Godine 1960. Sjedinjene Države su imale oko 18.000 komada nuklearnog oružja. Imale su i detaljne planove kako ga koristiti. Da su ih provele, 275 milijuna ljudi u Sovjetskom Savezu bilo bi ubijeno već u prvom satu rata. Još 325 milijuna umrlo bi od radioaktivnih padalina tijekom idućih šest mjeseci. Čak i kad bi Kina ostala izvan ovog potencijalnog rata, padaline bi ubile čak 300 milijuna kineskih građana.
"Pomislio sam na konferenciju u Wannseeu", napisao je John Rubel, američki obrambeni dužnosnik na jednom sastanku o nuklearnom planiranju, govoreći o skupu nacističkih dužnosnika u predgrađu Berlina u siječnju 1942. godine, na kojem su oni pripremali sustavno istrebljenje europskog stanovništva - zloglasno ‘konačno rješenje‘ tzv. židovskog pitanja. "Osjećao sam se kao da svjedočim sličnom silasku duboko u srce tame".
U knjizi "Nuklearni rat: Scenarij" Annie Jacobsen, novinarka i autorica nekoliko knjiga o vojnim pitanjima, prepričala je Rubelovu priču kao predgovor vlastitom tematiziranju hipotetskog sjevernokorejskog nuklearnog napada na SAD i spirali koja nakon toga slijedi i uništava svijet. Njezina je knjiga istodobno metodična i živopisna, tehnički utemeljena i na trenutke jeziva.
Američki sateliti koji bilježe lansiranje projektila iz Sjeverne Koreje imaju senzore "toliko moćne da mogu detektirati jednu upaljenu šibicu s udaljenosti od više od 300 kilometara", piše ona. Unutar 15 sekundi radari mogu utvrditi da projektil ide prema Americi. Trebat će mu nešto više od pola sata da stigne. Nakon što je američki predsjednik obaviješten, ima šest minuta da donese odluku.
Jacobsen hladno opisuje brzinu kojom se cijele zemlje mogu doslovno ugasiti. Ruska podmornica uz zapadnu obalu SAD-a mogla bi lansirati cijeli komplet projektila na svih 50 saveznih država odjednom u svega 80 sekundi. Čak i da je američka podmornica u tom scenariju bila odmah iza ruske, ne bi stigla ispaliti torpedo u tom vremenskom roku, istaknuo je jedan stručnjak.
Kvalitete za novu filmsku adaptaciju
Priča se da je ta činjenica šokirala zapovjednika američke mornarice kada mu je otkrivena 1981. godine, kako piše The Economist. Projektilima lansiranim iz blizine američke obale trebalo bi malo više od sedam minuta da pogode svoju metu.
‘Nuklearni rat‘ dio je duge didaktičke, poučne i upozoravajuće tradicije nuklearne distopije. Taj je žanr procvjetao 80-ih godina prošlog stoljeća s nizom filmova - "Dan poslije", "Niti" i "Ratne igre" (koji je bio snimljen i 20 godina prije, ali se u to vrijeme smatrao previše šokantnim za objavljivanje) - koji su odražavali suvremena strahovanja da hladnoratovska utrka u naoružanju izmiče kontroli.
Žanr je poprilično atrofirao i izašao iz fokusa javnosti 90-ih i 2000-ih godina - nuklearno oružje postalo je, bolje reći shvaćalo se, kao oruđe prošlosti. No, ruska invazija na Ukrajinu vratila je ovu tematiku u prvi plan geopolitike i kulture. Primjer je uspjeh biografskog filma Christophera Nolana o Robertu Oppenheimeru, ocu atomske bombe, i komercijalno oživljavanje "Američkog Prometeja", knjige na temelju koje je film snimljen. Scenarij Annie Jacobsen također ima kvaliteta za filmsku adaptaciju. U njezinoj simulaciji, predsjednik je hitno ukrcan u helikopter kako bi pobjegao u sklonište u planinama, a generali ga nagovaraju da brzo uzvrati.
"Ako bi netko lansirao nuklearno oružje na nas", kaže general John Hyten, bivši zapovjednik američkih nuklearnih snaga, "mi bismo ga lansirali na njih". William Perry, ministar obrane u administraciji Billa Clintona, rekao je autorici da u situaciji kada se detektira nadolazeći projektil "pripremamo se za lansiranje... Ne čekamo". Cilj je ‘obezglavljivanje‘ Sjeverne Koreje - uništenje njezinog vodstva i zapovjedništva - prije nego što bi mogli ispaliti više projektila.
Jacobsen opisuje stvarnost nuklearnog rata u detaljima kojih se čovjeka ponekad diže želudac, navodi Economist. Prema njezinom zamišljenom scenariju, sjevernokorejski projektil uništava nuklearnu elektranu sjeverno od Los Angelesa, a nuklearne radioaktivne čestice, ostaci nuklearnih punjenja, završavaju u atmosferi i zasipaju tlo u obliku radioaktivnih padalina. Žrtve bljeska X-zraka raznesene su, ostaju samo tragovi ‘krvavih tetiva i ogoljele kosti". Još jedna bomba uništava Washington.
Vatrene oluje raspuhuju nezamislivo snažne vjetrove temperature od 660 Celzijevih stupnjeva, ljudi koji se zateknu u objektima živi su ispečeni. U dokumentiranju detalja apokalipse, tekst podsjeća na "Hirošimu", ključni članak Johna Herseya objavljen u New Yorkeru 1946.
