Utorak, 12. srpnja, ujedno je i 139. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Proteklih 20 tjedana obilježilo je postupno sužavanje fokusa ruskih agresora, prvo sa cjeline Ukrajine na bojišta istoka, jugoistoka i juga zemlje, a zadnje vrijeme prvenstveno na Donbas – iako to nije ujedno značilo i povlačenje napadača iz područja koja trenutno više nisu u fokusu.
Time su kopnene borbe ostale uvelike ograničene na prostor Donjecke i Luhanske oblasti koji je još bio pod ukrajinskom vlašću, iako su Rusi ustrajno nastavili redovito granatirati i raketirati čitavih oko 1100 km bojišnice. Pri tome su se postupno i njihovi zračni napadi koncentrirali bliže linijama bojišta, s posebnim naglaskom na veće ukrajinske gradove koji zapravo čine pozadinske oslonce ukrajinskih obrambenih crta.
Od 2. srpnja, kada su branitelji evakuirali prostor Lisičanska, agresori su gotovo pa postigli svoj cilj zauzimanja čitavog prostora Luhanske oblasti – iako za sada izgleda da im tu još uvijek simbolično nedostaje ponešto prostora za potpuni uspjeh, budući se i nadalje periodično čuje o otporu branitelja u naselju Bilogorivka kod rijeke Siverski Donjec, koje formalno spada na sam rub administrativne Luhanske oblasti.
Putevi do Slovjanska
Iako su mnogi promatrači očekivali, a 3. srpnja je čak izgledalo da je to naložio sam Vladimir Putin – izgleda da se za sada u Ukrajini ne može govoriti ni o kakvoj ozbiljnijoj „operativnoj pauzi“ na krajnjem istoku bojišta u Donbasu. Naime, iako se tijekom posljednjih desetak dana bojišnica ustalila na granicama onih oko 45 posto Donjecke oblasti koje i dalje kontrolira Ukrajina – tu nije ujedno došlo do kompletnog zamiranja ruskih ofenzivnih djelovanja.
Dakle, iako se nova načelna crta razdvajanja ustalila po načelnom potezu Siversk-Fedorivka-Soledar-Bahmut-Toretsk, brojne prednje otporne točke u selima nekoliko kilometara istočno od ove linije i dalje su svakodnevno pod učestalim manjim napadima s kopna i iz zraka. Ta djelovanja branitelji sada uspijevaju obuzdati, ali lako bi se tu moglo raditi i o pokušajima tzv. „izviđanja silom“, koji bi mogli prerasti u nešto ozbiljnije nađu li agresori prolaz u obrambenim crtama. Napomenimo da - uz takvu situaciju na istoku - treba napomenuti i stanje na sjeverozapadu Donbasa, na prilazima gradu Slovjansku. Ondje su ruske snage u pokretu iz smjera Izjuma na jug (Barvinkovo) i jugoistok (Slovjansk), a riječ je o zoni koju su agresori posljednje vrijeme ojačavali, prije aktualnog intenziviranja svojih djelovanja.
Kako izgleda, tu je s jedne strane na barvinkovskom pravcu obnovljeno rusko prisustvo u selu Kurulka, što ukazuje na mogući novi pokušaj prodora na jug – ne bi li se ondje presjeklo nedaleku prugu koja povezuje Slovjansk s ukrajinskom pozadinom na zapadu. S druge strane, nastavljeni su i ustrajni agresorski napadi uzduž prometnice M03 koja od okupiranog Izjuma ide do Slovjanska. Upravo je ovaj pravac ruskog napredovanja već duže blokiran na oko 20 km sjeverozapadno od ukrajinskog uporišta Slovjansk, na obrambenoj crti među selima Bogorodične-Dolina-Krasnopilja-Mazanivka-Ivanivka.
Kako izgleda, nakon više tjedana ogorčenih borbi, moglo bi biti da su tu agresori posljednjih dana na kraju i uspjeli zauzeti čitavo mjesto Bogorodične na obalama rijeke Siverski Donjec – pa tek ostaje za vidjeti je li to možda i početak nekog novog ruskog pomaka u ovoj borbenoj zoni.
