Pisac Salman Rushdie, atentiran danas u New Yorku, i djelom i sudbinom plaća dug sposobnosti literature da mijenja svijet u kojemu nastaje i koji opisuje. Fino ironičan, ponekad nedovoljno shvatljivo za budale, rekao je jednom: „Pisci i političari su prirodni suparnici. Obje skupine pokušavaju prepraviti svijet po vlastitoj slici; bore se za posjed istog teritorija.“ Ponekad ih zato ubijaju, i jedne i druge.
Ahmed Salman Rushdie rođen je u Bombayu (danas Mumbai u Indiji) 19 lipnja 1947. U London su ga preselili u formativnim godinama, kada mu je bilo 14. Studirao je na Sveučilištu u Cambridgeu. Proslavio se nagrađivanim romanom Sinovi ponoći, u kojemu su glavni junaci Saleem Sinai i tisuća drugih likova rođenih oko ponoći 15 kolovoza 1947, dana kada je Indijsko Carstvo postalo neovisno od Velike Britanije te se istodobno raspalo na Indiju i dva Pakistana (Istočni se kasnije osamostalio pod imenom Bangladeš).
Vjerska pripadnost Indijaca bila je nekima prokletstvo, ponajprije muslimanima u Indiji i Hindusima u Pakistanu. Provedena su „humana preseljenja“ u kojima su ubijena barem dva milijuna ljudi, a jedan je hinduski fanatik ubio i predvodnika borbe za neovisnost, Mahatmu Gandhija. To konfuzno i krvavo rađanje triju nacija bilo je potres čija se tektonika ni danas nije smirila.
Logično je da književnost vršnjaka toga neizbježnog vrtloga, muslimana iz Bombaya, nije mogla ne biti zahvaćena tim zbivanjima. Poseban je problem što ih je gledao očima Indijca obrazovanoga na Zapadu, prožetoga (i) engleskom književnošću.
Strano tijelo, ali ipak engleski pisac
Rushdie je uspio biti strano tijelo u svakoj od kultura u kojima je bio ukorijenjen – ali on je ponajprije, u svakom pogledu, engleski pisac.
Sinovi ponoći dobili su 1981 Bookerovu nagradu koju je – za najbolji roman na engleskome objavljen u Velikoj Britaniji i Irskoj – ustanovila nakladnička tvrtka Booker, McConell Ltd. Ta je knjiga, koju su svrstali u rod „magičnog realizma“, bila i „apsolutno najbolja“ o 25-godišnjici nagrade. Vrijedi to napomenuti, jer pomodni i senzacionalistčki razlozi zavode mnoge, a ponajprije novinare, da Rushdieja predstave isključivo kao autora Sotonskih stihova, muslimanskog apostata, što li već.
Sotonski stihovi su četvrti Rushdiejev roman, također u žanru magičnog realizma, objavljen 1988. Naslov se odnosi na apokrifnu povijest koju je davno zapisao al-Waqidi, a onda i al-Tabari, pretpostavivši da je Muhammed, koga muslimani štuju kao posljednjega i najvećega Božjeg poslanika, nehoteć neke stihove koje mu je došapnuo Sotona shvatio kao Božje. I to je, za kritiku i publiku, bio dobar roman, pa je dobio i Whitbreadovu nagradu za knjigu godine.
U tom romanu Rushdie je, poigravajući se tananom, možda oniričkom granicom između pojmljivoga i začudnoga, reinterpretirao neke aspekte tradicionalne islamske kulture, u svjetlu veza i razlika svjetovnosti i religioznosti.
Engleski pisac nije shvatio da se očešao o svetinju i da primitivna svijest (kao je definira Lévy-Strauss) nije kadra razdvojiti fikciju od pretpostavljene i, što je još teže, religijski ovjerovljene zbilje. Rigidni muslimani optužili su ga za bogohuljenje i ruganje islamu. U zapadnom svijetu nije strano rugati se i svome Bogu – ionako oni koji vjeruju u Njega, vjeruju da je On iznad toga i da, u krajnjoj liniji, cijeni nakanu više od forme. Fundamentalistički iranski vjerski i politički vođa, šijitski ajatollah Ruhollah Musawi Homejni, objavio je 14 veljače 1989 fetvu – vjersku prosudbu – kojom je Rushdie osuđen na smrt, uz blagoslov onome tko ga ubije. U Indiji su Sotonski stihovi zabranjeni kao govor mržnje protiv muslimana. Homejnijev nasljednik Ali Hamnei je opetovao fetvu i obećao višemilijunsku nagradu svakome tko ubije ikoga povezanoga s izdavanjem te knjige.
Policijska zaštita
Rushdie je 1989 stavljen pod policijsku zaštitu, godinama je bio izoliran i skrivan, ali je svejedno doživio nekoliko atentata, a njegov prevoditelj Hitoshi Igarashi je bez pardona izboden na smrt.
Rushdie je tako postao najpoznatiji simbol žrtve vjerske netolerancije, pa i, ako to hoćemo tako nazvati, kriminalnog fanatizma.
Mnogi veliki pripovjedači u književnosti iznikli su iz sjemena usmene tradicije pripovijedanja. Rushdie je baštinik, s jedne strane, engleskoga fantastičkog romana, a s druge, partikularne, onoga indijskoga magijskog pripovijedanja koje je, prošavši kroz začuđenu recepciju iranske i arapske kulture, zadrlo u evropski i zapadni imaginarij Pričama iz 1001 noći.
Kritika je zabilježila da je Rushdie „izvrstan izumitelj priča, u koje miješa fabule indijskih pripovjedača kadrih pripovijedati pripovijesti koje traju danima, pune digresija i povrataka u maticu; njima prolazi žila fantastike koja zbilju uveličuje, ostajući usidrena uz nju“, da posjeduje „književno majstorstvo, što mu omogućuje da se kreće unutar fiktivne književne forme, otkrivajući njezine vještine, trikove, domislice, i tako podsjećajući čitatelja na fiktivnu narav pripovijesti. To omogućuje da se razbije kriterij vjerodostojnosti, jer se na istu ravninu stavljaju zbilja i san, realističko pripovijedanje i mitsko maštanje.“
Ta metoda, prokušana a vazda nova, priskrbila je Rushdieju i višekratnu kandidaturu za Nobelovu nagradu za književnost, a i višekratne ubode nožem. Sarkastično bi bilo reći da to pokazuje kako se dobra fiktivna književnost može vidjeti kao sura stvarnost.