Umro je Eugenio Scalfari (98), posljednji veliki talijanski novinar među onima koji su se formirali u fašizmu, pa su mu bili lojalni u manjoj ili većoj mjeri, ali su zatim znali otrgnuti se, pa presudno utjecati na formiranje slobodne, pluralističke javne sfere u poslijeratnoj Italiji. Tko u nešto vjeruje, mogao bi naći simboliku u tome što je Scalfari umro danas, na godišnjicu pada Bastille i početka prve velike izdane političke revolucije, začete u prosvjetiteljstvu, okrvavljene terorom, smrtno deformirane okrunjenim militarizmom i imperijalizmom (istini za volju, još ranije su, a i brutalnije, izdane vjerske revolucije).
Scalfari će najdulje biti pamćen kao osnivač rimskog dnevnika la Repubblica (1976) i njegov prvi glavni urednik (do 1996). Sadašnjemu glavnom uredniku Mauriziju Molinariju rekao je: "la Repubblica je rođena da bi predvodila reforme, u Italiji i Evropi". Scalfari je, dakle, bio prvak novinarstva koje se smatralo pozvanim politiku ne samo opisivati i tumačiti, nego predvoditi. Također je bio prvi predstavnik novog tipa urednika-menadžera.
"Eugenio Scalfari je bio primjer građanskog novinarstva i duboki intelektualac koji je svojim djelom ostavio znak u povijesti republikanske Italije", napisao je ministar kulture Dario Franceschini, postdemokršćanin u Demokratskoj stranci.
Tri kartice
Takvih je utjecajnih novinara u Talijanskoj Republici bilo više, na primjer Enzo Biagi, Giorgio Bocca, a među njima i trojica Dalmatinaca: Trogiranin Nino Nutrizio, Splićanin Enzo Bettiza, Makaranin Frane Barbieri. Ipak su, subjektivno smatram, najsnažniji pečat ostavili dvojica dugovječnih i neumornih: upravo Scalfari, te Indro Montanelli (1909-2001). Teško je jednoga objašnjavati bez drugoga.
Montanelli je i nakon predratnog raskida s fašizmom ostao na desnici, uvjeren da je desnica izraz moralne strogosti, pa se s njome razišao kad se neprijeporno pokazala pohlepnom u svakom pogledu, te je svoje čedo, dnevnik il Giornale (u kojemu su mu u početku zamjenici bili baš Bettiza i Barbieri), ostavio u rukama izdašnog nakladnika Silvija Berlusconija – radije u siromaštvo, nego u sramotu.
Za razliku od Montanellija, koji je bio kadar iznijeti ideju jasno i razantno u 40 redaka, Scalfariju su trebale za to barem tri kartice, da posloži sve precizno, "od krapinca do Stepinca", kako kažu u Zagorju. Osnovao je dva lista: tjednik L‘Espresso (1955, s Arrigom Benedettijem) i dnevnik la Repubblica (1976), aludirajući tim naslovom na socijalne i liberalne osnove Ustava Talijanske Republike, "temeljene na radu", kako je definirana u ustavnom članku 1. Imao je sreću, a i breme, da je u njima mogao pisati takoreći do smrtnog časa.
Vjerodostojno novinarstvo
Za razliku od Montanellija, koji je uz političko novinarstvo bio odan povijesnoj publicistici, opterećujući aktualnu analizu povijesnim dimenzijama, Scalfari je polazio od ekonomije, realnijeg agensa, koji budi drukčije strasti: ipak se doima zdravijim hlepiti za bogatijom budućnošću nego za boljom prošlošću ili njezinim povratkom na scenu.
Obojica su bili skeptici, što je baza vjerodostojnog novinarstva. Obojica su, shodno skepsi, bili ateisti, ne vjerujući ni u nekog boga, ni u neku stranku, ni u neki klub, samo u strastvenu potrebu uočavanja, analiziranja, sistematiziranja i objavljivanja – što je suština novinarskog zanata. Naravno, ne novinarči se u kuli bjelokosnoj, ni pod staklenim zvonom. I nehoteć se uspostavlja odnos s političkim strujama, možda bez simpatija, ali nikada bez antipatija. Moguće je zanijeti se idejom, popustiti modi, svakako razbjesniti se nad glupošću – ali ni poslije objavljivanja nema kajanja. Barem ne efikasnoga.
Unutar toga Montanelli je bio dosljedniji: nikada više nije htio pripadati. Skovao je znamenitu frazu kad je, uoči nekih izbora, rekao da će glasati za demokršćane "začepivši nos". Scalfari se zanosio snom da bude Pigmalion, da stvara pokrete, jednom i stranku, Radikalsku, ne shvaćajući otprve da u tom poslu postoje dva pola: ili biti čvrstih načela, pa imati maksimum 2 posto, ili prikupljati natpolovičnu većinu tolikom vještom pragmatičnošću da od čvrstih načela ostane tek trag u napokon već neistinitom nazivu stranke ili koalicije.
Zauzeo se za čistoću fašizma, a oni njega nogom!
Funkcija novinara, rekao bih, nije ni da vodi ni da zavodi, nego da navodi na samostalno razmišljanje i mišljenje, makar bilo posve suprotno onome što sam misli, da bude brus, a ne sjekira. Broj novinara prodrlih u politiku kaže da ne misle svi tako. Prvi novinar koji je zavladao Italijom zvao se Benito Mussolini.
Eugenio Scalfari je rođen u Civitavecchi, u Sanremu je sjedio u klupi s Italom Calvinom, tada najboljim prijateljem. Scalfari je teško doživio, kao nepravdu, što su ga 1943 izbacili iz studentske fašističke organizacije GUF, pošto je u njezinu glasilu Roma Fascista objavio članak o korupciji fašističkih glavešina. On se zauzeo za čistoću fašizma, a oni njega nogom! Sljedeća atrakcija bili su liberali, osobito novinari proroci liberalizma: Mario Pannunzio i Arrigo Benedetti. I Luigi Einaudi, centralni bankar pa predsjednik Republike. I filozof Gaetano Salvemini. Dok se Italija bogatila i istodobno utapala u plićinama Kršćanske demokracije, antikomunistima su kao raspršeni atoli ostali liberali, a nakon 1948 i socijaldemokrati Giuseppea Saragata. Tu se Scalfari usidrio: na raskrižju ekonomskog liberalizma i socijalne osjetljivosti.
"Uvijek sam vjerovao u liberalni socijalizam, kadar objediniti jednakost i reformizam", tvrdio je Scalfari Molinariju. Izvana su tu vrstu angažmana zvali "novine-stranka".
Srećom, la Repubblica je, kao i svake iole velike novine, odnosno svaka iole krupnija aglomeracija novinara, samomislećih jedinki, bila suviše raznorodna i suviše autonomna, da bi se dala svesti u stranačku stegu, pa ni vlastitoga glavnog urednika. Djelo je nadraslo tvorca, a to je najbolje što se živu čovjeku može dogoditi. Pa onda i pokojnome.