"Svako se ratovanje temelji na obmani", još je davno zaključio Sun Tzu, kineski vojskovođa, strateg, filozof i pisac, koji je živio u razdoblju od 6. na 5. stoljeće prije Krista. U svojoj knjizi "Umijeće ratovanja" taj drevni vojni strateg istaknuo je važnost obmane neprijatelja. "Stoga, kada smo sposobni napasti, moramo izgledati nesposobni; kada koristimo svoje snage, moramo izgledati neaktivni; kada smo blizu, moramo natjerati neprijatelja da vjeruje da smo daleko; kada smo daleko, moramo ga natjerati da vjeruje da smo blizu", ustvrdio je on.
A to je upravo ono što Ukrajina pokušava učiniti uoči protuofenzive koja bi se kasnije mogla smatrati prekretnicom rata u toj zemlji. Trenutačno, kako navodi u svojoj analizi utjecajni Politico, svijet svjedoči ključnoj fazi obmane, slično kao 1943. godine, kada su Britanci pokrenuli obavještajnu operaciju ‘Mincemeat‘ (Mljeveno meso) kako bi zbunili Berlin u vezi toga gdje će u južnoj Europi saveznici napasti. Ili 1944. godine, kada su zapadni saveznici koristili tenkove izrađene od iverice i platna za pokretanje operacije ‘Bodyguard‘ (Tjelohranitelj), razrađene kampanje dezinformiranja koja je uključivala dvostruke agente i radio komunikaciju kako bi se prikrila informacija o mjestu gdje su namjeravali iskrcati se u Francuskoj koju su okupirali nacisti. Obje su operacije bile uspješne.
Slično tome, sada, uoči dugo očekivane ukrajinske protuofenzive koja bi trebala krenuti u idućih nekoliko tjedana - najvjerojatnije sredinom svibnja, ako tlo bude dovoljno suho, ili možda početkom lipnja - Kijev šalje sve više lažnih signala kako bi zbunio Moskvu o tome kada će i gdje udariti na istoku zemlje, duž crte bojišta u obliku polumjeseca koja se sada proteže stotinama kilometara. Novinarima je zabranjeno obilaziti velike dijelove zemlje, dok neke neosjetljive zapadne medijske kuće pokušavaju podmititi pojedine jedinice i zapovjednike kako bi dobili pristup željenim lokacijama, što su pokušaji koji ne uspijevaju uvijek.
Kremlj strahuje od prodora na jugu
Pitanje je može li glavni udar ukrajinskih snaga iznenaditi sve i prodrijeti u sjeveroistočnu oblast Harkiv, gdje je ruska obrana pala prošle jeseni pred neočekivanim i dobro prikrivenim napadom o kojem čak ni ukrajinski kopneni zapovjednici nisu bili obaviješteni sve do neposredno prije napada.
Ukrajina od tada nije izvodila velike manevre u toj regiji, a bojišnicu je karakterizirao izostanak aktivnosti, što bi mogao biti pokušaj ‘uspavljivanja‘ Rusa. Cilj napada na tom području bio bi ući u Luhansk, potisnuti ruske snage iz Sjeverodonjecka i zaprijetiti okupatorskim postrojbama kod Bahmuta.
No, strateški dobici koji bi došli s uspjehom na sjeveru ne mogu se usporediti s onim što bi se moglo postići južnim prodorom iz Hersona ili Zaporižja - ili iz oba područja - prema Mariupolju, Berdjansku, Melitopolju i Tokmaku, s ciljem presijecanja tzv. kopnenog mosta koji povezuje rusko kopno i južne ukrajinske teritorije koje je Kremlj okupirao s Kerčkim prolazom kod Krima, koji je Moskva nezakonito anektirala 2014. godine.
Čini se da Kremlj najviše strahuje upravo od tog prodora na jugu jer je zabrinut da bi tamošnji uspjeh potaknuo Ukrajince da ubrzo nakon toga napadnu Krim, što je nešto što su umirovljeni američki generali Ben Hodges i David Petraeus glasno zagovarali. U nedavnim je razgovorima za Politico, Hodges rekao kako vjeruje da je Krim ključ za okončanje rata gigantskim ruskim vojnim porazom. Pišući za Daily Telegraph, nedavno je ustvrdio da bi "ovog ljeta trebalo podržati ukrajinske snage u njihovom nastojanju da povrate Krim, što bi dovelo do potpunog kraha ruske kampanje".
No, Pentagon, uključujući i američkog šefa Združenog stožera Marka Milleya, dosljedno je sumnjao u sposobnost Ukrajine da vojno povrati taj poluotok, sugerirajući da bi to bilo prekoračenje mogućnosti.
Ipak, prema satelitskim snimkama iz otvorenih izvora i ukrajinskim terenskim zapovjednicima koji su govorili za Politico, ruske snage su posljednjih tjedana utvrđivale Zaporišku oblast i gradili obranu, a također su mjesecima unatrag radile na izgradnji obrambene infrastrukture na sjevernom Krimu. "Pokušavamo zabiti klin u rusku bojišnicu na jugu, između Krima i ruskog kopna", rekao je u veljači Vadim Skibitski, zamjenik šefa ukrajinske vojne obavještajne uprave.
