I ja bih kao Berlusconi, kad bih mogao”, rekao je jedan talijanski građanin u doba dok je najbogatiji Talijan Silvio Berlusconi vladao tom zemljom. Koji je na svoj način bio Donald Trump prije Donalda Trumpa.
Polovica republikanaca vjeruje da je predsjednik Donald Trump “pravedno pobijedio” na američkim izborima, no da mu je potom pobjeda ukradena raširenim prijevarama u korist demokrata Joea Bidena, pokazuje nova anketa agencija Reuters i Ipsos provedena između 13. i 17. studenoga. Samo 29 posto republikanaca smatra da je Biden legitiman pobjednik. I još nešto: 68 posto republikanaca je zabrinuto da su izbori “namješteni”, a to smatra samo 16 posto demokrata i jedna trećina neovisnih.
Dakle, birači stranke koja još uvijek ima predsjednika u Bijeloj kući ne vjeruju više demokratskom izbornom procesu. Što je potpuno u skladu s tezama koje iznosi Donald Trump koji je i prije izbora najavio da će biti lažirani i da neće prihvatiti bilo koji ishod osim svoje pobjede. I u ovom trenutku tu tezu podržava gotovo cijeli stranački establishment. Manjina se potiho s time ne slaže. Naglasak je na potiho. Ili, kako navodi Seth Masket, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Denver, u Los Angeles Timesu: “Nekoliko uglednih republikanaca je pozvalo Trumpa da prizna poraz, ali većina u svojim titulama ima 'bivši'”.
Na ovim je izborima glasalo 159 milijuna Amerikanki i Amerikanaca, više od dvije trećine biračkog tijela što je najveći izlazak, proporcionalno, od 1900. godine. Trump je dobio 71 milijun glasova i to u jeku javnozdravstvene krize s više od 200.000 mrtvih od posljedica zaraze koronavirusom, dok je ekonomija u problemima, a ulice američkih gradova sve do jeseni su bile poprište prosvjeda zbog rasizma, ksenofobije, mizoginije. Što sve otvoreno zagovara predsjednik. Koji je, ponavljam, osvojio 71 milijun glasova. Kako navodi australski The Interpreter u svojoj analizi, ti su ljudi glasali za njega nakon što su imali četiri godine da ga upoznaju. “Pozivi na prosvjedima - 'to nismo mi' - pokazali su se netočnima. Trump je, barem u jednom dijelu, ono što su Amerikanci”, navodi australska analiza.
Republikanska stranka će se uvijek s ponosom - i pravom - pozivati na Abrahama Lincolna. Predsjednika koji je riskirao građanski rat, ali spasio Federaciju. Stvorio moćnu državu na konzervativnim vrijednostima i ukinuo ropstvo. Kako se činilo. Trebalo je proći još godina da i formalno ostvare svoja prava, a inherentni rasizam i dalje je u temeljima američke ideje.
Nije Republikanskoj stranci uvijek bilo lako. Za njezine su vlasti Sjedinjene Države upale u Veliku depresiju, a zatim je demokrat Franklin Delano Roosevelt izvukao zemlju iz krize i pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Njegov će nasljednik Harry Truman ući u Hladni rat koji će završiti dvojica velikih republikanskih predsjednika, Ronald Reagan i George H. W. Bush. Preživjela je Republikanska stranka i Richarda Nixona i Watergate u burnim 1960-im i 70-im, ali i počela snažno skretati udesno upravo u tom razdoblju.
Razlog za to je pojačana imigracija s juga, dolazak Hispanoamerikanaca (usporedba s EU i velikim migrantskim valom 2015. godine je više nego dobrodošla). Iako će, što je paradoksalno, migranti biti potrebni bogatim zemljoposjednicima ili industrijalcima kao radna snaga, a te su dvije skupine ključni donatori republikanaca. U tom će razdoblju crni birači postati demokratski glasači, ali Hispanoamerikanci ne u tolikoj mjeri. Što se pokazalo i na ovim izborima. Jedan od ključnih razloga za to je i pitanje odnosa prema religiji: Trumpov kabinet je popunjen ljudima koji su prožeti religijskim konzervativizmom, gotovo pa ekstremizmom - ovo potonje apsolutno vrijedi za Mikea Pencea, potpredsjednika.
