Sergio Canciani, talijanski novinar - reporter, dopisnik i analitičar - umro je danas u Trstu, u četvrti San Giovanni, gdje je rođen 1946. Bio je istinski čovjek s granice, zainteresiran za sve četiri kulture koje se ondje prožimaju: talijansku, slovensku, hrvatsku i austrijsku, pa je stoga bio i odličan poznavatelj stanja i odnosa kako u tadašnjoj Jugoslaviji, tako i u tadašnjemu Sovjetskom Savezu.
Četvorica su bila takvih u talijanskom novinarstvu, sada više nijedan od njih nije živ. U Moskvi su se družili Frane Barbieri (1923-1987) iz Makarske i Enzo Bettiza (1927-2017) iz Splita, dvojica izliječenih ljevičara koji su se pridružili Indru Montanelliju u pokretanju liberalnog Giornalea, iz Moskve je nakon njih bio Raijev dopisnik Dimitrij Volčič (1931-1921) iz Ljubljane. U talijanskom Senatu su sjedili i Volčič kao lijevi demokrat, a prije njega Bettiza kao socijal-liberal, prije odlaska u Evropski parlament. Canciani je odolio, ostao je novinar do kraja života.
Kad bismo se sreli, u Rimu ili u Splitu, govorili smo bilo slovenski, bilo hrvatski, bilo talijanski, ponekad ih miješajući u istoj rečenici, kako je to nekada bio običaj u tim krajevima. Zapravo je bio Sergej Kocijančič, ali njegovoj je familiji fašizam nasilno promijenio prezime. Supruga je, ako se ne varam, Splićanka.
Canciani je znalački i angažirano pratio krizu i krvavi raspad Jugoslavije. Bio je izvjestitelj sa spektakularnoga Titova sprovoda, analizirao je mutnu i mračnu agoniju te tvorevine sve do rata, u kojemu je - baš kao i Volčič na Raiju a Bettiza u Stampi - znao precizno razlučiti činjenice od propagande, i podjednako savjesno procijeniti tko je žrtva, a tko agresor i krvnik u svakome pojedinom segmentu postjugoslavenskog ratovanja.
Canciani se novinarski razvio baš u Trstu, u Raiju, radeći prvo za program na slovenskome, a onda i za program na talijanskome. Njegovao je strog, suh stil, bez patetike, protkan pokatkad finom, znalačkom ironijom.
Prije raspada Jugoslavije izvještavao je iz Rumunjske, o padu i smaknuću Ceauşescua.
U Moskvu je za dopisnika upućen potkraj devedesetih prošlog stoljeća, ostavši ondje 13 godina. Izvještavao je o krizi posljednjih El'cinovih godina i o usponu Putina, analizirajući ih baš dalekovidno. Objavio je i dvije knjige koje ovih dana u Italiji nazivaju proročanskima: Roulette Russia, o raspadu sovjetske imperije, te Putin i neocarizam: Od kraha SSSR-a do osvajanja Krima ("Putin e il neo-zarismo. Dal crollo dell'URSS alla conquista della Crimea").
Čvrsto emotivno uključen u Trst i tamošnju slovensku zajednicu, Sergio Canciani nije svoj grad poimao kao periferiju, nego kao jedan od centara multietničke i multikulturalne jadranske zone, dovoljno inkluzivne da pojmi i šire horizonte.