Izgleda da je Benjamin Netanyahu ipak zagrizao više nego što može pojesti. Epilog je to jednog od najkaotičnijih dana u povijesti Izraela, kada je u samo 24 sata došlo do totalne paralize cijele zemlje.
Nakon što su u nedjelju navečer Izraelci, ogorčeni viješću da je ministar obrane Yoav Gallant razriješen dužnosti zato što je javno istupio protiv kontroverzne reforme pravosuđa, još jednom pohrlili na ulice i pokušali zaustaviti ultrakonzervativnu vladu u naumu da progura zakonski paket kroz Knesset do kraja tjedna, pokrenut je nezaustavljiv domino efekt.
Izraelska veleposlanstva diljem svijeta zatvorila su svoja vrata, zračna luka Ben Gurion u Tel Avivu otkazala je letove i prizemljila gotovo 35.000 putnika, luka u Haifi onemogućila je pristup teretnim brodovima, a gradonačelnici izraelskih gradova potpisali su zajedničku peticiju i najavili štrajk glađu; svi sa zajedničkim ciljem - prisiliti vladajuću koaliciju da odustane od najavljene reforme.
Da će premijer morati posustati pod rastućim pritiskom svojih sugrađana postalo je jasno u trenutku kad je njegov ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben Gvir, ultranacionalist iz Židovske stranke, najavio da je ipak voljan razmotriti odgodu zakonskog paketa.
"Kao premijer moram biti spreman na dijalog i spriječiti eskalaciju koja bi mogla dovesti do građanskog rata" poručio je Netanyahu u televizijskom govoru, u pokušaju da smiri situaciju koja je polako, ali sigurno izmicala kontroli.
No hoće li odgoda kontroverzne reforme, za koju se većina pravnih stručnjaka slaže da bi ozbiljno narušila trodiobu vlasti jedine uspješne demokracije na Bliskom istoku, u konačnici uspjeti smiriti otpor koji se s ulica izraelskih gradova proširio i na hodnike Knesseta, još je rano reći. Po svemu sudeći, prijedlog reforme pravosuđa raskrinkao je podjelu koja već desetljećima vlada u Izraelu - onu između sekularne i ultraortodoksne struje države, koje imaju dijametralno suprotne vizije budućnosti svoje zemlje i spremni su se za nju boriti svim raspoloživim sredstvima.
S jedne strane, organizatori prosvjeda najavljuju nastavak svojih aktivnosti, usprkos odgodi, uz obrazloženje da "neće mirovati dok aktualnu vladu ne odguraju u ropotarnicu povijesti". S druge strane, ministar Ben Gvir na odgodu je pristao samo uz garanciju premijera da će reforma svjetlo dana u Knessetu ugledati čim se zastupnici vrate s jednomjesečne proljetne stanke.
Unatoč tome što među građanima Izraela trenutno postoji malo dodirnih točaka za raspravu o budućnosti zemlje; konsenzus je postignut oko pitanja nužde promjene statusa quo. Izrael je, naime, jedna od rijetkih demokratskih država bez kodificiranog ustava, već institucije funkcioniraju temeljem različitih zakona i presedana koji služe kao svojevrsni "ustavni" okvir i orijentir. Prosvjednici od svojih zastupnika sad traže formiranje ustava kojim bi se zaštitila demokracija od svakog budućeg pokušaja "državnog udara", kako zovu pokušaj ove reforme. Ortodoksna struja, s druge strane, inzistira na temeljitoj reformi pravosudnog aparata koji je dosad po njihovoj procjeni bio suviše sekularan.
Netanyahu je, naime, svojim ultrakonzervativnim koalicijskim partnerima u zamjenu za suradnju obećao cijelu seriju zakona kojima bi se osnažila uloga religije u javnom životu zemlje, što bi Vrhovni sud (ako već ne bi sam Knesset) u svom trenutnom sastavu srušio. Upravo zato, vlada je željela krenuti od reforme Vrhovnog suda kako bi im se dala veća uloga u odabiru sudaca. "Dodana vrijednost" priči oko reforme pravosuđa, tvrde njezini kritičari, krije se i u činjenici da bi se Netanyahuu omogućilo da imenuje suce koji će u dogledno vrijeme donositi presude o njegovim optužnicama zbog sumnje na korupciju.
Upravo zato Izraelci su se toj ideji odlučili suprotstaviti svim raspoloživim sredstvima te već 12 tjedana gotovo 600.000 građana, što je šest posto populacije zemlje, masovnim prosvjedima pokušava zaštititi demokraciju, zbog čega se mora postaviti i više nego očito pitanje - i kako sad dalje?
Premijer je, vrlo nevoljko, pristao na odgodu reforme, ali prosvjednici zapravo traže njegovu ostavku. Predvidjeti političku sudbinu Benjamina "Bibija" Netanyahua jako je nezahvalan posao. Prije samo godinu dana djelovao je kao da se pozdravio s političkom scenom, a njegovi su se (sve brojniji) kritičari zlurado radovali brojnim optužnicama zbog kojih je postojala šansa da će mu se zabraniti političko djelovanje na sedam godina. Međutim, "Bibi" je još jednom pokazao da je u politici mačak s devet života. Tajna "Bibijeva" uspjeha dosad se krila u činjenici da se Izraelcima predstavljao kao "ruka stabilnosti i sigurnosti" u koju se svi građani mogu pouzdati. Situacija u Izraelu ovoga ponedjeljka mogla se opisati kao sve osim "stabilna" i "sigurna", zbog čega je, prema posljednjoj anketi televizijske kuće Kan, čak 2/3 građana prvi put spremno u premijerskoj fotelji vidjeti lidera opozicije Bennyja Ganza.
"Bibiju" podrška nedostaje i na međunarodnoj sceni. Administracija Joea Bidena pod sve snažnijim pritiskom američkih Židova od Netanyahua traži da odustane od reforme i odstupi s dužnosti, Vladimir Putin zauzet je ratom u Ukrajini, dok čelnici susjednih arapskih zemalja, s kojima je izraelski predsjednik pokušavao izgladiti odnose, Netanyahuu okreću leđa zbog suludih izjava njegovih ultranacionalnih ministara.
Politička sudbina novog-starog premijera Izraela sad je u rukama je ultranacionalista koje na početku zajedničkog mandata namjeravao kontrolirati. Ako im do ljeta ne dostavi obećanu reformu pravosuđa, postoji i više nego opravdana sumnja da će mu srušiti vladu. Ima li "Bibi" i 10. život?