Povijesni cilj
Reagan-Bushova stranka je, može se reći, ostvarila još jedan povijesni cilj, poraz komunizma i pretvaranje SAD-a u jedinu svjetsku silu. Francis Fukuyama tada objavljuje svoje poznati tekst “Kraj povijesti?” - mnogi vole zaboraviti da je u naslovu stajao upitnik - koji se sjajno može primijeniti upravo na Republikansku stranku. Ili, da citiramo Silvija Strahimira Kranjčevića, “Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!”. Stranka koja je ostvarila uvjete za najmanje 15 godina (neo)liberalnog kapitalizma počela se pitati što joj je činiti.
Prvi znak tog procesa bio je Newt Gingrich (njegovu će ženu Trump imenovati ambasadoricom u Vatikanu) koji je aktivno radio na političkoj polarizaciji tijekom 1990-ih, u doba administracije Billa Clintona, jačanju stranačkih predrasuda i potkopavanju demokratskih institucija. Na izborima 2000. godine stranku će preuzeti neokonzervativci koji će se suočiti s terorizmom i baviti se primarno globalnim pitanjima. Uragan Katrina koji je poharao New Orleans je, na žalost, idealna predodžba stanja kakvo je u bilo u SAD-u nakon vladavine Richarda Cheneyja, potpredsjednika, ali najmoćnijeg potpredsjednika u povijesti, čovjeka koji je stvarno vukao konce politike u toj administraciji.
Biračko tijelo je tražilo odgovore, a stranka je u tom razdoblju bila zapuštena i konačno snažno raskoljena: neokonzervativci se povlače, centar nije dovoljno snažan da sačuva vlast i John McCain gubi izbore od Baracka Obame, a uz to nastupa globalna financijska kriza. U ovoj kompleksnoj slici treba obratiti pozornost na mnogo sitnih čimbenika među kojima je i imenovanje Michaela Steelea, prvog crnca na čelo Republikanskog nacionalnog odbora (RNC). Republikanski su birači dobili prvog crnca na čelu države i stranke. Istodobno. Nije to dobro sjelo bijelim suprematistima s juga. Ili sjevera, svejedno.
Ne treba stoga čuditi da je to rezultiralo pojavom Tea Party (Čajanka) pokreta, radikalno desnog koji je ozbiljno zaljuljao stranku jer su predstavnici te struje počeli na predizborima masovno pobjeđivati kandidate stranačkog establishmenta. A što je za stranku bilo još gore, gubili su u srazu s demokratima. Poraz Mitta Romneyja na predsjedničkim izborima 2012. godine bio je znak da stranački centar više nema snage izvojevati pobjedu.
I tada se pojavljuje Donald Trump. Njegova teza da je glas “šutljive većine” pokazuje se više nego točnim. Republikansko biračko tijelo, ali posebno onaj desni, pa i ekstremistički dio ukupnog biračkog tijela, dočekali su ga raširenih ruku. Profesor Masket navodi da je Republikanska stranka, uz sve unutarnje turbulencije, do pojave Trumpa bila demokratska stranka koja se držala ustavnih vrijednosti i zakonskog sustava. “Nakon Obamine administracije, GOP (Great Old Party, naziv odmilja za Republikansku stranku) postaje drukčiji entitet.
Stranka se posljednjih godina nije previše ideološki pomaknula, ali postala je daleko neliberalnija. Postala je manje posvećena pluralizmu i manjinskim pravima, dok je sve veća vjerojatnost da će demonizirati svoje protivnike i potaknuti političko nasilje. Populistička je u svojoj orijentaciji, promatrajući gotovo sve svoje konvencije i tradicije kao same po sebi sumnjive. A primarni je cilj promicanje svog lidera”, navodi profesor Masket.