Sijanje zbrke
No, pitanje je jesu li te njegove izjave bile blef ili dvostruki blef jer mjesto glavnog udara mogao biti i u Donecku, u samom Bahmutu, što bi moglo objasniti zašto je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odbacivao zapadne savjete da odustane od višemjesečne bitke koja je dovela do golemih žrtava na obje strane. Mnogi su analitičari sumnjali u mudrost inzistiranja na zadržavanju uništenog grada na prvoj liniji bojišnice unatoč nemilosrdnim ruskim napadima, ali Zelenski je tvrdio da je bolje "nanijeti najveću moguću štetu okupatoru", odnosno ubiti što je moguće više Rusa i iscrpljivati ih za nadolazeću protuofenzivu, ma gdje god to bilo - a to znači, zašto ne sam Bakhmut.
Ipak, treba uzeti u obzir da je tamo prisutna velika koncentracija ruskih snaga, a istovremeno se čini kako većina analitičara smatra da je bitka za Bahmut natjerala Rusiju da oslabi svoju obranu na drugim točkama, a te su ‘rupe‘ u obrani najvjerojatniji smjer kojim bi ukrajinske snage mogle krenuti.
Uz sve ove mogućnosti, zamjenica ukrajinskog ministra obrane Hana Maljar pokušala je izazvati još veću zbrku prošlog tjedna, ublažavajući ideju o jednom velikom ukrajinskom udaru i sugerirajući da je "netočno govoriti usko o protuofenzivi. Riječ je o velikom kompleksu akcija i mjera koje provode Oružane snage", navela je na Telegram kanalu. Dodala je da "oružane snage trenutačno ne pripremaju samo jednu stvar, za određeno vrijeme u određenom smjeru. Oružane snage svakodnevno pripremaju cijeli kompleks obrambenih i protuofenzivnih mjera".
Ukrajina zasigurno ima mnogo alternativa duž linije bojišta, no ipak se čini da se većina vojnih analitičara još uvijek slaže da je najvjerojatniji jedan veliki napad i obmana, budući da zemlja nema dovoljno tenkova i drugih oklopnih vozila za probijanje duboko kroz rusku obranu ukoliko rasprše svoje snage. Dok ukrajinski najviši dužnosnici dovršavaju svoje planove i pokušavaju zavesti Ruse tehnikama vizualne obmane, radio komunikacijom, zemaljskim aktivnostima ili neaktivnošću, kao i javnim izjavama, itekako su svjesni da su im potrebni veliki teritorijalni dobici te da sudbina ovog rata može ovisiti o ovoj protuofenzivi - i to više iz geopolitičkih razloga nego bilo čega drugog.
"Umjereni teritorijalni dobici", što je - prema onome što otkrivaju nedavno procurjeli povjerljivi američki obavještajni dokumenti - ono što Pentagon predviđa da će Kijev ostvariti, mogli bi povećati nestrpljenje na Zapadu, izazivajući zakulisne igre koje već igraju neki saveznici, kao i neki krugovi unutar administracije predsjednika SAD-a Joea Bidena, kako bi natjerali Ukrajinu i Rusiju na pregovore.
Ovoga puta Kijev treba još više uspjeha
Ukrajinski dužnosnici i zastupnici koji su nedavno bili u Washingtonu na Bidenovom summitu za demokraciju, stekli su taj jasan dojam da sat otkucava u svojim razgovorima s članovima State Departmenta i dužnosnicima Vijeća za nacionalnu sigurnost. Nakon sastanaka, ukrajinska oporbena zastupnica i bivša potpredsjednica vlade Ivana Klimpuš-Cincadze izjavila je da je zabrinuta kad je u pitanju "nastavak iste razine američke potpore Ukrajini nakon ove financijske godine" što je, za savezni proračun SAD-a, rujan.
Klimpuš-Cincadze rekla je za Politico da se vratila s pitanjima na koja nije dobila odgovore o tome kako kampanja za predsjedničke izbore u SAD-u - koja je, zapravo, već počela - može utjecati na potporu, te da nije dobila "jasan pozitivan stav o budućem članstvu Ukrajine u NATO-u". Umjesto toga, američki dužnosnici odbacili su ta pitanja i govorili o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu nakon što oružje utihne. "Naznačili su da imaju druge prioritete te da je potrebno jedinstvo saveza, a da nema jedinstva po tom pitanju", rekla je. To je u suprotnosti s onim što je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg rekao prošlog tjedna tijekom posjeta Kijevu - da su se sve zemlje članice složile da će se Ukrajina na kraju pridružiti transatlantskom vojnom savezu. Ali opet, ključna riječ bi mogla biti "na kraju".
U odgovorima na sva njihova pitanja, Klimpuš-Cincadze i njezini kolege naslutili su da su mnoge ključne odluke kod Amerikanaca na čekanju - kao i kod Francuza i Nijemaca - jer žele pričekati i vidjeti kako će se protuofenziva odvijati te započeti s poticanjem dviju strana na pregovore ako će vojna kampanja biti mlaka. "Tako je to bilo posvuda, na Capitol Hillu i u izvršnoj vlasti - nije da su to rekli naglas. Osjećaj je bio u stilu kao: ‘Imate još jedan pokušaj s protuofenzivom, a onda ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati‘".
Ukrajina je već mogla čuti takve glasove zapadnjačkog zamora i zakulisne priče o pregovorima kada je postojao strah od ‘statusa quo‘ prošle jeseni. No, utišala je te glasove i odagnala brige vrlo učinkovitom protuofenzivom u regijama Harkiv na sjeveru i Herson na jugu. No, Kijevu će ovoga puta trebati barem jednako toliko uspjeha, a vjerojatno i više.