Ako zamislimo scenarij u kojem će se ruska vojska možda čak povući iz većeg dijela Ukrajine, ali će Vladimir Putin ipak ostati na vlasti, ili će ga zamijeniti osoba sličnog modusa operandi, ekonomsko-financijski scenariji teško mogu biti ružičasti. Ostanak Putina ili sličnih političkih opcija mogao bi učvrstiti proces deglobalizacije iniciran invazijom Rusije na Ukrajinu. Evo pregleda mogućih srednjoročnih i dugoročnih posljedica:
Samo ako se pogleda kako trenutačno izgledaju lanci opskrbe prirodnim energentima te ako se zamisli kako bi mogli izgledati u slučaju da se Zapad odrekne opskrbe iz Rusije pokazuje kako će opskrba biti puno skuplja nego što je trenutačno.
EU, kao što je poznato, trenutno dobiva oko 40 posto plina iz Rusije, koji dolazi plinovodima, a upravo je završen i Sjeverni tok 2. EU sada želi postati neovisnom o ruskom plinu te će se dijelom osloniti na LNG (Liquified Natural Gas) terminale kako bi ga dopremala iz Sjedinjenih Država preko oceana ili iz afričkih zemalja. To je skupo i neučinkovito. Američki plin bit će skuplji i zbog ekološkog pritiska američkih zelenih na industriju frackinga, ali i zato što se poprilično energije gubi tijekom kompresije plina i transporta u EU. Pri tome će Rusija izgraditi nove plinovode prema Kini, o čemu su već potpisali 30-godišnji ugovor. Informacija o tom ugovoru objavljena je neposredno prije invazije. Pretpostavlja se da su Rusi i Kinezi već dogovorili ubrzanje gradnje tog novog plinovoda koji će Kini osigurati vrlo povoljne cijene plina te tako dići razinu njihove ionako visoke gospodarske konkurentnosti.
Ukratko, put prirodnog plina do EU produžit će se za nekoliko mjeseci, a taj plin putovat će na skuplji te manje energetski učinkovit način. A slično što vrijedi za ruski prirodni plin, vrijedi za rusku naftu te ostale sirovine. U glavama mnogih donosioca odluka u EU, ruska prostranstva čine se jako dalekima, ali su za lance opskrbe puno bliže nego drugi dijelovi planeta. Inflacija će stoga biti jasna posljedica mogućih promjena u geopolitičkim odnosima.
U ovom kontekstu intrigantnu analizu napisao je vrlo ugledni Zoltan Pozsar iz Credite Suissea. U članku pod nazivom "Money, Commodities, and Bretton Woods II“ objasnio je kako europska ovisnost o energentima ne može nestati preko noći, iako se donosioci odluka u nekim slučajevima ponašaju kao da je moguće prekinuti opskrbu energentima bez katastrofalnih ekonomskih posljedica.
Uz to, Pozsarov rad ukazuje na globalne ekonomske međuovisnosti nove strateške podjele karata: Ako se ruska nafta preusmjeri prema Kini, Kina će kupovati manje nafte na Bliskom istoku pa se može pretpostaviti kako će ta nafta biti transportirana u EU po višim cijenama zbog niže učinkovitosti nego kad se radi o transportu nafte s Baltika. Treba voditi računa kako kroz Sueski kanal mogu prolaziti brodovi ograničene veličine te je moguć scenarij u kojem će prije kanala tanker ispumpati naftu u cjevovod, pa je ponovo puniti nakon prolaska, sve kako bi se opskrbila EU. Pozsar u analizi uvodi i problematiku redefiniranja globalnih odnosa u okvirima modernog novčanog sustava nastalog nakon Bretton Woods sporazuma, pa kaže:
"Bretton Woods II služio je kao deflatorni impuls (globalizacija, otvorena trgovina, brzi lanci opskrbe, izbor više lanaca opskrbe…), a Bretton Woods III služit će kao inflatorni impuls (deglobalizacija, autokracija, gomilanje dobara 'za svaki slučaj', duplikacija lanaca opskrbe, povećanje vojne potrošnje) kako bi se zaštitila preostala prekomorska trgovina…“
Bretton Woods je sporazum nakon Drugog svjetskog rata koji je postavio novčarski sustav plivajućih valuta kad se ravnoteža/namira održavala u zlatu. Nakon toga je američki predsjednik Nixon 1971. srušio zlatnu podlogu Bretton Woodsa te smo dobili fiat novac koji je koincidirao s procesom intenzivne globalizacije u kojem je važnu ulogu igrala Kina (to Polzsar naziva Bretton Woods II, dok je novu fazu deglobalizacije proglasio trećom deglobalizacijskom iteracijom Bretton Woodsa). Kad su u Nixonova doba europski ministri financija bili zabrinuti zbog mogućeg uvoza američke inflacije, Nixon im je napola u šali poručio: „Naša valuta, ali vaš problem“, a sada se svjetska matrica pretvorila u „naše sirovine, vaš problem“.
Problem koji počinje s energentima, sirovinama, odnosno deglobalizacijom i promjenama lancima opskrbe, imat će snažan utjecaj na sve dijelove ekonomije. Sukob u Ukrajini mogao bi imati poseban planetarni utjecaj na cijene hrane koje su počele rasti još lani.
Za očekivati je slično, pa čak i veće ubrzanje, rasta cijena hrane i u EU, bez obzira na to što su razvijene zemlje naučile živjeti u obilju poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.
Poseban problem je što bi se inflacija mogla zaustaviti samo odlučnim kombiniranim mjerama fiskalne i monetarne politike, ali je malo izgledno da će se EU u javnim politikama odlučiti za taj smjer jer bi zaustavljanje fiskalnih poticaja, kao i doista visoki rast kamatnih stopa, vodio u recesiju, niz korporativnih bankrota, a možda i defaulta pojedinih članica EU, kao što su Grčka ili Italija.
No recesija je sasvim mogući scenarij čak i bez ozbiljnijih pokušaja zaustavljanja inflacije, tako da donosioci odluka u EU možda nisu pred dilemom recesija ili inflacija nego recesija plus inflacija ili samo recesija. To se čini kao izbor u kojem treba birati manje loš scenarij.