Time je ujedno postavljeno i aktualno pitanje nastavka borbi u Donbasu. Naime, dok je izvjesno kako su gradovi Slovjansk i onda južnije smješteni Kramatorsk tu glavni ciljevi agresorskih nastojanja – i dalje nije jasno hoće li ruske snage u predstojećim tjednima prema njima nastojati doći sa sjeverozapada (iz smjera Izjuma), ili s istoka – bilo sjevernije preko Siverska uz rijeku Siverski Donjec na zapad, ili južnije prolaskom kod Bahmuta, pa na sjeverozapad. Ako već spomenuto stabiliziranje borbene linije na istoku bude pratilo i izvlačenje ondje skupljenih snaga (koje neki ukrajinski izvori procjenjuju na oko 40 taktičkih skupina razine bojne), bilo radi premještanja ili povlačenja na odmor nakon tjedana žestokih borbi – tada bi bilo za očekivati da naglasak ruskog napredovanja ipak (barem privremeno) bude stavljen na pravac Izjum-Slovjansk, na kojem se trenutno procjenjuje prisutnost barem oko 27 ruskih taktičkih skupina razine bojne raznolike snage i razine spremnosti.
HIMARS i njegovi učinci na bojištu
Naravno, sva ta potencijalna napredovanja, kao i sve druge borbene situacije uzduž ukrajinskih bojišnica, posljednja oko dva tjedna stoje u svjetlu nadolaska nove zapadne vojne tehnike u ruke ukrajinskih branitelja. Nakon postupnog povećanja broja zapadnih topničkih sustava kalibra 155 mm, ove posljednje tjedne obilježilo je i pristizanje novih, modernih i preciznih višecijevnih raketnih sustava američke proizvodnje.
Riječ je tu prvo o 4 komada sustava M142 HIMARS, pa još 4 ista takva oružja, a onda izgleda i prvog sustava M270 MLRS (vjerojatno iz kvote koju je Ukrajini obećala Velika Britanija). Takvih 9 oružja omogućilo je ukrajinskoj strani izvođenje do sada već i prema 40 velikih napada na agresorska skladišta streljiva i goriva, na zapovjedne centre protivnika, a izgleda i na ponešto blizu fronti raspoređenih ruskih naprednih protuzračnih sustava. Pri tome su se posebno sustavi HIMARS na kotačima pokazali izuzetno podesnima za brzo približavanje nadomak crta bojišta i onda pokrivanje iznimno preciznom raketnom vatrom one zone između najdaljih dometa topništva kalibra 155 mm, pa sve do crte od oko 85 kilometara – koja je donedavno Ukrajini bila izvan preciznoga dosega, što su napadači itekako koristili za primicanje svoje borbene logistike.
Naravno, treba napomenuti kako su se sva nedavna uspješna djelovanja ruske strane bazirala baš na polaganom napredovanju uz masivnu podršku topništava – a baš to topništvo za svoje djelovanje koristi ogromne količine granata, koje su prema fronti stizale prvo željeznicom, a onda od velikih skladišta kamionima do paljbenih položaja. Novim ukrajinskim naoružanjem sada su se u dometu HIMARS-a našla kako spomenuta željeznička čvorišta, tako i skladišta i raznoliki paljbeni položaji – i sve to uz iznimnu preciznost kakvu na tim daljinama nisu imala ni jedna do sada braniteljima dostupna oružja. Rezultati ove promjene jasno su vidljivi u nizu masivnih eksplozija, od kojih su neke na tlu bile tako intenzivne da su zabljesnule čak i senzore komercijalnih satelita koji prate Ukrajinu.
Budući da je jasno kako svaka novina ima najveći učinak na bojištima kad se tek pojavi i kad je velika novost, prema nekim izvorima već se može uočiti pokušaje ruskog prilagođavanja novim okolnostima na ratištu. Osim što će sva bitnija skladišta morati biti decentralizirana, za očekivati je i premještanje logističkih čvorišta te zapovjednih središta dalje od bojišnice, izvan dometa oružja HIMARS i MLRS. Ondje će sve te bitne elemente ratovanja biti potrebno i bolje braniti, jače maskirati, te pokrivati i sredstvima elektroničkog ratovanja i ometanja. Naravno, takve promjene u djelovanju i rasporedu snaga uopće nisu jednostavne, a s obzirom na krute te relativno neefikasne strukture ruske vojske – pitanje je i u kojoj su mjeri uopće provedive.
Ujedno, lako je ilustrirati i kako će se te promjene odraziti na nadolazeća ruska borbena djelovanja u Ukrajini. Naime, svi noviji ruski uspjesi na bojištima postizani su iznimno intenzivnim korištenjem topništva, koje je koristilo blizinu skladišta streljiva, te je navodno ovisilo o dostavi barem po tri dnevne runde pridruženih vojnih kamiona za održavanje intenzivne kiše granata po ukrajinskim braniteljima.
