Od početka rata s Ukrajinom u samoproglašenim proruskim tvorevinama u Donbasu prisilno su mobilizirani deseci tisuća stanovnika, piše u svojoj reportaži ruski portal Meduza, koji je zabranjen na području Rusije.
Ročnicima nedostaju adekvatna medicinska skrb, uniforme, pa čak imaju problema i s hranom. Njihovi rođaci koji se usude govoriti o problemima izvrgnuti su progonu tamošnjih "službi". U međuvremenu, tamošnji rudnici i komunalna poduzeća zatvaraju se zbog nedostatka radnika, a zbog nedostatka ljudi pojačava se i rizik od mogućih nesreća.
Novinar Meduze Gleb Golod donosi priču o tome kako je masovna mobilizacija praktički isušila Donbas:
Ana (ime je promijenjeno na njen zahtjev) živi u Luhansku od rođenja. Otišla je samo na nekoliko godina, od 2015. do 2019., u Rostov na Donu, gdje je studirala.
- Nakon što sam 2014. godine završila školu, čekala sam da počne prava mladost. Život. Ali umjesto toga, počeo je rat, morala sam napustiti svoj rodni grad - prisjeća se Ana.
Prisilna mobilizacija
Njen suprug Andrej (ime promijenjeno) primio je poziv za vojsku. Andrej je radio u Državnoj banci Luhanske Republike. Nadao se da će ga poslodavac izvući da izbjegne mobilizaciju, ali Andreja nisu prestali zvati iz vojnog ureda, pa je uskoro poziv stigao i u kadrovski odjel banke. Nakon toga je Anin suprug otišao na zborno mjesto.
- Danima su ih vozili po gradu, obukli su ih u uniforme. Bio je još tjedan dana u Luhansku, a onda su svi noćnim vlakom prebačeni preko granice u Rusiju. Nekoliko dana kasnije završili su u Valujki u Belgorodskoj oblasti s ruskim ročnicima. Tjedan i pol kasnije prebačeni su na područje Harkiva. Od tada su tamo. Prebacuju ih iz sela u selo. Ondje oni obavljaju ‘funkciju‘ topovskog mesa - kaže Ana i dodaje: - Znam samo da tamo kopaju rovove. Ostalo "nije za telefonski razgovor".
Od mobilizacije nije se vidjela s mužem, a razgovarati telefonom smiju jednom u dva dana. Prema Aninim riječima, u Luhansku je bilo malo dobrovoljaca koji su bili spremni ići u rat s Ukrajinom. Zbog toga je vojska počela nasilno odvoditi sve muškarce koje je vidjela, uključujući i beskućnike i pijance.
- Grad je bio pust čim su počeli grabiti sve po ulicama. Bilo je zatišje oko dva mjeseca, a onda su postupno svi (vojno sposobni) počeli izlaziti na ulice. Sad je ljeto, muškarci su izašli iz kuća, svi idu na roštilj - kaže Ana.
Prema podacima Istočne grupe za ljudska prava, do sredine lipnja oko 140.000 ljudi bilo je podvrgnuto prisilnoj mobilizaciji u Donbasu. Prema riječima Pavla Lisjanskog, osnivača ove organizacije za ljudska prava, do travnja je u bitku otišlo 48.000 mobiliziranih ljudi - neki od njih su ranjeni ili ubijeni. Pojašnjava da bi sada broj ljudi poslanih u borbu mogao biti duplo veći.
Mito
Lisjanski objašnjava razliku između broja pozvanih i onih koji su bili izravno na fronti na sljedeći način: mnogi od prisilno mobiliziranih bili su upućeni da se bave ekonomskom potporom trupa u pozadini. Već nakon što je Anin suprug otišao u borbu, saznala je da je imao priliku izbjeći sudjelovanje u borbi - za mito od tisuću i pol dolara. To su joj rekli prijatelji koji su uspjeli izbjeći slanje na frontu. Za to mito vojni obveznik može ostati služiti u Luhansku ili Donecku i raditi u jedinici - na farmama ili kao vozači. Meduza nije uspjela razgovarati s onima koji su iskoristili ovu priliku. Ali činjenica da takva praksa postoji i da je iznos mita približno isti govori izvor iz Donecka. Prema njegovim riječima, u Donecku iznos varira od jedne do dvije tisuće dolara. Ljudi "donose" novac u vojni ured, a onda se ta sredstva dijele zapovjednicima vojnih jedinica. Zapovjednici, pak, ročniku izdaju potvrdu da je raspoređen u određenu postrojbu i šalju ga na rad u pozadinu. Prosječna plaća u samoproglašenim republikama je manja od 300 eura.
