Zapadni novinari ponekad su me znali pitati: kako to da vaš predsjednik tako dobro igra hokej? Na humanitarnoj utakmici, primjerice, Pavel Bure i Sergej Fedorov, članovi Kuće slavnih, zabiju po dva gola, a predsjednik ih zabije šest ili sedam. Odgovarao sam im da je to vještina koja se ne može naučiti. Morate biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. E pa naš predsjednik to najbolje radi. Ima udarac. Razumije hokej. Sport mu je u genima.
Rečenice koje Vladimira Putina nedvosmisleno svrstavaju među najveće talente hokeja na ledu nisu preuzete iz njegovih PR tvornica ili umivenih komentara ruskih državnih medija. Izgovorio ih je Vjačeslav Slava Fetisov (63), dvostruki osvajač Stanley Cupa i dvostruki olimpijski prvak sa SSSR-om, objašnjavajući svojedobno za magazin New Yorker zbog čega Putin redovito briljira na revijalnim utakmicama. Nema tu govora o puštanju i ulizivanju vođi ruskog naroda, tumači Fetisov: iz njegovih je riječi jasno da smatra kako bi Putin, da ga život nije odveo u politiku (i vođenje ratova), štancao trofeje u NHL-u. Bez obzira na to što je naučio klizati tek nakon 50. rođendana.
"Znate li zašto je on jedan od najpopularnijih svjetskih lidera? Zato što je dokazao da je izvrstan u najtežem mogućem sportu. Po tome je jedinstven u povijesti svih političara", podvlači Fetisov, inače bivši ministar sporta i aktualni zastupnik u Dumi.
Proći će gore od JAR-a
Dirljiva sličica o Putinu s kacigom i štitnicima samo je ilustracija koliko je sport tijekom posljednja dva desetljeća bio važno sredstvo u izgradnji njegova kulta ličnosti. Ledeni okršaji s velikim dečkima, crni pojasevi u judu, sambu, karateu i taekwondou (koji mu je prije nekoliko dana oduzet), pa čak i sjedanje u bolid Formule 1: sve je to dobrodošlo da se upotpuni imidž opasnog tipa, s kojim se ne treba zezati i koji vodi brigu o sigurnosti vlastitog naroda. U zlatnim godinama vladavine, taj je međuodnos izgledao idilično: Putin voli sport, sportaši se dive Putinu, a Rusija je sportska velesila, koja organizira najveća svjetska natjecanja i žanje hrpu medalja na Olimpijskim igrama. Samo što su stvari iza sjajne fasade izgledale malo drukčije.
Prva velika pukotina bilo je McLarenovo izvješće iz 2016. godine, opsežna količina materijala koju je Svjetska antidopinška agencija (WADA) prikupila nakon brojnih indicija o sistematskom dopingiranju ruskih sportaša. Rezultirala je suspenzijom ruskih sportaša i reprezentacija s najvećih natjecanja, uključujući Ljetne olimpijske igre 2020. te Zimske igre 2018. i 2022., na kojima su se Rusi smjeli natjecati kao neutralni sportaši ili pod zastavom nacionalnog olimpijskog odbora. Koliko god su uništile imidž ruskog sporta, Putin suspenzije nije doživljavao naročito ozbiljno, barem prema van, nazvavši ih "američkim izmišljotinama" i "antiruskom politikom Zapada".
Čak i kad je skandal 2017. dodatno začinjen informacijom da je Mihail Prohorov, bivši vlasnik Brooklyn Netsa, platio ruskim biatloncima milijune rubalja da ne razotkriju detalje doping sheme u Ruskom olimpijskom savezu, Kremlj je ostao dosljedan u tvrdnjama da se radi o pumpanju antiruske histerije. Putin i njegovi ministri sigurno već imaju neku sličnu teoriju za sve što se ruskom sportu dogodilo tijekom posljednjih deset dana, otkad je počela invazija na Ukrajinu. Ruski sportaši, klubovi i reprezentacije doslovno su izbrisani sa svjetske sportske mape. Nogometna reprezentacija izbačena je iz doigravanja za SP u Kataru. Spartak je izbačen je iz Europske lige. Uefa je Sankt Peterburgu oduzela finale Lige prvaka. Ruskim (i bjeloruskim) paraolimpijcima zabranjen je nastup u Pekingu, i to nakon što su već raspakirali kofere u olimpijskom selu. Formula 1 otkazala je VN Rusije. Međunarodna skijaška federacija objavila je da do kraja sezone neće organizirati natjecanja u Rusiji, ni u kojem od svojih sportova i ni na kojoj razini.