No, za izvođenje po tri dostavne ture na dan skladišta ne mogu biti dalje od oko 60 km od paljbenih položaja – dok na udaljenostima od oko 90 km načelno govorimo o dvije dostavne runde dnevno, a kod udaljenosti paljbenih položaja na oko 120 km od skladišta, riječ je o samo jednoj opskrbnoj rundi po kamionu dnevno. Znajući da je ukupni fond ruskih vojnih kamiona itekako stradao u proteklih skoro pet mjeseci ratovanja, nije teško zaključiti kolike će logističke probleme napadačima uzrokovati uspostava zone od oko 85 km u kojoj ukrajinski sustavi HIMARS i MLRS čiste svu bitniju rusku vojnu logistiku.
Zapadna vojna pomoć – blagodat i problemi
Dapače, stvari se tu za napadače i dodatno kompliciraju objavom Sjedinjenih Američkih Država od kasnih večernjih sati u petak, 8. srpnja, o idućoj pošiljci vojne pomoći za Ukrajinu, vrijednoj oko 400 milijuna USD. Petnaesto po redu izdvajanje vojne opreme iz zaliha američkih državnih institucija (Presidential Drawdawn Authority – PDA) put Ukrajine bi iz zaliha Ministarstva obrane SAD-a trebalo poslati još 4 raketna sustava HIMARS s dodatnim streljivom, kao i vozila za izvlačenje, streljivo 155 mm povećane preciznosti (ali ne i Excalibur!), dodatne sustave za topničko kontrabatiranje, te veću količinu raznih rezervnih dijelova za oružja i opremu ranije dostavljenu Ukrajini. Time se ukupni broj oružja HIMARS u rukama ukrajinskih branitelja penje na 12, što nije nebitno, posebno uz dostavu i dodatnoga streljiva koje bi intenzivnom uporabom lako moglo postati uskim grlom ovih iznimno borbeno uspješnih djelovanja.
Naravno, i tu se – baš kao i po pitanju opskrbe topničkim granatama kalibra 155 mm – postupno otvara pitanje veličine dostupnih zaliha ovoga streljiva. Naime, već je neko vrijeme jasno da su proizvodni kapaciteti za razno streljivo težih kalibara i veće kompleksnosti itekako ograničeni, i u Sjedinjenim Američkim Državama i na Zapadu općenito. Budući da su tamošnji obrambeni sustavi godinama svoj naglasak držali na kupovini malih serija takve potrošne robe, ujedno i preferirajući razne „napredne“ varijante streljiva pred nabavom mase (koju traži svaki ozbiljniji ratni sukob) – sada se niz zemalja suočava sa situacijom da dnevna potrošnja streljiva u Ukrajini brzo napreže i stanje zaliha u nizu zemalja saveznica, dok su kapaciteti za novu proizvodnju s godinama mira atrofirali.
U SAD se tako od ukupno 5 proizvođača granata kalibra 155 mm iz doba rata u Vijetnamu danas došlo do samo jednog izvora – čija je redovita godišnja proizvodnja dostatna tek za pokrivanje nekoliko dana borbi u Ukrajini – a nije bitno drugačija situacija ni sa nizom drugih streljiva i oružja, što će itekako tražiti hitnu pažnju i ozbiljne industrijske promjene na mnogim stranama.
Uz to, treba uočiti i činjenicu da vojna pomoć iz SAD-a, EU, NATO-a i drugih savezničkih krugova za Ukrajinu baš i nije mač sa samo jednom oštricom. S jedne strane, ta je pomoć – kako vojna, tako i humanitarna – itekako bitna za preživljavanje napadnute države pod udarima bitno jačeg protivnika. U prvim fazama rata, na bojišta u Ukrajini stizali su razni protuoklopni i protuzračni sustavi s raznih strana svijeta i u raznolikim količinama – i svo to šarenilo opreme bilo je stavljano u uporabu praktično odmah. No, bila je to uglavnom pješačka tehnika, koja traži manje obuke za korištenje – dok su donirani teži sustavi u načelu bili sovjetskog podrijetla, pa je za njih i sama Ukrajina imala kako ljude koji su je barem načelno znali koristiti, tako i kapacitete za njeno održavanje.