- Ali ako ste otišli na bojište, ništa vam neće pomoći. Neki su pokušali potkupiti liječničku komisiju kako bi se vratili. Lomili su ruke i noge, ali sve je to uzalud. Imaju dva tjedna čovjeka s kilom na prvoj crti bez ikakve liječničke pomoći. Dva tjedna, mater im njihovu! - kaže Ana.
A onda objašnjava da se neki od mobiliziranih ipak uspijevaju vratiti u pozadinu zbog zdravstvenih razloga.
- Muža jedne kolegice nedavno su odveli s ukliještenim živcem, drugog poznanika s čirom na želucu, a treći se otrovao. Platili su koliko treba i ostali su ovdje u Luhansku i još su na ‘bolovanju‘ - ističe.
Još jedna stanovnica Luhanska, Irina (ime promijenjeno), kaže da je njezin bolesni muž Igor (ime promijenjeno), inženjer u željezari, poslan u borbu u harkivsku regiju. Također nije dobio "poštedu" od poduzeća. Prva tri mjeseca rata Irina je uspijevala komunicirati s mužem. No, 23. svibnja komunikacija prestaje. Od prijateljice je 1. lipnja saznala da joj je suprug u bolnici. Nije uspjela doznati razlog zbog kojeg je tamo dospio, kao ni gdje se nalazi bolnica. Pukovnija njenog supruga bavila se "držanjem položaja", kopanjem rovova, patroliranjem na okupiranim područjima i izgradnjom zemunica.
- On ima proširene vene. Noga mu otiče, ima probleme s cirkulacijom. I takav je poslan je da se bori. Mislim da je, dok je kopao rovove, konačno dokrajčio nogu i zbog toga završio u bolnici - priča nam Irina.
Razne dijagnoze
Kako kaže, 11. lipnja nazvao ju je suprug i rekao da je otpušten iz zdravstvenih razloga. Ali nekoliko sati kasnije nazvao je i rekao da ga šalju natrag na front, u Severodoneck. Borbe za ovaj grad trajale su do kraja lipnja, sada je pod kontrolom ruske vojske. 21. lipnja Igor je doveden u Luhansk na liječenje u bolnicu. Ondje je operiran, ali je i dalje u lošem stanju zbog upale noge. Rekao je supruzi da je od 40 ljudi s kojima je otišao na front ostalo samo osam.
- Pokazalo se da su naši besplatni lijekovi za vojsku daleko od besplatnih. Čak plaćamo zavoje i britvice - napominje Irina.
Telegram kanal BATMAN DPR, koji kritizira vlasti Donecka, objavio je 1. lipnja videopoziv s vojnicima 113. pješačke pukovnije mobilizacijske rezerve DPR. U njemu se vojnici obraćaju Vladimiru Putinu i govore da među njima ima onih koje nije trebalo mobilizirati. Nakon završetka govora nekoliko vojnika iznijelo je svoje dijagnoze. Među njima su pijelonefritis, progresivni tromboflebitis i ciroza jetre. Jedan od vojnika tvrdi da je psihički poremećen.
- Ja, Dmitri Eduardovič Makeev, registriran sam u psihoneurološkom dispanzeru od 2002. godine s dijagnozom mentalnog poremećaja i sa suicidalnim mislima. 26. veljače prisilno sam odveden u vojni ured. Obratio sam se liječnicima, na što sam dobio odgovor: ‘Sposoban si‘. Osim toga, imam hipertenziju i bolujem od hepatitisa C - kaže Makeev.
