija na suncu - vele.
Sveti Stefan neobično je mjesto; uz zatvorena vrata lokacije koju je narod izgubio, a dobila elita (koje više nema), tu je nekoliko atraktivnih restorana - također zatvoreno. Chiuso.
- I mene zanima zašto! - klikće Vlada Stefanović, 76-godišnji umirovljenik iz Beograda. On je inače sretnik koji redovito u Svetom Stefanu ljetuje kod prijatelja i dragog susjeda iz srpske metropole, Luke Kostića. Vlada je nekoć bio vozač u turističkom poduzeću Putnik, a Luka je umirovljeni "šnajder" s francuskom mirovinom. Jako su dobri prijatelji i jedan drugome pri ruci; Luka je inače gluhonijema osoba, drag čovjek koji je k tomu predsjednik udruženja gluhonijemih Budve. Svastika mu živi u Splitu, a Vladin unuk radi za hrvatsku firmu u Njemačkoj. Obojica poznaju i Split i Zagreb kao svoj džep. Svijet je nekad tako malen! I da, može preživjeti bez Rusa...
- Sestrić (nećak, nap.a.) mi je preklani radio tu, u restoranu koji je sad, eto, zatvoren. I meni je misterij: zašto? Zbog čega? Moguće da ga je držao Rus, ne znam - zagonetno će Vlada.
No, njemu osobno nedolazak Rusa ne znači ama baš ništa. On i supruga u Luki i njegovoj supruzi imaju iskrene prijatelje i vazda širom otvorena vrata na elitnoj lokaciji crnogorskog primorja. Štoviše...
- Znate šta? Ja ljetujem bolje od Mile Đukanovića! Velika je stvar imati ovakve komšije. Familiju - srdačno će beogradski umirovljenik.
Na plažnom parkiralištu (službenom) u Svetom Stefanu sat stoji tri eura, a na plaži ima mjesta za ručnike na pretek. I prilično je puno; naravno, to ne znači automatski i unosnu sezonu, ali prizor je ohrabrujući.
Sve rezervirano
A tek Budva... Puna kao šipak! I prekrasan stari dio, ako imate živaca voziti do njega. U konobi "Demižana" preko puta hotela "Avala" konobari stoje kao vojnici, bez posla, no zakratko; tek je sedam navečer, "ludnica" s rezervacijama kreće iza 20 sati.
- Ne živim ja od prolaznika, ovo je sve rezervirano preko telefona - veselo će vlasnik "Demižane" Vito Markičević, inače predsjednik Skupštine ugostitelja Crne Gore, prekaljeni cehovski igrač. Uskoro otvara i istoimeni hotel, a konoba radi kao u najboljim danima.
- Budva nema dobru strategiju turizma, kao ni zapravo cijelo primorje. Orijentirali su se na Ruse, a to nije dobro; zato će opatit ovu sezonu. Ja neću; sinoć smo bili puni do dva ujutro. Dolaze svi: Englezi, Nijemci, Amerikanci, Hrvati... Možda i Rusi, al prikriveni; ja im ne pitam osobnu kartu, govore engleski, tko će ga znati odakle su - lukavo će Vito, dok se u pozadini čuje - klapa Intrade. Na CD-u...
- Jako volim klape, Dalmaciju. Devedesetih sam imao problema jer sam pušćo Olivera; i opet ću! Kažem ti, u mene je uvijek dobro, kvalitetno. I neću propatit, ko što neće Luštica, Porto Montenegro, Porto Novo. Oni neće osjetit taj neki gubitak Rusa, Ukrajinaca eventualno, oni su jaki, elita. Manji će igrači osjetit. A ne bi trebali - zaključuje prvi čovjek "Demižane" iz Budve, piše Slobodna Dalmacija.
