Nakon vala masovnih prosvjeda prije godinu dana, Lukašenkov režim uzvraća udarac: svakodnevno povećava pritisak na svoje protivnike. Deutsche Welle donosi pregled godinu dana nakon predsjedničkih izbora.
U svim medijskim osvrtima na 2020. godinu te slike nikako ne mogu izostati: najveći prosvjedi u Bjelorusiji od stjecanja nezavisnosti - koje su raspirile tri žene; Svetlana Tihanovskaja, Marija Kolesnikova i Veronika Cepkalo. Ljudi su od 9. kolovoza neprestano prosvjedovali protiv službenih rezultata predsjedničkih izbora, prema kojima je uvjerljivo pobijedio Aleksandar Lukašenko.
Prosvjednici su smatrali da je najviše birača glasalo za Svetlanu Tihanovskaju. Supruga oporbenog blogera Sergeja Tihanovskog je uskočila u predizbornu kampanju umjesto svog supruga koji je uhapšen - i proglasila se za pobjednicu izbora.
Iako je već nekoliko dana kasnije bila očito prinuđena napustiti zemlju, na ulicama se okupilo više stotina tisuća ljudi, po svemu sudeći bez koordinacije, i mirno zatražilo da Lukašenko podnese ostavku i da budu održani pošteni izbori.
S obzirom na ogroman broj prosvjednika, među ljudima je zavladao osjećaj da bi Lukašenkov režim, koji je od 1994. neprekidno na vlasti, za nekoliko dana, najviše nekoliko mjeseci, mogao pasti. Mnogi su u nespretnoj PR akciji Lukašenka, koji se pred svojom rezidencijom u Minsku pojavio u pancirnom prsluku i s „kalašnjikovim", vidjeli samo batrganje političara koji je izgubio osjećaj za realnost.
Izgledalo je kao da je režim poljuljan…
No, to je, kako se kasnije ispostavilo, bio pogrešan dojam. Opozicija je na brzinu sazvala Koordinacijski savjet koji, međutim, nije uspio koordinirati protest. Vlada i sigurnosni aparat su ostali vjerni Lukašenku. I štrajkovi u državnim pogonima koji su od životne važnosti za njegovu političku egzistenciju, ispali su mnogo manji nego što se očekivalo, piše Deutsche Welle.
Osim toga, Rusija, koja službeno čini uniju s Bjelorusijom, najprije je malodušno, ali potom ipak odlučno, stala na Lukašenkovu stranu. Predsjednik je dobio na vremenu i krenuo u kontranapad.
Marija Kolesnikova, koja je predvodila izborni tim Viktora Babarika, u međuvremenu osuđenog na 14 godina zatvora, poslije progona Tihanovskaje i Cepkala u kolovozu 2020. je postala lice prosvjeda. Ona je za svoju borbu morala platiti visoku cijenu.
U rujnu su je najprije prisiljavali da napusti zemlju. Ali kada je uništila svoju putovnicu i nikako nije htjela napustiti zemlju, bila je uhapšena. Ovih dana joj se sudi u montiranom procesu i mogla bi biti osuđena i na 12 godina zatvora.
No, vratimo se rujnu 2020. U početku je Lukašenkov režim nastojao umrtviti proteste. To mu je i uspjelo: ulice su se ispraznile, bijelo-crveno-bijela zastava, simbol opozicije koji je još u kolovozu bio posvuda vidljiv, na kućama, na licima, u vidu odjeće - postupno je nestajao. To je uspjelo zahvaljujući nesrazmjerno brutalnom postupanju policije i drugih organa reda i sigurnosti.
Pojavili su se brojni izvještaji o mučenjima, pa i spontano organiziranim „kratkoročnim koncentracijskim logorima“ u kojima su ljudi držani bez vode i hrane. Više ljudi je umrlo zbog nasilja koje je primijenila država. Ti smrtni slučajevi nisu istraženi.
Zapad je za Rusiju pripremio sankcije a Rusija - novac
Svijet koji je gledao kako bjeloruski vladar sve razuzdanije udara oko sebe, nije učinio mnogo. Mala republika u središnjoj Europi ostala je uglavnom prepuštena sama sebi. SAD i EU su reagirali spiralom sankcija. Ali jedna analiza DW-a je jasno pokazala da su kaznene mjere nanijele vrlo malu štetu Lukašenkovom režimu.
Uz to se Lukašenko mogao osloniti i na velikodušnu pomoć Moskve: početkom ljeta, Bjelorusija je dobila novu tranšu ruskog kredita od 500 milijuna dolara. Prije šest mjeseci je već bilo isto tako. Iako se priča da odnos ruskog predsjednika Vladimira Putina i Lukašenka nije bez problema, posljednja dva susreta ovih dugogodišnjih vladara protekla su vrlo harmonično.
„Paralelna Bjelorusija" se upravo razgrađuje
Četiri godine su se ljudi u Bjelorusiji mogli osjećati relativno slobodno i koegzistirati s državom, a da im se ne križaju putevi s Lukašenkovim batinašima. Procvjetalo je civilno društvo, s alternativnim kazalištima, umjetničkim udruženjima, nevladinim organizacijama, između ostalog i zahvaljujući pomoći sa Zapada. Godine 2021. režim je odlučio to zaustaviti, ne prezajući pritom od drskih akcija.
Vrhunac je zabilježen 23. svibnja 2021., kada su bjeloruski „lovci“ prisilili jedan zrakoplov Ryanaira da sleti u Minsk, kako bi mogao biti uhapšen odbjegli bloger Roman Protaševič. On sa svojim partnerom Stepanom Putilom ima popularni kanal „Nexta“ na društvenoj mreži Telegram s više od milijun pratitelja.
Upravo velikodušna podrška Moskve može objasniti zašto Minsk postaje sve drskiji. Nakon zadnjeg sastanka s Putinom u Sankt-Peterburgu sredinom srpnja, Lukašenko se očigledno osjetio toliko sigurno da je pokrenuo novi val represije nad svojim protivnicima.
U srpnju su se diljem zemlje provodili pretresi i hapšenja u nevladinom sektoru i među malobrojnim nezavisnim novinarima koji su ostali u zemlji. Oko 50 nevladinih organizacija je raspušteno, a deseci aktivista, reportera i kulturnjaka su napustili zemlju u strahu od represije.
Imajući u vidu priču olimpijske sportašice Kriscine Cimanovskaje, jasno je: Lukašenkov režim ne namjerava popustiti pritisak.