Meduza je potvrdila njegov identitet. Prema profilu na društvenoj mreži VKontakte, Dmitri Makeev radi u upravi kijevske četvrti u Donecku. Uspjeli smo pronaći i još nekoliko vojnika koji u videu govore o svojim bolestima. Konstantin Poljanski, koji se žali na slomljeni biceps, ingvinalnu kilu i probleme sa sluhom i vidom, trener je triatlona u Zugresu, gradu koji je pod kontrolom DPR-a. 3. lipnja Telegram je, pozivajući se na svoje izvore, izvijestio da su po zapovjednika satnije (njegovo ime nije navedeno) koji je govorio u apelu Putinu "došle vlasti i odveden je u nepoznatom smjeru".
300 dolara za ‘lažnjake‘
Sredinom svibnja društvenim mrežama kružila je snimka skupa vojnika 206. pukovnije narodne milicije LNR. Njihove žene izjavile su da su se ruske trupe povukle iz regije Harkiva, ostavljajući njihove muževe. Tražile su sastanak sa šefom samoproglašene Republike Leonidom Pasečnikom. Tjedan dana kasnije kanal NTV objavio je priču posvećenu "djevojci iz rudarskog grada Antracita". Lice joj je bilo skriveno, ime joj se nije spominjalo, a žena je u kameru rekla da su je navodno regrutirale specijalne ukrajinske službe i da je za 300 dolara mjesečno pisala "provokativne poruke u grupama i privatnim chatovima gdje su rođaci mobiliziranih građana Luhanska komunicirali". Također je prikazan popularni video s mitinga koji su u Luhansku održale supruge mobiliziranih. Snimka je popraćena komentarom: "Od riječi do riječi - lažnjaci koje je agent ukrajinskih specijalnih službi iz Antracita bombardirao u chatovima i mrežama".
Njoj, prema zaposleniku NTV-a, prijeti 20 godina zatvora zbog izdaje i organiziranja nereda.
Ana iz Luhanska prijateljica je mnogih obitelji vojnih obveznika. Priča što se dogodilo sa suprugama i rodbinom vojnika 206. pukovnije nakon mitinga. Za Meduzu kaže da su odmah nakon objave videa pripadnici ministarstva državne sigurnosti Luhanska počeli obilaziti stanove sudionika WhatsApp chatova o mobilizaciji. Ponudili su im da kažu informacije koje se objavljuju u chatovima, a povezane su s bilo kakvim nezadovoljstvom "specijalnom operacijom", ili da odu s njima "u postaju". Nije poznato kakve su bile posljedice za one koji su odbili uvjete koje su im ponudile specijalne službe jer (prema Aninim informacijama) nitko od onih do kojih su došli nije ulazio u sukob s tajnom službom. Odnosno, rodbina je pristala na suradnju. Nakon ovih posjeta uličnih akcija više nije bilo u Luhansku. Kako Ana objašnjava, sada žene pišu apele lokalnim vlastima i Putinovoj stranci Ujedinjenoj Rusiji.
- Nisam očekivala da će nam ovdje svi tako začepiti usta - kaže Ana.
600 dolara za muževe na frontu
- Vojnici iz 206. pukovnije su nakratko dovedeni s fronta, ali ne u Luhansk. Ti dana su ih vozali po Rusiji. Njihove supruge su provele noć na željezničkoj stanici čekajući da stignu. Ali nije im bilo dopušteno da dođu u Luhansk ni na jedan dan. Odveli su ih u pozadinu, presvukli i bacili u Severodoneck. Ana i Irina kažu da mobiliziranima jako nedostaju uniforme i odjeća. Ratna plaća koju dobivaju za muževe, oko 600 eura mjesečno, uglavnom ode na odjeću i pakete za muževe na frontu.
- Od uniformi imaju samo otrcane kape. Za njih 17 jedna kaciga iz sovjetskog doba, ništa više. Ne znam kako se može tako ratovati - ogorčena je Ana.