ATP i WTA otkazali su turnire u Moskvi, a ITF zabranio tenisačima i tenisačicama da igraju pod ruskom zastavom. Svjetska biciklistička federacija suspendirala je sve ruske momčadi, a atletičari i veslači više ne smiju ni na jedno veliko natjecanje. Rusiji je oduzeto i SP u odbojci koje se trebalo održati u kolovozu i rujnu. Iako izvan sportskog terena, nimalo manje važna nije odluka Uefe da se riješi sponzorskog ugovora s Gazpromom, teškog 40 milijuna eura godišnje. Isti je potez povukao i Schalke, a Roman Abramovič je nakon 19 berićetnih londonskih godina najavio prodaju Chelseaja.
Vladimir Putin je, ukratko, od najvećeg patrona ruskog sporta postao njegov grobar, izgubivši možda i najefektnije oružje u glancanju vlastitog rejtinga u domaćim okvirima. Ako je sve doista urota iz zapadnog "carstva laži", kako doživotni car ponavlja u televizijskim obraćanjima, to i dalje ne briše činjenicu da je Rusija ostala izolirana. Odsječena od središta svjetskog sporta, s klubovima čiji se rosteri raspadaju, i s neizvjesnošću kada će se uopće ruska himna sljedeći put intonirati na nekom relevantnom natjecanju.
Sportski dužnosnici i analitičari tvrde da se radi o bolnom udarcu za Putina i pritom navode primjer sportskog bojkota JAR-a tijekom aparthejda, koji je imao možda i jači utjecaj od ekonomskih sankcija.
- Apsolutističkim režimima sport je važan, a nemogućnost da se natječu jako ih pogađa. Iako bi ovo mogao biti samo početak, jer svjetski sport će se možda morati u potpunosti odreći ruskog novca - rekao je za AFP Hugh Robertson, prvi čovjek Britanskog olimpijskog odbora i jedan od ključnih ljudi u organizaciji Igara u Londonu 2012. Plamen se nakon Londona idući put upalio u Sočiju, što su bile najskuplje Olimpijske igre u povijesti. Službeni podatak ruske vlade da su koštale 51 milijardu dolara - London je, za ilustraciju, potrošio oko 15 milijardi - pokazuje koliko je Putinu bilo stalo da svijetu demonstrira raskoš, moć i utjecaj. Za domaćinstvo se, uostalom, izborio u trenutku dok je na planini Krasnaja Poljana ponad obale Crnog mora postojala točno jedna skijaška žičara, opisavši svoj projekt kao "ujedinjavanje milijuna Rusa kroz olimpijski san".
Podupirao dopingiranje
Tri godine prije Sočija, složeni i precizni sustav dopingiranja koji je sponzorirala država već je bio u punom pogonu. Rusiji će se naknadno oduzeti 13 medalja s domaćih Igara, od kojih im je devet vratio Sud za sportsku arbitražu. Točno onoliko koliko je trebalo da u povijesnim knjigama ostanu zavedeni kao najuspješnija zemlja u Sočiju. Osvojili su 11 zlata, isto koliko i Norveška, ali su imali više srebrnih medalja. I sve ostale skandale koji su izbijali naknadno, od korupcije, kršenja ljudskih prava i optužbi za neplaćanje radnika koji su gradili olimpijska borilišta, pa do činjenice da su se neki privatni investitori povukli i tako trošak organizacije svalili na leđa poreznih obveznika, Putin je već provjerenim metodama odgurao pod tepih. Tri godine kasnije lažima je proglasio teze prema kojima je osobno inzistirao da Rusija bude najuspješnija zemlja u Sočiju. Ipak, u zemlji u kojoj si i danas dobar dio populacije ne može priuštiti dostojanstven život, megalomanski je projekt očito bio preskupo plaćen.
