UN-ova konferencija o klimi COP28 u srijedu je odobrila sporazum koji će po prvi put potaknuti zemlje na prijelaz s fosilnih goriva kako bi se spriječili najgori učinci klimatskih promjena. No, nakon što je konferencija u Dubaiju završila nakon 14 napornih dana, mnogi su se hvatali za slamku i tražili smisao u samom spominjanju tranzicije s fosilnih goriva u tekstu dogovora. Bit će naslova koji će govoriti da je veliki napredak i kad se tako nešto samo kaže, čak i bez ikakvih zahtjeva za stvarnim djelovanjem.
To bi bilo vrlo dobrodošlo prije 20 ili čak 10 godina, ali ne radi se o zaokretu koji je potreban da se spriječi klimatska katastrofa, okonča era smrtonosnih fosilnih goriva ili da se ispuni cilj ograničenja porast zagrijavanja planet na 1,5 Celzijev stupanj. Tvrditi da se radi o trijumfu ili bilo čemu sličnom jednostavno je laž, ocjenjuje se u angažiranom komentaru Asada Rehmana, predsjednika dobrotvorne organizacije za borbu protiv siromaštva War on Want u The Guardianu.
Još jedna laž koja se dodaje svim ostalim lažima koje se toliko često izgovaraju da čak i oni koji ih izgovaraju počinju vjerovati u njih jest da je bogatim zemljama stalo do klimatske pravde. Laž je i da su ljudska prava odvojena od klimatske pravde. Laž je, kako se navodi, i da SAD, Kanada, Australija, Norveška i Velika Britanija imaju velike ambicije, a da su zemlje u razvoju te koje podbacuju.
‘Laži!‘
Bogate zemlje naporno su radile pokušavajući plasirati floskule o fosilnim gorivima s ovog COP-a. One su kao carevi bez odjeće. Velika Britanija, SAD i Europska unija ne samo da su izravno odbili razgovarati o smanjenju vlastitih emisija u skladu s pravdom i znanošću, već njihov sporazum o "postupnom ukidanju fosilnih goriva" ima više rupa od švicarskog sira. To je plasirano bez priznanja povijesne odgovornosti, ili preraspodjele, ili preuređenja financijskog sustava duga, poreza i trgovine koji je posložen tako da zemlje u razvoju primorava na iskorištavanje resursa samo kako bi napunili blagajne bogatih zemalja.
Svi aktivistički pokreti, zajednice koje se nalaze na prvoj liniji borbe znaju da su to laži. Znanstvenici znaju da su to laži, a znaju to i mnoge zemlje u razvoju. Oni koji već žive realnost nepravednog klimatskog sloma znaju da će 1,5 stupnjeva rezultirati smrtnom kaznom za najsiromašnije, a ipak ostajemo na putu za globalno zagrijavanje od 3 stupnja.
U dvoranama raskošnog konferencijskog centra u Dubai Expo Cityju - konferencijskog centra izgrađenog krvlju i znojem tisuća eksploatiranih radnika migranata - moćne vlade, s korporativnim lobistima koji su im šaputali na uho, dogovarale su tekstove sporazuma, a sve s dubokim implikacijama za milijarde ljudi diljem svijeta.
Iz dugogodišnjeg gorkog iskustva aktivisti znaju da razgovori o klimi nisu samo rasprave o ugljikovodicima, već i o globalnoj ekonomiji, o onima koji imaju koristi od namještene ekonomije i koji žele nastaviti s time da imaju koristi, čak i ako ona vodi čovječanstvo na rub katastrofe.
"Nikada nismo bili u iluziji o veličini zadatka koji je pred nama. Skupine za klimatsku pravdu vide pregovore UN-a kao osporavani prostor u kojem se naša moć, u obliku masovnih pokreta, suprotstavlja moći korporativnog kapitala. Možda nemamo isti pristup kao bogati kako bismo osigurali da odluke koje donosi COP štite naše interese. Ali vješti smo u korištenju svih alata koji su nam na raspolaganju kako bismo svoje ideje održali ne samo živima, već ih učinili politički neizbježnima".
‘Nema klimatske pravde bez ljudskih prava‘
Rehman ističe kako nije defetist kada je COP u pitanju te da je moguće ostvariti promjenu. Na dan otvaranja konferencije fond za gubitke i štete konačno je pušten u rad, iako uz obećanja koja su kap u moru u odnosu na razmjere šteta. Taj su fond iznjedrili pokreti klimatskih aktivista, koji su se za to borili u vrijeme kada su mnogi u UN-a, uključujući glavne borce za zaštitu okoliša, otvoreno tvrdili da pravda odvraća pažnju od pravog cilja - smanjenja ugljikovodika.
Američka je administracija, pak, poručila da bi takvo priznanje predstavljalo ‘crvenu liniju‘ te da nikada neće prihvatiti odgovornost za štetu koju je to uzrokovalo. Istupi aktivista, njihove aktivnosti na globalnoj i nacionalnoj razini, pritisak i odlučnost te detaljan rad na politici ponudili su tračak nade mnogima.
Prije dvije večeri, američki izaslanik za klimu, John Kerry, rekao je da nikada nismo morali donositi odluke čiji je rezultat život ili smrt. Zaboravio je da su SAD nedavno stavile veto na rezoluciju UN-a da se zaustavi ono za što drugi stručnjaci UN-a kažu da su ratni zločini i genocid u nastajanju u Gazi. Unatoč pokušajima da ušutkaju aktiviste - u koje u cijelom komentaru Rehman ubraja i sebe i svoju organizaciju te govori o ‘nama‘ - oni su unijeli glasove Palestinaca u pregovore o klimi, pozivajući ne samo na prekid vatre već i na kraj okupacije. Ti apeli su, kako se navodi, ključni - ne može biti klimatske pravde bez ljudskih prava.
Onima koji se bore za klimatsku pravdu često se govori da plešu n agranici ili da su nerealni. No, ljudi s najvećom moći u ovom trenutku su ti koji su nerealni. Klimatski aktivisti su ti koji zapravo znaju da je ovo borba na život i smrt. "Mi smo realni i zato smo jedina nada za budućnost. Dakle, vratit ćemo se, jači i moćniji, sve dok interesi ljudi, a ne profit, ne budu oblikovali razgovore o klimi", zaključio je Rehman.