Nijemci su svijetu u posljednje vrijeme, posebno nedavnom odlukom Ustavnog suda, podarili svijetu ‘schadenfreude‘ - radovanje, naslađivanje i podsmjeh zbog tuđe nesreće - i to s razlogom. A južna Europa ne može biti zadovoljnija radosnija time nego što jest.
Naime, za zemlje koje su provele godine i godine na udaru europske fiskalne ‘inkvizicije‘ predvođene Njemačkom, nema ljepšeg prizora nego vidjeti Njemačku kako se koprca na glavnom oltaru teutonske škrtosti. A dodatno, ironija je u tome da se Njemačka hotimično stavila u tu poziciju i nema ideju kako se izvući, ocjenjuje u svojoj opsežnoj analizi Politico.
Zapanjujuća presuda Ustavnog suda ranije ovog mjeseca zapravo je bit zakonodavnog programa njemačke vlade učinila ništavnom i nevažećom, ostavivši zemlju u kolektivnom šoku. Kako bi zaobišla njemačke samonametnute restrikcije za bilo kakav deficit, koje vladama ostavljaju malo manevarskog prostora da troše više nego što prikupe porezima, koalicija socijaldemokratskog kancelara Olafa Scholza oslanjala se na mrežu "posebnih fondova" izvan glavnog proračuna. Scholz je bio uvjeren da vlada može prikupiti novac bez kršenja tzv. dužničke kočnice.
No, sud se očito nije složio. Njegova presuda postavlja pitanja o sposobnosti vlade da pristupi svoti od ukupno 869 milijardi eura pohranjenih izvan saveznog proračuna u 29 "posebnih fondova". Ovaj potez suda prisilio je vladu da zamrzne novu potrošnju i stavi na čekanje izglasavanje proračuna za iduću godinu.
Prijeti štednja
Gotovo dva tjedna nakon ove odluke, i razmjeri posljedice presude i stvarnost koja govori da nema lakog izlaza sve su jasniji. Iako je Scholz obećao da će smisliti novi plan "vrlo brzo", malo tko vidi rješenje bez nametanja mjera štednje.
Očekivanja u Bundestagu su da će Scholz naći dovoljno rezova da sanira trenutačnu rupu od 20 milijardi eura koju je odluka otvorila u proračunu za iduću godinu, ali ne i puno više od toga.
U međuvremenu, njegova vlada je na rubu. Dok je ministar gospodarstva Robert Habeck iz koalicijskog partnera Zelenih očajnički upozoravao na sve strane da gospodarska budućnost Njemačke visi o koncu, ministar financija Christian Lindner izazvao je paniku i zbunjenost najavom niza loše definiranih zamrzavanja potrošnje.
U četvrtak je vlada morala demantirati izvješće da će rezovi utjecati na poseban fond stvoren za jačanje njemačkih oružanih snaga nakon ruske invazije na Ukrajinu.
Na tiskovnoj konferenciji s talijanskom premijerkom Giorgiom Meloni u srijedu, Scholz je doživio poniženje od strane novinara koji je gošću pitao smatra li Njemačku pouzdanim partnerom s obzirom na proračunsku krizu. Meloni, čija zemlja zna ponešto o kreativnom računovodstvu, pokazala se velikodušna i dala je Scholzu šansu odgovorivši da je, prema njezinom iskustvu, "vrlo pouzdan".
Između redaka, suci njemačkog Ustavnog suda sugerirali su da je prikriveno korištenje fondova od strane Scholzove koalicije predstavljalo knjigovodstvenu lukavštinu - istu vrstu računovodstvene ‘alkemije‘ zbog koje je Berlin ‘špotao‘ Grčku prije više od deset godina. Možda nesvjesno, sudska presuda je zapravo predstavljala neželjeni savjet tadašnje kancelarke Angele Merkel Ateni tijekom grčke dužničke krize: "Sada je vrijeme da napravite domaću zadaću!".
Oholost završila déjà vuom
Za zemlje eurozone s nedavnom poviješću dužničkih problema - skupinu koja uz Grčku uključuje Španjolsku, Portugal i Italiju - financijska situacija u kojoj se našla Njemačka vjerojatno je svojevrsni déjà vu. Te su se od zemlje 2010. nadalje našle u nezavidnoj poziciji da Wolfgangu Schäubleu, ministru financija Angele Merkel, pokušaju objasniti kako se planiraju vratiti na stazu fiskalne stabilnosti. Na Schäubleov savjet, Grčka je gotovo potpuno odbacila euro.
Posljednjih mjeseci Njemačka je ponovno preuzela ulogu fiskalnog policajca u Bruxellesu, gdje dužnosnici pregovaraju o novom okviru za pravilnik eurozone o državnoj potrošnji, poznat kao Pakt o stabilnosti i rastu. Pakt, koji datira iz 1997. godine, suspendiran je nakon što je izbila pandemija, ali bi trebao ponovno stupiti na snagu iduće godine. Mnoge zemlje žele olabaviti pravila s obzirom na goleme proračunske pritiske koji su uslijedili nakon brojnih kriza posljednjih godina. Berlin je otvoren za reforme, ali je skeptičan prema davanju previše manevarskog prostora drugim zemljama eurozone u potrošnji.