Žene same kupuju donji veš svojim muževima. Vojska te stvari ne dijeli. Čak se i uniforma mora kupiti u vojnoj trgovini. - U lokalnim vojnim trgovinama su sumanuti redovi i cijene rastu. I moj brat je u ratu. Došao je u posjet prije dva tjedna - uniforma je koštala 50 eura. Stigao je prije nekoliko dana i već je otišlo 120 eura. Sami im dajemo odjeću koja im je potrebna. Kad je bilo hladno, slali smo im kapute, torbe, ruksake - žali se Irina. Kaže da se u paketima koje vojnicima šalju supruge uvijek nalaze čaj, kava, šampon, pasta za zube i slatkiši. - Tamo nemaju ni kruha, ali je problem predati ga. Žive bez svjetla, pa im šaljemo svijeće. I vlažne maramice su obavezne jer često rade bez vode. Da se barem mogu obrisati - dodaje. Obje žene nam kažu da su se supruge mobiliziranih nadale rotaciji, ali ništa od toga. Prema glasinama, promjena sastava na fronti trebala se dogoditi 90. dana rata, ali ništa se nije dogodilo. - Rotirali su zaposlenike ministarstava. Sada im u stožeru postrojbe (broj postrojbe poznat je Meduzi) kažu da im nitko neće vratiti muževe dok "sve ne bude gotovo". Ana nam priča kako je njezina prijateljica napisala pismo ruskom ministarstvu obrane sa zahtjevom da vrati muškarce s fronta. Dobila je odgovor (kojim raspolaže Meduza) da se, prema sporazumu o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći između LNR-a i Ruske Federacije, Rusija nema pravo miješati u unutarnje stvari Republike. Život ovdje ide nizbrdo. Nitko ništa nema, svi samo širimo džepove i čekamo da nam nešto uleti. Cijene rastu. Integriramo se u Rusiju punom brzinom. Ukrajina definitivno više neće biti ovdje. Ja sam 2014. preživjela pod granatama, a moj muž je sad pod njima u ratu. Kažu da su ih Rusi već napustili. Nadam se da se neće ponoviti sudbina 206. pukovnije.
Pojačan poziv
Svi Meduzini sugovornici tvrde da je nakon ženskih prosvjeda ritam mobilizacije u Donbasu nakratko usporen, no sada se poziv opet pojačao. Istovremeno, od njega se skriva sve manje ljudi, iako ima i onih koji od početka rata nisu napuštali svoje domove. Atmosferu u gradu Ana opisuje jednom riječju: - Loše.
Izvor povezan s vlastima DNR-a naziva mobilizaciju najgorim zločinom koji su počinile republičke vlasti i "njihovi rukovodioci u uniformama" u proteklih osam godina. Prema njegovim riječima, tijekom cijelog postojanja samoproglašene Republike, njezino je vodstvo izvijestilo da je narodna milicija DNR-a bila popunjena 96-97 posto. Iako je, prema njegovim riječima, bila na nešto više od 50 posto (sugovornik se poziva na podatke koje je dobio iz vojnih izvora).
Taj nesrazmjer između stvarnosti i izvješća objašnjava korupcijom. Meduzin sugovornik je ogorčen. U stožeru je bio ogroman broj žena na časničkim mjestima koje nitko nikada nije vidio u službi. Supruge i ljubavnice vodstva. A novac je potrošen i ukraden. Ali kad je došlo vrijeme za borbu, regrutiran je kadar narodne milicije iz "bolesnika i sirotinje". Nema liječničkog pregleda, nema obuke.
Postala je norma da mobilizirani dobije uniformu koja nije uvijek odgovarajuće veličine, jurišnu pušku, kacigu modela iz 1953. godine, jedan spremnik i deset metaka. I ta masa neobučenih, neopremljenih i nemotiviranih ljudi bačena je u juriš na Volnovakhu, Mariupolj i Marjinku. Tamo gdje su se oružane snage Ukrajine osam godina pripremale za rat, kopale i betonirale položaje, ljude su obučavali specijalisti iz zemalja NATO-a i naoružavali ih najnovijim oružjem! Što je ovo ako nije zločin?
Pavel Lisjanski, aktivist iz Istočne grupe za ljudska prava, objašnjava da su već 2021. godine u LNR-u i DNR-u počeli pozivati rezerviste na vježbe slične ruskom projektu BARS. BARS (Country Combat Army Reserve) je pokrenulo rusko ministarstvo obrane 2021. godine. Njegov cilj je pozvati na vježbe ljudstvo u pričuvnom sastavu, a time i povećati borbenu sposobnost vojske.
