ANDRZEJ DUDA

Poljski predsjednik piše za Jutarnji: ‘Ruski imperijalizam u ratu je sa srednjoistočnom Europom‘

‘Nezavisnost zemalja naše regije, međutim, uvijek je bila trn u oku ruskim imperijalistima‘

Andrzej Duda

 Foto: INM

Izbijanje Drugoga svjetskog rata, koji je započeo invazijom nacističkog Trećega Reicha na Poljsku 1. rujna 1939. godine, jedan je od događaja koji se svake godine obilježava diljem Europe. Međutim, datum agresije Sovjetskog Saveza na Poljsku – 17. rujna 1939. – nije toliko općepoznat na Zapadu. Stoga smatram da je potrebno neprestano podsjećati i na ovaj događaj koji je odredio sudbinu moje Domovine i drugih zemalja srednje i istočne Europe – i to na čitavo razdoblje od sljedećih pola stoljeća. Jer ako danas mi, Poljaci, kao i drugi narodi naše regije, često tvrdimo da poznajemo Rusiju i razumijemo njezine imperijalne ambicije bolje od Zapada, to je onda zbog naših povijesnih iskustava koja za nas simbolizira 17. rujna.

Invazija Crvene armije na teritorij Poljske dva i pol tjedna nakon napada Wehrmachta i Luftwaffea bila je provedba odredbi tajnog dijela pakta Hitler-Staljin, koji su 23. kolovoza 1939. potpisali šefovi obiju diplomacija: Ribbentrop i Molotov. Dva totalitarna carstva sklopila su savez, podijelivši između sebe dotad nezavisne zemlje srednje Europe. Zapadni dio Poljske te Litva i Rumunjska trebali su biti u njemačkoj sferi utjecaja, a istočni dio Poljske, kao i Latvija, Estonija i Finska, u sovjetskoj.

Najvažnija posljedica pakta za moju naciju bila je likvidacija nezavisne poljske države i podjela našeg teritorija između dva okupatora: nacističke Njemačke i komunističke Rusije. Ostale odredbe ugovora u sljedeće dvije godine djelomično su izmijenjene. Finska je spasila svoju suverenost zahvaljujući Zimskom ratu 1940. godine. S druge strane, Litva je, nakon epizode relativne nezavisnosti, pripojena Sovjetskom Savezu. Međutim, razne detaljne izmjene nisu imale utjecaj na ključno načelo pakta: dva imperijalizma – Hitlerov i Staljinov – od tog su trenutka odlučivala o sudbini naroda i država našeg dijela Europe.

Pod njemačkom okupacijom Poljska je pretrpjela goleme ljudske i materijalne gubitke. Nacisti su pobili 6 milijuna građana Republike Poljske, uključujući gotovo 3 milijuna poljskih Židova. Sravnili su i spalili tisuće poljskih gradova i sela, na čelu s glavnim gradom zemlje: Varšavom. Opljačkali su bezbrojna materijalna i kulturna dobra, privatna i javna, koja se nikada nisu vratila u moju zemlju. Samo su rijetki počinitelji njemačkog genocida i istrebljenja, ratnih zločina, masovnog terora i pljačke bili nakon rata izvedeni pred sudove u Nürnbergu i Varšavi i dobili primjerenu kaznu.

No, zločine nacističke Njemačke barem je moralno osudio cijeli slobodni svijet. Nažalost, to nije bio slučaj i sa zločinima komunističke Rusije, koji su ostali nekažnjeni, a često i zaboravljeni.