"Game over"
Rusija je 2018. opet tjednima bila pozornica cijelog svijeta. Za Svjetsko nogometno prvenstvo sagrađeno je devet novih stadiona, a preostala tri su temeljito obnovljena. Turnir koji je imao dotad neviđene sigurnosne mjere čak je i u zapadnim medijima okarakteriziran kao Putinova osobna pobjeda. Predsjednik Fife i njegov prijatelj Gianni Infantino proglasio je ruski Mundijal "najboljim svjetskim prvenstvom u povijesti", a televizijske brojke pokazuju da je bio i najgledaniji. Putin je otvorio i zatvorio turnir, Francuzima uručio pobjednički trofej, a Modriću Zlatnu loptu, družio se i grlio s Emmanuelom Macronom i Kolindom Grabar-Kitarović, primajući usput komplimente za facelift koji su Moskva i ostali veliki gradovi odradili zbog SP-a.
Sve je to na trenutak zamaskiralo činjenicu da je Rusija četiri godine prije anektirala Krim, a u drugom su planu završili i žestoki višemjesečni prosvjedi u Moskvi koje je organizirao vođa opozicije Aleksej Navaljni, a koje je Putinov režim brutalno gušio. Rusija tijekom lipnja i srpnja 2018. nije bila zemlja koju se doživljavalo kroz sukobe, strah, uskraćivanje sloboda i skrbničku demokraciju. Bila je gostoljubiv, prijateljski nastrojen domaćin koji je navijačima nudio besplatan javni prijevoz, komfor na stadionima i uvid u drugačiju kulturu. "Milijuni ljudi, ne tisuće nego milijuni, promijenili su svoj pogled na Rusiju. To je jako veliko postignuće", poentirao je Putin pred novinarima nakon finala između Francuske i Hrvatske.
Radilo se, naravno, o najskupljem SP-u do danas (Katar će ga debelo nadmašiti), koje je koštalo nešto više od 14 milijardi dolara, a otprilike polovica sredstava potrošena je za gradnju i obnovu prometne infrastrukture. Sve se danas čini kao daleka i nedostižna povijest. Velika je vjerojatnost da će suspenzija MOO-a nad Rusijom i Bjelorusijom ostati na snazi čak i ako nastupi primirje; tu mogućnost nije otklonio čak ni predsjednik Thomas Bach, kojega je Bild uoči Rija 2016. prozvao "Putinovom pudlicom".
- Nismo se ni na što obvezali. Ne postoje rokovi. Moguće je da sankcije budu i strože, ali i da se neke od njih ukinu. To su granice našeg utjecaja. Mi nemamo policiju ni vojsku, možemo samo pomoći da se baci pravo svjetlo na ove događaje - rekao je ovih dana Bach, uz napomenu da se "godinama nije čuo s Putinom".
Pitanje je kada će i hoće li ikad više razgovarati, i on i Infantino i čelnici ostalih velikih sportskih organizacija koje su Rusiji rekle "game over". Javljaju se čak i ruski sportaši: premda većina njih i dalje šuti, jasne antiratne poruke koje su poslale zvijezde poput Andreja Rubljova, Fedora Smolova i Nikite Zadorova imaju svoj odjek. Kakvu će cijenu Putin zbog toga platiti, još je nemoguće predvidjeti, ali da jako riskira pad podrške, uvjeren je bivši šef marketinga u MOO-u Michael Payne.
- Možda mu je svejedno što o njemu misli ostatak svijeta, ali mu ne bi smjelo biti svejedno što misle Rusi. Potezi sportskog svijeta imaju potencijal biti jako važan faktor u stavu naroda - kaže Payne za AFP.
Hokejaš kojemu se svi izmiču ovaj put nema palicu, već tenkove i rakete, ali jedno je sigurno: Rusija je na gubitku. Čak i ako pregazi ukrajinske gradove da bi postigao vojne i političke ciljeve, Vladimir Putin više nikad neće moći preokrenuti težak poraz ruskog sporta. Nokaut ponosne nacije koju je predstavljao kao sportsku supersilu i zbog toga bio spreman prevariti cijeli svijet.