- Oni koji su upisani u mobilizacijsku pričuvu za to dobivaju beneficije, a za sudjelovanje u vježbama - i novac (ovisno o vojnoj specijalnosti), uz zadržavanje plaće na radnom mjestu. Zahvaljujući ovom projektu, primjerice, u Južnom vojnom okrugu Rusije bilo je moguće povećati broj oružanih snaga za 40 tisuća ljudi. Oni koji se pridruže projektu moraju proći mjesečnu obuku i jednom godišnje ići na trening-kamp. Rusija je izdvojila sredstva za vježbe s rezervistima u Donbasu - kaže Pavel Lisjanski, pozivajući se na svoje izvore u odmetnutim "republikama".
Prema njegovim riječima, novac je u DNR i LNR prevožen u gotovini. Ovu informaciju potvrđuje i izvor Meduze povezan s vlastima DNR-a.
Lažna obećanja
- Po tom sustavu prošle je godine izvršeno osam mobilizacija za sudjelovanje u vježbama. Za sudjelovanje u tim okupljanjima ljudi su dobivali po 50-80 eura, a zatim su bili registrirani kao rezervisti u slučaju rata. Novac za to doveden je iz Rostova. Donosili su ga ruski časnici. Namamili su rezerviste, obećavajući im nekoliko stotina eura za putovanje u kamp za obuku na tjedan dana svaka dva mjeseca. Ideja je bila da su spremni za početak borbe.
Siguran je da je dio tih sredstava u LNR i DNR ukraden i "kada je sve počelo 24. veljače, vlasti u Donjecku i Lugansku su uvidjeli da broj rezervista o kojem su izvještavali ne odgovara realnom broju". Na popisima je bilo mrtvih duša. Prisilna mobilizacija je posljedica ukradenog novca, zaključuje Lisjanski.
Na web stranici na kojoj su objavljene odluke načelnika LPR-a mogu se pronaći uredbe o održavanju vojne obuke građana u pričuvnom sastavu u svibnju, lipnju, kolovozu, rujnu i listopadu 2021. te u siječnju 2022. godine. Dokumenti sadrže naredbu da se "očuvaju radna mjesta i plaće zaposlenika poduzeća, organizacija i ustanova pozvanih na vojnu obuku". Upućeno je čelnicima tih poduzeća.
"Usporedo s početkom rata formirali su specijalne postrojbe u koje su ušli zaposlenici njihovih (republičkih) sudova, tužilaštava i policije. Prijavili su plaću u Rusiju i ukrali novac. Stvarni sastav vojske uvelike se razlikovao od onoga što su bilježili na papiru. Nitko u ljeto 2021. nije mislio da će doći do rata. Lokalni dužnosnici shvatili su da će se provesti istraga, pa su, kako bi sakrili svoje nedostatke, objavili opću mobilizaciju", napominje Lisjanski.
Problemi s opskrbom
Meduza se predstavnicima samoproglašene republike obratila s pitanjima o veličini narodne milicije DNR, broju rezervista, izvorima financiranja vježbi i slučajevima korupcije. Odgovora nisu dobili. Postoji i veliku problem s opskrbom ugljena, vode i električne energije u LNR i DNR. O tome govore gotovo svi Meduzini sugovornici, a najčešće se žale na probleme s vodom, plinom i strujom. Štoviše, te poteškoće postoje čak i na mjestima gdje nema aktivnih neprijateljstava. Najgore od svega – s vodom. Djelomično je to zbog nedostatka osoblja u javnim komunalnim službama, ali u mnogo većoj mjeri - zbog rata i načina na koji je uređen vodoopskrbni sustav Donbasa.