Najnovija proračunska zbrka sigurno neće pomoći Nijemcima da se izbore za svoju stvar i interese.
Privlačnost strategije koju je sud proglasio nezakonitom bila je u tome što su u vladi smatrali da mogu potrošiti novac koji su odvojili u posebne fondove bez kršenja njemačke ustavne dužničke kočnice, koja ograničava savezni deficit na 0,35 posto BDP-a, osim u hitnim slučajevima.
Pojednostavljeno, Scholzova koalicija željela je pojesti svoj komad kolača, stvarajući privid fiskalne discipline, dok je slobodno trošila na financiranje ambicioznog programa.
Unatoč brojnim upozorenjima pravnih stručnjaka da vladin plan za prenamjenu golemog dijela sredstava za hitne situacije povezanih s pandemijom možda neće proći sudski izazov, Scholz i njegovi partneri su ipak nastavili s time - čak štoviše, cijeli svoj politički program temeljili su na pretpostavci da će strategija proći bez problema.
Odluka ustavnog suda nacionalni je ekvivalent tatinom sinu koji je odrezan od svoje zaklade - tatin je novac još uvijek tamo, ali sin ne može do njega i mora zamijeniti svoj Porsche Opelom.
No, ono što mnogi u Berlinu navode kao glavni razlog za ono što zovu ‘der Schlamassel‘ (nered) jest najobičnija oholost.
‘Ministar financija ili ‘sje****r?‘
Naime, Scholzov dojam osobe blage naravi koja ne pokazuje pretjerane emocije, a kakav ostavlja u javnosti, u suprotnosti je s njegovim sveznajućim pristupom vladanju. Pravnik po obrazovanju koji je desetljećima služio u najvišim redovima njemačke vlade, Scholz je - barem prema vlastitom mišljenju - općenito ‘najpametnija osoba u prostoriji‘.
Tijekom koalicijskih pregovora 2021. godine Scholz je prodao ideju proračunskog trika svojim budućim partnerima - konzervativnim liberalnim Slobodnim demokratima (FDP) i Zelenima - kao način da zatvori krug između programa socijalne skrbi njegovih Socijaldemokrata (SPD) i skupe klimatske agende Zelenih te zahtjeva FDP-a za fiskalnom strogošću - ili barem privid toga.
Srećom za njega, Zeleni i FDP su se složili - uostalom, Scholz kao njemački ministar financija od 2018. do 2021. valjda zna što radi - ili su barem tako mislili.
Bez obzira na Scholzovu ulogu, njegov nasljednik na mjestu ministra, čelnik FDP-a Christian Lindner, dijeli veliku odgovornost za ovaj nered jednostavno zato što je njegovo ministarstvo nadgledalo provođenje strategije.
Tijekom koalicijskih pregovora 2021. godine, Lindner je bio rastrgan između želje da vlada i fiskalnih ograničenja koja je njegova stranka dugo zagovarala. Scholz mu je ponudio nešto što se činilo elegantnim načinom da čini oboje. Kad je Lindner, koji nikad prije nije sudjelovao u izvršnoj vladi, preuzimao ministarstvo financija, neki su kritičari dovodili u pitanje njegove kvalifikacije da vodi financijske poslove najvećeg europskog gospodarstva.
Skupo financiranje ‘zelene transformacije‘
Politico je stoga svojedobno postavio pitanje izravnije: "Ministar financija ili ‘sje****r?", a mnogi su Nijemci bez sumnje posljednjih tjedana donijeli odluku.
Za razliku od FDP-a, Zeleni nisu nimalo sumnjali da u slučaju Scholzovih knjigovodstvenih trikova ima išta pogrešno te su ga podržali.
Kada je riječ o realizaciji ekoloških planova Zelenih, ciljevi odavno opravdavaju sredstva.
Početkom 2000-ih stranački čelnici prodali su Nijemcima ideju da isključe nuklearna postrojenja u zemlji i prijeđu na obnovljive izvore energije. Pobijedili su u raspravi obećavši da subvencije koje će potrošači morati financirati kako bi platili uvođenje solarne energije i energije vjetra neće mjesečno koštati više od "kuglice sladoleda".
Na kraju, ukupni godišnji račun za njemačka kućanstva iznosio je čak 25 milijardi eura.
Strategija Zelenih - osigurati teško poništive zakonske obveze i kasnije brinuti o financijskim detaljima - također je oblikovala njihov pristup onome što nazivaju "društvenom, ekološkom transformacijom", planom da njemačko gospodarstvo postane ugljično neutralno.
Zato je šok zbog sudske odluke najviše pogodio Zelene. Nakon više od 15 godina u opoziciji, Zeleni su savez sa Scholzom i Lindnerom vidjeli kao vrhunac svojih nastojanja da uvjere Nijemce da prihvate njihovu ekološku viziju budućnosti. Baš kao što je očekivana revolucija bila nadohvat ruke, tako im je i izmakla iz njih.