Anne Elizabeth Applebaum, ugledna novinarka, dobitnica Pulitzera, u svom eseju History Will Judge the Complicit (Povijest će suditi kolaboracionistima) objavljenom ovog ljeta u časopisu The Atlantic, navodi sljedeći povijesnu usporedbu kako bi objasnila što se dogodilo republikancima. “Kada je maršal Philippe Pétain, vođa kolaboracionističke Francuske, preuzeo vladu u Vichyju, učinio je to u ime obnove Francuske za koju je vjerovao da je izgubljena.
Pétain je bio žestoki kritičar Francuske Republike, a nakon što je stekao kontrolu, zamijenio je njezino slavno vjerovanje - Liberté, égalité, fraternité ili 'Sloboda, jednakost, bratstvo' - drugim sloganom: Travail, famille, patrie, ili 'Posao, obitelj, domovina'. Umjesto 'lažne ideje o prirodnoj jednakosti čovjeka', predložio je vraćanje 'društvene hijerarhije' - uređenja, tradicije i religije. Umjesto da prihvati modernost, Pétain je pokušao vratiti sat unatrag.”
Ova dva tumačenja detektiraju procese koji su doveli do Trumpove izborne pobjede i do njegovog izbornog uspjeha 3. studenoga: on je izgubio predsjedništvo, ali je pokret koji je stvorio pod okriljem Republikanske stranke potvrdio svoju izuzetnu moć mobiliziranja. Prije tri godine je u Voter Study Group (Skupina za analizu birača) Emily Ekins objavila istraživanje “Pet tipova Trumpovih birača - Tko su i u što vjeruju”. Zaključak je relativno neočekivan, to nije jedinstvena grupa, neki snažan blok: 20% su zaštitnici američkih vrijednosti, 31% tvrdi konzervativci, 19% antielitisti, 25% zagovornici slobodnog tržišta i 5% isključeni iz svih grupacija.
Emily Ekins je zaključila kako oni imaju različite stavove o brojnim pitanjima, ali postoje četiri teme koje ih razdvajaju od onih koji ne glasaju za Trumpa: stav prema demokratima (oštro odbacivanje bilo kakve suradnje), evaluacija ekonomije (mora napredovati), pogledi na ilegalnu imigraciju i posebno muslimansku imigraciju (snažno im se protive). Nešto manje jednoznačan je njihov stav prema rasnim pitanjima, ali snažno zagovaraju imaginarni “američki identitet” koji podrazumijeva primarno bijele ljude i moralni tradicionalizam (američki biskupi upravo zasjedaju i traže od Joea Bidena, katolika, da se izjasni o pobačaju). No, ove potonje vrijednosti su im manje važne.
Tako će The Interpreter zaključiti da su Trumpovi birači na ovim izborima pokazali da ih nije pretjerano briga za patriotizam, moral, čestitost, seksualnu vjernost, financijsko poštenje i, na kraju, kompetentnost. Podsjećam na izjavu talijanskog birača s početka teksta, parafrazirano na američku situaciju: i ja bih varao ženu, spavao s prostitutkama, varao na porezu, obavljao posao za koji nemam kvalifikacije kad bih mogao.
Pa ako već ne mogu ja, može moj avatar, Donald Trump. Appelbaum će podsjetiti da “alt-right” dobro razumije privlačnost tamne strane amoralnosti, otvorenog rasizma, antisemitizma (pri čemu misli i na antijudaizam i antiislamizam), mizoginije. I podsjetit će na Mihaila Bahtina koji je prije stotinu godina razjasnio privlačnost zabranjenog pišući o karnevalu tijekom kojeg sve odjednom postaje dopušteno, pa i ono ekscentrično, kada vulgarnost pobjeđuje bogobojaznost. I zaključuje kako je Trump kralj karnevala.