Shematski to izgleda ovako: teritoriji pod kontrolom Ukrajine i proruskih snaga koriste zajedničku infrastrukturu, gotovo 95 posto vode ulazi u sustav iz Sjevernog Donjecka. U slučaju Donjecka i gradova koji se nalaze uz njega, zahvaljujući kanalu Severski Donec-Donbas (izlazi iz regije Slavjansk). U slučaju Luganska, kroz infrastrukturu vodoopskrbnog poduzeća okruga Popasnjanski. Kao što je promatračka misija OESS-a navela u svom izvješću, bilo je problema s popravkom cijevi i opreme jedinstvenog vodoopskrbnog sustava Donbasa čak i prije početka sukoba. Ipak, Ukrajina i samoproglašene republike nastavile su dijeliti i održavati zajedničku infrastrukturu u ispravnom stanju. S početkom borbi to je u mnogim slučajevima postalo nemoguće. Na primjer, sada se vode borbe u regiji Slovjansk, a početkom svibnja došlo je do sukoba u Popasni (Popasnjanski Vodokanal, kao i cijeli grad, ozbiljno je oštećen). Šef regije Lugansk, Serhij Gaidai, tada je izjavio da Ukrajina neće moći obnoviti kapacitete vodovoda do kraja rata, a to bi moglo ostaviti milijun ljudi bez vode, kako u regijama pod kontrolom Ukrajine i u LNR. Ova izjava je izrečena i prije nego što je Rusija okupirali gotovo cijelu Lugansku regiju.
Nedostatak radnika
Osim trenutnih problema – zbog borbi – prijetnju predstavlja i masovna prisilna mobilizacija u Donbasu. Zbog regrutacije, gotovo sva poduzeća LNR i DPR doživljavaju akutni nedostatak osoblja. Prema izvoru povezanom s vlastima DNR-a, u poduzećima u Donjecku mobilizirano je do 75 posto zaposlenika. Zaposlenici državnih poduzeća čine 80 posto onih koji su prisilno mobilizirani, primjećuje aktivist za ljudska prava Pavel Lisjanski.
Objašnjava to činjenicom da je osoblje državnih poduzeća "bilo u vidnom polju" pa je stoga palo u prvi val mobilizacije, od 21. do 24. veljače 2022. godine. Iako se nedostatak osoblja sada osjeća ne samo u infrastrukturnim poduzećima, već i u rudnicima. Sam Lisjanski rođen je u rudarskom gradu Antracitu i dugo je radio kao zamjenik direktora rudnika za zaštitu na radu. Kaže da je danas na teritorijima pod kontrolom LNR i DNR ostalo oko 27 aktivnih rudnika ugljena.
Svi oni nakon mobilizacije miruju zbog nedostatka radnika, a proizvodnja ugljena je pet puta manja u odnosu na prošlu godinu. Zaustavljanje rudnika može dovesti Donbas do katastrofe. Lisjanski objašnjava: U lavi postoji ogroman pritisak. Ako rudnik prestane raditi, ova lava [tj. goaf s opremom] se jednostavno zgnječi stijenom. Druga točka je voda. Diže se iz rudnika, izbacuje plin. Ako se voda pomiješa s tlom i uđe u rezervoar, zagađuje vodu u njemu. Shodno tome, voda postaje nepitka. Također postoji šansa da će voda izroniti na površinu i početi ispirati tlo. Postat će nestabilno, kuće će se početi rušiti. a to je i opasnost od metana. Ako ispliva na površinu, sam Bog zna što će se dogoditi. Moglo bi eksplodirati.
Ranije je Ukrajina ispumpavala tu vodu na liniji razgraničenja, sada nema takvu priliku. Jurj Bubunec, bivši predavač na Odsjeku za razvoj rudarstva Državnog tehničkog instituta Donbasa, u razgovoru za Meduzu potvrđuje riječi Lisjanskog da je sada glavna prijetnja regiji pristup površini vode s visokim udjelom soli (sulfati, kloridi i soli mangana) i plin.
"Rudnik ne radi normalno, vodonosnici su tamo poremećeni. Voda teče duž uništenih pukotina, dospijeva u izdubljenje, a zatim se ispumpava na površinu. Prestankom rada rudnika i prestankom ispumpavanja vode dolazi do porasta razine podzemnih voda. Mogu se pomiješati i dospjeti u pitku vodu, vodena tijela mogu biti kontaminirana zbog porasta razine podzemne rudničke vode. Isto je i s metanom kojeg ima u mnogim rudnicima. Može ući u podrume i eksplodirati", kaže Bubunec. Dodaje da je "nakon mobilizacije iz rudnika odveden veliki broj posluge", a "kada pod zemljom nema tko servisirati sustave za crpljenje vode i plina, dolazi do zagađenja i eksplozija na površini". (Preveo: Vlado Vurušić)