Habeck, prvo lice Zelene transformacije, izgledao je kao čovjek na rubu pameti posljednjih dana, sipajući strašna predviđanja o nadolazećem ekonomskom Armagedonu.
"Ovo označava prekretnicu i za njemačko gospodarstvo i za tržište rada", rekao je Habeck ovog tjedna, predviđajući da će zemlji biti mnogo teže održati razinu prosperiteta u kojoj je uživala desetljećima nego se činilo.
Religiozna privrženost konceptu ‘dužničke kočnice‘
U biti, nema objektivnog razloga da se Njemačka nađe u dilemi je li ovo prava, ili kako neki za razliku od Habecka smatraju, lažna dužnička kriza. Najbolji kreditni rejting, koji zemlja ima, znači da Berlin može posuditi novac pod boljim uvjetima od gotovo bilo koje zemlje na planetu. S prošlogodišnjim proračunskim deficitom od 2,6 posto BDP-a i ukupnim opterećenjem dugom od 66 posto BDP-a, Njemačka je također znatno iznad prosjeka u usporedbi s drugim članicama eurozone u pogledu fiskalne discipline - čak i računajući dug nagomilan korištenjem posebnih fondova.
Naime, jedini razlog zašto Njemačka ne može trošiti novac iz posebnih fondova nije zato što si to ne može priuštiti, već zato što ostaje slijepo privržena gotovo religioznoj fiskalnoj ortodoksiji koja deficitarni dug vidi kao put u propast. To je uvjerenje čak potaknulo Njemačku da u svoj ustav 2009. ugradi tzv. dužničku kočnicu (ili kočnicu duga), koja vladi dozvoljava samo manji deficit, osim kada su u pitanju prirodne katastrofe ili druga izvanredna stanja, poput rata.
Ustavni amandman prošao je uz široku potporu i demokršćana (CDU) i SPD-a, koji su dijelili vlast u velikoj koaliciji Angele Merkel. U to se vrijeme Njemačka još uvijek oporavljala od šoka izazvanog kolapsom investicijske banke Lehman Brothers 2008. i morala je uložiti milijarde kako bi podržala svoj bankarski sektor.
Savezna vlada i savezne države počele su planirati reformu fiskalnih pravila i prije krize. Izvanredno stanje dalo im je dodatni poticaj da provode princip dužničke kočnice, koja je sadržana u ustavu kao način vraćanja povjerenja javnosti.
U tom smislu, radilo se po planu. Dok su se zemlje poput Grčke i Španjolske mučile sa svojim javnim financijama u godinama koje su uslijedile, njemačka ‘dužnička kočnica‘ Njemačke činila se kao dalekovidno rješenje.
I dok se južna Europa koprcala u teškim problemima, njemačko gospodarstvo je prebacilo u najveću brzinu potaknuto velikom potražnjom za robom iz Azije i Sjeverne Amerike, što je vladi omogućilo ne samo da uravnoteži proračun, već i da ostvari čitav niz viškova, koji su dosegli vrhunac 2018. sa 58 eura milijardu neočekivanih prihoda.
Prošlo svršeno vrijeme
No, dobra vremena završila su s pandemijom. Njemačka je, zajedno s ostatkom svijeta, bila prisiljena zahvatiti duboko u blagajnu. No, imala je fiskalni kapacitet za to, budući da je pandemija kao izvanredno stanje opravdala suspenziju principa dužničke kočnice u 2020. i 2021. godini, a ruski napad na Ukrajinu prisilio je vladu da to ponovno učini prošle godine.
Izvlačeći sredstva iz posebnih fondova, Scholz i Lindner vjerovali su da bi mogli izbjeći ponavljanje problema u 2023., no sudska presuda pokvarila je njihov plan.
Davno prije trenutačne krize, većini u vladi, i konzervativcima i lijevima, postalo je jasno da dužnička kočnica uzrokuje ometanje ulaganja u javnu infrastrukturu - koalicija bivše kancelarke Merkel inzistirala je na otplati duga umjesto ulaganju viškova - i gospodarsku konkurentnost Njemačke. Otuda je proizašlo i liberalno korištenje sada zatvorene rupe u zakonu posebnog fonda.
Problem je u tome što, iako su se mnogi političari svjesni opasnosti koju predstavlja dužnička kočnica, javnost taj koncept i dalje snažno podržava - gotovo dvije trećine Nijemaca, prema anketi koju je ovog tjedna objavio Der Spiegel.
Ukidanje ili samo reforma ove mjere zahtijevali bi od njemačke političke klase ne samo da građane uvjeri u suprotno, već i da okupe supervećinu u parlamentu, što je u ovom trenutku malo vjerojatno.
Kasno u četvrtak, ministar financija signalizirao je da će granica kočnice duga morati biti prebačena i u 2023. godini, a to znači da će vlada morati retroaktivno proglasiti izvanredno stanje - vjerojatno vezano s ratom u Ukrajini - i onda se nadati da će ustavni sud to prihvatiti.