Zastrašujuć razvoj događaja
Priča se ne odnosi samo na uporabu nuklearnog oružja, već i na izbijanje općeg nuklearnog rata. Narativ Annie Jacobsen gradi se na razrađenom nizu tragičnih nesporazuma. Američke rakete usmjerene prema Sjevernoj Koreji moraju nadletjeti Rusiju zbog zemljopisnih razloga. U tom scenariju, američki čelnici ne mogu dobiti ruskog predsjednika na telefon. Ruski neprecizni sateliti za rano upozoravanje, za koje je doista poznato da oblake znaju prepoznati kao raketni ispuh, pogrešno detektiraju da prema zemlji dolaze stotine projektila. Kremlj napada Ameriku,a Amerika odgovara. Postoji 100 "nišanskih točaka" - žargon za mete - samo u širem području Moskve.
Moguće je preispitivati detalje u scenariju autorice. Teško je shvatiti zašto bi Sjeverna Koreja riskirala samoubilački grom iz vedra neba. Amerika bi mogla imati politiku "pokretanja nakon upozorenja", ali kao što je primijetio Dick Cheney, bivši ministar obrane i potpredsjednik SAD-a, "realno, većina predsjednika to ne bi učinila". Pitanje je također bi li ruski čelnici doista dokrajčili svijet na temelju podataka neispravnih senzora.
Međutim, ono što nije sporno, a što se u posljednjih 30 godina povuklo iz razmatranja javnosti, jest utjecaj koji bi nuklearno oružje imalo na preobrazbu svijeta. Nezamislive količine prašine i drugih čestica koje bi bile podignute u atmosferu rezultirale bi smanjenjem sunčevih zraka koje dopiru do površine planeta za 70 posto tijekom jednog desetljeća. Količina oborina bi se smanjila za 50 posto. "Nakon 10.000 godina sadnje i žetve", navodi Jacobsen, "ljudi se vraćaju u ulogu lovaca-sakupljača".
No, bez obzira na sve to, ljudi nastavljaju raspoređivati, održavati i izrađivati nuklearno oružje. U "Odbrojavanju" Sarah Scoles, ova znanstvena novinarka opisuje profil ljudi koji rade u golemom američkom kompleksu nuklearnih laboratorija, uključujući Los Alamos u Novom Meksiku (gdje je Oppenheimer nadgledao izum i konstrukciju prve nuklearne bombe), obližnje laboratorije Sandia i Nacionalni laboratorij Lawrence Livermore u Kaliforniji.
Najuvjerljiviji dijelovi njezine knjige su oni u kojima istražuje način na koji ti znanstvenici, poput Oppenheimera, pomiruju ono što rade sa svojim načelima. Neki od njih s entuzijazmom ističu važnost nuklearnog odvraćanja, mašući grafikonima koji pokazuju kako je broj smrtnih slučajeva u velikim ratovima naglo pao nakon izuma bombe. Stav drugih je ambivalentan ili dvoznačan, protive se nuklearnom oružju, no istovremeno inzistiraju na tome da netko mora osigurati da ono koje već postoji ostane sigurno i pouzdano.
‘Osjećam se ovako, pa onako, a u nedjelju pijem‘
Drugi se, pak, nalaze u dubokom unutarnjeg sukobu, preferirajući isticanje civilne primjene svojih istraživanja. "Pitam se shvaćaju li aktivisti koji promatraju izvana da među nama ima onih koji dijele mnoge njihove ciljeve", kaže jedan znanstvenik u Los Alamosu, izražavajući podršku (eventualnom) razoružanju. "Ovdje uopće nema ekstremne pozicije", dodaje.
Generacijski jaz također se vidi kroz “Countdown”. Prije 1992. godine, SAD su održavale svoje nuklearno oružje u dobrom stanju provodeći nuklearna testiranja. "Ljudi bi jednostavno ujutro ušli u zrakoplov, otišli dolje (u Nevadu) i raznijeli sve u pustinji", kaže Rob Neely, voditelj simulacija i računarstva u Livermoreu, s tračkom prezira. "Tek kad bi prodrmali Zemlju, stvarno bi osjećali samopouzdanje".
Dok Amerika dizajnira novu bojevu glavu, W93, po prvi put u više desetljeća, neki znanstvenici iz tog doba izražavaju skepsu da se to može učiniti bez testiranja. Neelyjeva generacija, pak, oslanja se na računalno modeliranje, uz pomoć najjačih svjetskih superračunala i drugih čuda suvremene tehnologije. "Dolazi nam nova generacija dizajnera", kaže Neely. U digitalnom svijetu, "kodovi su njihovo testno mjesto".
Sarah Scoles napisala je, ocjenjuje Economist, uravnoteženu i lako čitljivu knjigu koja podjednako prenosi stavove onih koji zagovaraju razoružanje i onih koji zagovaraju odvraćanje. Ono što je zapanjujuće jest da čak i među onima koji vjeruju da je nuklearna modernizacija neophodna u svijetu u kojem kineski arsenal raste, a ruski postaje sve raznolikiji, postoji duboka ambivalentnost o posljedicama toga i nesigurnosti odvraćanja.
Nuklearno oružje "će ili imati učinak smirivanja stanja ili katastrofalan učinak", smatra Brad Roberts, autor knjige "Slučaj američkog nuklearnog oružja u 21. stoljeću" i nekoć najviši nuklearni dužnosnik Pentagona. "Ponedjeljak, srijeda, petak, osjećam se na jedan način. Utorak, četvrtak, subota, na drugi", rekao je on Sarah Scoles. "Onda nedjeljom pijem".