Poljski i ukrajinski jezik ravnopravno se čuju na ulicama Varšave. Gosti u Poljskoj, bez lingvističkog talenta, neće ni razaznati da u gradskoj gužvi uho lovi dva različita jezika. Jer čuju se na svakom koraku i svugdje. Milijuni ukrajinskih izbjeglica u Poljskoj više od stotinu dana nakon što su pred ruskim agresorom pobjegli u susjednu zemlju asimilirali su se u poljsko društvo. Poljaci im daju sve što je ljudima koji su ostali bez doma potrebno da se, kažu, osjećaju kao ljudi. No, ne mazi ih kao da su nesposobni. Poljska je, čini se pronašla pravu formulu da izbjeglička kriza dodatno ne naruši inflacijom pogođeno gospodarstvo. Iz Ukrajine je u Europsku uniju izbjeglo više od šest milijuna ljudi, pola njih u Poljsku. Istodobno je prije desetak dana inflacija u Poljskoj bilježila 12 posto, danas je sigurno i veća.
Izbjeglice u Poljskoj, za razliku od Hrvatske i većine zemalja EU, mogu, žele li to, ostati smješteni u velikim dvoranama. Tisuće su tako još uvijek u izbjegličkom centru Ptak Warsaw Expo, varšavskom velesajmu.
U jednoj od ogromnih hala, inače sajmenoj kongresnoj dvorani u predgrađu Varšave, bili su i novinari Jutarnjeg lista. Obišli smo i neke druge centre, u Varšavi i izvan nje, gdje borave izbjeglice. Zanimalo nas jesu li i četiri mjeseca od početka rata i zbjega, susjedi jednako empatični kao na početku izbjegličke krize.
Na ulazu u Ptak Warsaw Expo dugačak je pult sličan onome na aerodromskom check inu. Na svaka dva metra volonter, iznad njega na zidu natpis neke od zemalja – Njemačka, Švicarska, Irska, Velika Britanija i Nizozemska. Ljudi s koferima sjede na stolicama nasuprot i strpljivo čekaju da se otvori "šalter" zemlje u koju žele ići. Čekaju autobuse koji će ih besplatno odvesti u novi život.
Samo tanka pregrada dijeli ove koji idu od onih koji ostaju. Oni ne žele odlaziti iz Poljske, osim vratiti se u Ukrajinu. Iako mogu otići u privatni smještaj, uvijek netko nudi krov nad glavom, ne žele otići iz ove dvorane. Svoje su si kutke uredili tako da ih podsjećaju na dom. Sve sitnice koje su ponijeli rasporedili su po krevetu, stoliću ili noćnom ormariću. Namještaj je iz donacija pa ima svega.
Osam je sati ujutro, tinejdžeri još uglavnom spavaju, mlađa djeca čekaju da se otvori igraonica, majke spremaju doručak. Nevjerojatno je vidjeti ljude koji se ogromnoj hali i uz stotinu drugih, njima nepoznatih osoba, ponašaju kao što bi se ponašali da su kod kuće. Ta im je rutina vjerojatno potreba da sačuvaju zdravi razum. Pitamo ih što čekaju, iznenađeno nas pogledaju. I šute. Zapravo ne znaju reći što ih to drži ovdje, u red za "šalterom" nikad nisu stali. Uz ljude, najviše je plišanih medvjedića. Bit će da su oni simbol doma.
Ima ih 3000, više od 1000 je djece. Kad ih pitamo što cijeli dan rade, majke kažu da brinu o djeci iako ona i onako ne mogu nikamo.
Incidenata nema niti ih je bilo, iako je u prvim tjednima sukoba ovdje boravilo i 9000 ljudi, još početkom svibnja 5000. Poljaci kažu da ima mjesta za 20.000 ljudi. Hale su spavaonice, restorani dječje igraonice, a konferencijske dvorane su blagovaonice.
Marina zove kćer i sina na doručak. Uvijek negdje odlutaju po dvorani, kao što su nekad odlutali oko zgrade u Mariupolju. Dolaze, najedu se i bježe dalje na igru. Marina pokupi mrvice sa stola, spremi posude za pranje. Barem doručak djeci servira tu, u njihovom kutku sajmene hale. Namirnice je donijela iz grada. Ode ponekad, susjeda pričuva djecu, kako bi, kaže, ostala normalna.