Što nam je donijela sovjetska okupacija više od polovice predratnog teritorija Poljske? Donijela je pokolj u Katynskoj šumi: istrebljenje 22 tisuće zatvorenika – časnika poljske vojske, policajaca i vojnika, kao i službenika i drugih političkih zatvorenika. Strijeljani su mimo svih međunarodnih konvencija jer ih je Staljin smatrao nepomirljivim neprijateljima komunizma i domoljubima vjernim svojoj Domovini. Donijela je deportaciju pola milijuna mojih zemljaka u radne logore i mjesta prisilnog naseljavanja u Sibiru i azijskom dijelu Sovjetskoga Saveza; veliki broj njih nikada se nije vratio iz ove „neljudske zemlje“, već su umrli u progonstvu. Donijela je brutalni teror NKVD-a i ideološku indoktrinaciju, uništavanje poljskog identiteta i narodne tradicije, prisilno usađivanje načela komunizma djeci i prisiljavanje na odricanje svoje vjere.

Sve to znamo ne samo mi, Poljaci. To podjednako dobro znaju i baltički narodi: Estonci, Latvijci i Litavci. A također i drugi narodi koji su se nakon pobjede Rusije nad Trećim Reichom našli u sovjetskoj sferi utjecaja.

Pakt Hitler-Staljin propao je nakon manje od dvije godine, kada je 22. lipnja 1941. Njemačka napala staljinističku Rusiju. Ali ostalo je na snazi ​​načelo da sudbinu zemalja srednje i istočne Europe ne određuju njihovi slobodni narodi, nego vladari imperijalnih sila.

Sovjeti su porazili naciste i 1945. godine zauzeli cijeli teritorij Poljske i daljnjih zemalja na zapadu i jugu, sve do Labe, Dunava i Drave. Neke od njih pripojili su izravno Sovjetskom Savezu kao federalne države – takva je bila sudbina Balta, Bjelorusa i Ukrajinaca. U drugima su postavili marionetske vlade, sastavljene od lokalnih komunista potpuno pokornih Moskvi – to se dogodilo u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Istočnoj Njemačkoj.

Našim narodima poraz Trećeg Reicha nije donio željenu slobodu. Ovisnost o ruskom carstvu trajala je sve do pada komunizma – ukupno pola stoljeća!

Tek su demokratske promjene, koje je 1989. godine pokrenuo poljski pokret Solidarnost, dovele do istinskog oslobođenja Poljaka i drugih naroda srednje i istočne Europe, koji su ponovo stekli svoje suverene države. Većina njih postupno je postala punopravnim članicama NATO-a i Europske unije.

Nezavisnost zemalja naše regije, međutim, uvijek je bila trn u oku ruskim imperijalistima. Stoga, čim se Moskva oporavila od šoka zbog gubitka staljinističke sfere utjecaja, počela je težiti obnovi carstva. Sjećamo se vojnog napada na Gruziju 2008. godine. Sjećamo se i višekratnih brutalnih gušenja pokreta za slobodu u Bjelorusiji i Ukrajini. Naposljetku, sjećamo se neprijateljske politike Rusije prema nezavisnoj Ukrajini, vojne aneksije Krima i Donbasa 2014. godine, a prije svega aktualnog genocidnog rata punih razmjera protiv suverene ukrajinske države koji je započeo 24. veljače 2022.

Za narode naše regije, koji se sjećaju povijesnih iskustava koje simbolizira današnji datum – 17. rujna, nema sumnje da imperijalna Rusija ponovo teži širenju na druge države. Ona želi isto što i 1939. i 1940. godine, kada je djelovala u savezu s nacističkom Njemačkom, kao i u razdoblju 1945.-1991., kada je samostalno vladala našim zemljama.

Rusija oduvijek želi vlast nad cijelom srednjom i istočnom Europom. Ali slobodna Poljska, slobodna Ukrajina i sve druge nezavisne države u našoj regiji nikada na to neće pristati. Za naše narode to je pitanje života i smrti, očuvanja identiteta i opstanka. To je pitanje naše budućnosti, sigurnosti i prosperiteta.


Tekst je objavljen zajedno s poljskim mjesečnikom „Wszystko Co Najważniejsze” u sklopu projekta s Institutom nacionalnog sjećanja i Poljskom nacionalnom zakladom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. listopad 2022 05:43