Verbalni napadi turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na francuskog kolegu Emmanuela Macrona toliko su eskalirali da sada idu od vrijeđanja da se francuski predsjednik treba "brinuti o svom mentalnom zdravlju" do poziva na bojkot francuskih proizvoda u Turskoj, koji se širi i u državama Bliskog istoka. Formalni razlog koji Erdogan spominje jest ono što on smatra "napadima Macrona na muslimane u Francuskoj", zbog izjava da će se boriti protiv radikalnog islama i da podržava slobodu izražavanja, pa i pravo na objave karikatura.
No razlozi su malo dublji od toga. Macron je na Erdoganovoj meti već duže vrijeme. Francuski je predsjednik više i glasnije od ostalih lidera EU stao na stranu Grčke i Cipra tijekom napetosti na Sredozemlju, kada je Turska, što EU smatra ilegalnim, istraživala izvore nafte i plina u spornim vodama Mediterana.
Ne slažu se ni oko situacije u Libiji. S druge strane, Francuska je već godinama najveći protivnik bilo kakvog napretka na putu Turske prema članstvu u EU. Za razliku od Njemačke koja uvijek balansira između vjerovanja da Turska neće nikada postati članica EU i pretvaranja da se pregovori mogu nastaviti, u Francuskoj je protivljenje transparentno.
Francuska je upravo zbog Turske i promijenila svoj ustav, tako da će se za svako proširenje Europske unije, nakon pristupanja Hrvatske 2013. godine, u Francuskoj održati referendum. Dakle, Francuska drži pravo da spriječi ulazak bilo koje države u EU, čak i kada ona ispuni sve uvjete, potpiše pristupni ugovor i to potvrde sve druge države članice. Poruka Turskoj jest da ona, ispunila jednoga dana uvjete ili ne, neće moći postati članica Europske unije ako se s time ne budu složili Francuzi, i to na referendumu.
Ali ni Turska sama ne računa više na članstvo u EU. Poruke iz Europske komisije da se Turska "svojim ponašanjem udaljava od EU" ne brinu previše Erdogana. On je već izazvao Uniju i poručio Bruxellesu neka objavi obustavu pristupnih pregovora, koji formalno i dalje traju, ali u praksi su već godinama blokirani. No Europska unija nije poznata po tome da zna imati čvrst stav o bilo čemu, pa ni o sudbini pristupnih pregovora s Turskom. Ni Turska, a ni EU nisu iskreni u ovim odnosima.
Europska komisija i dalje smatra Tursku kandidatskom državom, i dalje izrađuje godišnja izvješća o napretku, prati reforme u ispunjavanju kriterija. Ali sve je to licemjerno. Turska je otvorila pregovore isti dan kada i Hrvatska, čak sat vremena ranije, prije točno 15 godina. Hrvatska je kasnila, ali je uspjela ući u EU 2013., dok se Turska nije previše ni odmaknula u pregovaračkom procesu. Ona se u međuvremenu udaljila od Unije i s njom ima odnose toplo-hladno.
I kada su odnosi povremeno napeti, jasno je i jednoj i drugoj strani da postoji međuovisnost. Turska ipak treba pomoć EU i pristup europskom tržištu. A Europska unija ovisi o Turskoj u upravljanju migracijskom krizom, što daje mogućnost Erdoganu i za ucjene, barem ih takvima smatraju u EU. Da nije toga, mnogi lideri Europske unije najradije bi i formalno prekinuli pregovore s Turskom, bili i oštriji te eventualno uveli sankcije.
Zasad su mnogi u EU, od šefova institucija u Bruxellesu do predstavnika drugih država članica, stali na stranu Francuske i predsjednika Macrona i osudili ponašanje i retoriku Erdogana nazvavši je "neprihvatljivom". Pitanje je, međutim, koliko će daleko ići EU u suprotstavljanju Erdoganu, pogotovo sada kada se procjenjuje da bi moglo doći do nove izbjegličke krize.
Sjetimo se samo kako je jedna izjava turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, kojom je izbjeglicama u Turskoj poručio da su im vrata prema EU otvorena, bila dovoljna da bi se vidjelo koliko je Europska unija krhka i koliko ovisi o Erdoganu.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, kada god je trebao ili procijenio da mu to treba, zaoštravao je retoriku prema EU ili pojedinim zapadnim liderima, bilo da je riječ o sukobima u Siriji, ili odnosima s Grčkom i Ciprom.
Europska unija je stalno odbacivala kritike koje je upućivala Turska da ne čini dovoljno za izbjeglice, napominjući da je Unija uvjerljivo najveći donator humanitarne pomoći za izbjeglice, uključujući i one koji se nalaze na teritoriju Turske u izbjegličkim kampovima.
Nova migrantska kriza za mnoge je već na pomolu, i to ponovno na grčko-turskoj granici, iako je zbog širenja koronavirusa prošlih mjeseci bila u sjeni. Erdogan je svjestan da EU ovisi o njemu i da može biti toliko negativan u komentarima i napadima na lidere Unije. U EU pak znaju da dogovorom s Turskom problem nije riješen zato što Unija nema rezultate u reformi zajedničke politike prema azilu i migracijama, a pitanje solidarnosti još je upitno.
Naime, lako je pokazati solidarnost s Grčkom kada ona treba spriječiti ulazak migranata, pomoći joj i angažiranjem Frontexa, ali kada je u pitanju podjela tereta, odnosno zbrinjavanje onih koji su već ušli u Uniju, onda prave solidarnosti nema. I to Erdogan koristi.