Punktova za izbjeglice u Varšavi je puno. Na nekima se može i pojesti, uzeti iz donacija što treba, dobiti SIM karticu tko je nema. Ti su punktovi mjesta susreta nesretnih ljudi, ima onih koji dolaze svakodnevno provjeriti je li došao netko njegov. Prevoditelji pomažu treba li što prevesti, mogu vidjeti ponude za posao. Desetak žena radi u restoranu "Garmaz od Ukrainek", Ukrajinske delicije, gdje se pripremaju i služe tradicionalna ukrajinska jela. Među osobljem su bivša ravnateljica vrtića, bivša upraviteljica pošte i vlasnica butika s cipelama.
Vlasnik restorana ima i svoj hotel, Zamek Janów Podlaski, prekrasno zdanje u čijim depandansama je smještena ukrajinska siročad sa svojim udomiteljima. Nemali je broj djece s posebnim potrebama. Vlasnici ne vide problem u tome da vrtom nekadašnje biskupske palače s ekskluzivno uređenim sobama i bazenom zajedno šetaju izbjeglice i gosti. U praktičnom interijeru švedskog tipa svaka obitelj ima svoj apartman, ali vrata su stalno otvorena, djeca se druže. Ukupno ih je tu više od stotinjak.
Većina izbjeglica iz Ukrajine u Poljsku je stigla vlakom, najveći broj na željezničku postaju Istok.
Bila im je to prva postaja po izlasku iz zemlje. Iza sebe su ostavili sve, pred sobom nemaju ništa. Izgubljeni bi satima sjedili na postaji, dočekali tu noć pa onda u hladnoj Poljskoj prespavali na ledenom, betonskom podu čekaonice. Istodobno ih je znalo biti i po šest tisuća. Već za koji je dan je Poljski centar za međunarodnu pomoć, u suradnji s Norveškim savjetom za izbjeglice i gradskim vlastima Varšave stotinjak metara od postaje sagradio tranzicijski centar da, kako kaže voditelj Przemyslaw Rembieliński, naši gosti borave u humanim uvjetima.
Bazu su na 6000 kvadrata postavili u pet dana. Od tada volonteri dočekuju ljude na peronu željezničke postaje i ponude pomoć u bazi. Tu rješavaju sve što je potrebno za početak izbjegličkih dana, ne znajući koliko će ih biti. Mogu se zadržati od nekoliko do najdulje 17 sati.
- Oni su ljudi u potrebi. Trebaju li prespavati? Dobro. Jesti? Dobro. Pomoć oko ljubimaca, daljnjeg smještaja, telefonskih kartica i lozinka za Wi-Fi za kontakt s obitelji, svih obavijesti. Imamo i poseban prostor za ljubimce, dosad smo imali mačke, pse, štakora, činčilu, miša, ptice, zečeve i zmiju – kaže Rembieliński. S ponosom nam pokazuje sterilno čiste prijenosne zahode.
Rembieliński vjeruje da ima najbolje mjesto za prvu pomoć izbjeglima, a to mu, kaže, izbjeglice potvrđuje.
- Neki su otišli dalje, sad se vraćaju doma i dođu se k nama odmoriti. Kažu da mjesta poput našeg centra nemaju ni Beč ili Berlin. Ondje su, kažu, dobili bočicu vode i mali obrok. Mi imamo 24 sata dnevno 7 dana tjedno punu uslugu. Ovdje nema nijedne gladne osobe – zaključuje.
Poljaci koji u svom dom prime Ukrajince dobivaju 30 eura po osobi dnevno tijekom četiri mjeseca. Djeca idu u školu, ali online na ukrajinskom jeziku, u tijeku je prevođenje udžbenika na ukrajinski jezik.
Broj Ukrajinaca koji su pobjegli iz svoje zemlje u Poljsku od početka ruske invazije u veljači do 12. je lipnja prešao četiri milijuna ljudi, objavila je poljska granična agencija.
Ipak, ne zna se koliko je Ukrajinaca odlučilo ostati u toj susjednoj zemlji, a koliko ih je otputovalo dalje na zapad. Poljski premijer Mateusz Morawiecki nedavno je objavio da je zemlja dom za oko dva milijuna poljskih izbjeglica. Pred neki je dan granicu prema Poljskoj prešlo 29 tisuća ljudi, ali je i u suprotnom smjeru otišlo njih 28 tisuća. Mnogi od njih na područja koja su vraćena pod kontrolu Kijeva. Ono što plaši jest da je i Poljska na rubu rata. Čečenski Kurdi kažu da im je Poljska sljedeća meta. Poljska vojska u stanju je pripravnosti, obučavaju dragovoljce.