No, u drugoj fazi rata, od sredine travnja ove godine, situacija na bojištima se mijenja – braniteljima treba sve više teže tehnike, sovjetskih je zaliha sve manje, a u Ukrajinu počinje postupno pristizati i vojna tehnika zapadnog podrijetla te iznimne kompleksnosti – za koju ondje nema prethodno obučenih korisnika ni ikakve logističke podloge. Pri tome, stanje na bojištima se vremenom tako kompliciralo da su sve donacije bile itekako dobrodošle, a veliki su se napori ulagali u dobivanje razne vojne tehnike i njeno što brže aktiviranje na bojištima. No, treba napomenuti da je tu nastavilo pristizanje izuzetno raznolikih oružnih sustava, koji ako i koriste isto streljivo često nisu konstrukcijski, proizvodno ni logistički usklađeni.
Tako Ukrajina najednom na terenu koristi barem dvije ili tri vrste tegljenih haubica kalibra 155 milimetara te barem 5 vrsta samohodnih haubica u istome kalibru – što je na dnevnoj bazi noćna mora za svakoga tko bi morao osiguravati njihovo održavanje, pribavljanje kompletno različitih rezervnih dijelova i popravke, budući da se neki od tih doniranih te potrebnih sustava već duže vrijeme više ni ne proizvode. Naravno, slično je stanje i po pitanju fonda raznolikih oklopnih vozila koja su se u Ukrajini skupila iz raznih skladišta uglavnom stare opreme u rasponu od NATO fondova i arsenala bivše Jugoslavije pa do vozila iz Australije ili drugih dalekih saveznika. Sve to predstavlja zaseban problem koji će postupno tražiti dodatnu pomoć, rezervne dijelove, i mnogo dobre volje.
Informacijsko bojište
Za kraj spomenimo i još jedan bitan aspekt aktualnih događanja u Ukrajini. Naime, kako je nakon sastanka G20 u Indoneziji izjavio Josep Borrell, šef EU diplomacije: “Globalna bitka narativa je u punom jeku, a do sada nismo pobijedili. Kao EU, moramo nastaviti pobijati ruske laži i vojnu propagandu razjašnjavajući tko je odgovoran za agresiju, a samim tim i za njezine posljedice”. No, ovdje spomenuta „bitka narativa“, među ostalim, obuhvaća i kompletne tijekove informacija koji u svjetsku javnost dolaze kako iz Rusije, tako i iz Ukrajine. Naime, obje su ove države u otvorenom ratu, koji EU kao zainteresirani te opredijeljeni promatrač gleda i sluša iz prikrajka – pa zato i razne objave koje do nas dolaze s bojišta nisu tek redovite vijesti, nego uvelike udarci na informacijskome bojištu. Zato je prilično začudno vidjeti koliko medija i danas jednostavno preuzima vijesti iz Ukrajine i Rusije kao nekada kada rat nije bjesnio - zaboravljajući pri tome da se tu sada s obje strane prvo i osnovno radi o ratnoj propagandi, pa tek onda o novostima vrijednima prenošenja.
Upravo takve ratne okolnosti traže i da se sve informacije s bojišta (ili na ikoji širi način vezane s bojištem) posebno i analiziraju prije preuzimanja, ne bi li se time probalo filtrirati onaj otvoreno lažni i tendenciozni sadržaj, a namjerne nejasnoće pokušalo staviti u neki širi kontekst. Dobar su primjer za to i aktualne priče o ratnim gubicima, gdje Ukrajina broji preko 37 tisuća poginulih ruskih vojnika (dok svoje vlastite gubitke procjenjuje na oko 14 tisuća, plus oko 7.200 nestalih, za koje tvrde kako su uvelike živi i u zarobljeništvu).
Istodobno ruska strana mrtva-hladna gotovo dnevno ponavlja da je uništila ukrajinskih borbenih aviona sada već gotovo duplo više nego se početkom ove godine procjenjivalo da ih Ukrajina uopće ima. Sve to traži da se bojišta promatra posebno pažljivo, s razumijevanjem događanja na terenu te itekako obuzdanim rasponom prognostičkih procjena budućih razvoja – gdje sadržaj i obrada takvih vijesti s bojišta suštinski nisu istovrsni onima s Ukrajinom povezanih međunarodnih vijesti, recimo pitanja jučerašnje obustave rada plinovoda Sjeverni tok 1 i dobave turbina za taj sustav, ikakvog organiziranja pomorskog izvoza ukrajinskog i ruskog žita, ili tijeka prošloga tjedna započete masovnije obuke ukrajinskih vojnika u Velikoj Britaniji.