"Počivaj u miru"
“Pokret koji je podržao Donalda Trumpa će ostati”, “Trump još nije završio s Amerikom”, “Trumpizam ostaje”, “Počivaj u miru, GOP; Lincolnova stranka je dobro radila, a onda je došao gospodin Trump”, “I nakon poraza trumpizam neće nikamo otići”, “Je li predsjednik Trump promijenio značenje pojma republikanac”. Ovo je nasumični odabir naslova iz više medija raznih političkih opcija koji potvrđuju da nastupa novo doba republikanizma u SAD-u. Ako stranka i pokuša ukloniti Trumpa, što neće biti lako, morat će naći nekog novog tko bi bio u stanju okupiti ovako različito biračko tijelo.
To svakako nije Nikki Haley, ali se Mike Pompeo i Mike Pence vide u toj ulozi. No, Trump neće biti Obama, Bush illi Clinton i promatrati događaje. On želi i dalje javno i otvoreno utjecati na politiku kako bi zaštitio privatne interese i otvorio vrata svojoj obitelji da nastavi njegovim smjerom. Osim ako ga u tome ne spriječi pravosuđe. Institucionalno, stranka je tome otvorena. "Vjerujem da je Donald Trump donio novu vrijednost Republikanskoj stranci baš kao što su to učinili Lincoln, Reagan i Goldwater. I zato mislim da kad uzmete stranku Reagana, pa dodate Lincolna, onda dodate Trumpa, tada dobivate našu stranku.”
Tako je Republikansku stranku definirao za "Fox News Saturday" kongresnik Darrell Issa, iz Kalifornije. I tako se, kako je analizirala Anne Appelbaum, zavaravaju brojni republikanci da i dalje žive i rade u GOP-u. Dok se iza njihovih riječi ne krije ništa drugo do li želja za osobnom korišću te silna potreba da se ostane u blizini vlasti. Jer, da je riječ o Reaganovoj ili Lincolnovoj stranci, tada se ni vodećoj osobi ne bi toleriralo laganje, varanje, iznuđivanje, manjak sućuti, empatije, simpatije, nepostojanje moralnog koda, lažni patriotizam, nepoznavanje i nepriznavanje ustava, ističe Appelbaum.
Ali zato u stranačkim krugovima prevladava cinizam, nihilizam, relativizam, amoralnost, ironija, sarkazam, dosada, razonoda. A to su, navodi Appelbaum, oduvijek bile odlike kolaboracionizma na koji se pristaje jer je to oportuno. Za razliku od Isse, profesor Masket ima sasvim drukčiji zaključak: “Oni u novom GOP-u ne vide više republikance iz stranke koju su vodili Reagan i Bush (otac) kao članove iste stranke”. Što bi se moglo reći i na sljedeći način: ideologija više ne živi u američkoj Republikanskoj stranci.
Washington Examiner, medij sklon republikancima, objavio je svoje istraživanje koje je utvrdilo da samo 9 posto članova GOP-a smatra da bi Trump trebao u potpunosti napustiti politiku. Čak 38% ih smatra da bi se trebao opet natjecati za predsjednički položaj, a 34% da bi trebao otvoreno podržati kandidate koji dijele ideje.
Ipak, dio analitičara smatra da postoji prijetnja trumpizmu kao pokretu jer radikalne skupine imaju tendenciju raskola, posebno kad ne uspiju. Pitanje je jasno, hoće li se izbori 3. studenoga smatrati neuspjehom: prije svega, spriječen je najavljivani “plavi val”. Tomu treba dodati svijest tog dijela biračkog tijela da su demografske promjene neumitne i da 2030. godine na izborima bijelci više neće biti najveća skupina. Što je sve više nego dostatan razlog da GOP nastavi Trumpovim stazama jer su se pokazale uspješnima. A to će imati duboke posljedice na američku unutarnju politiku te posljedično i na svijet. I zato treba žaliti za Republikanskom strankom Ronalda Reagana i oca Busha. Ali, to su sada lanjski snijezi.