Clarissa Wei, američko-tajvanska novinarka u Taipeiju, u kolumni za CNN osvrnula se na posjet Nancy Pelosi Tajvanu i kineske prijetnje tim povodom. Njezini tekstovi objavljivani su u The New York Timesu, The New Yorkeru, The Los Angeles Timesu, VICE-u, National Geographicu..., a trenutačno radi na svojoj prvoj kuharici "Made In Taiwan", koja bi trebala ugledati svjetlo dana 2023. godine. Njezin osvrt na rastuće tenzije u Aziji donosimo u nastavku.
- Vijest o dolasku predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi u Tajvan glavna je tema na naslovnicama svjetskih medija, a mene osobno više je pogodio ‘virtualni plimni val‘ poruka kojima me zasipaju dobronamjerni poznanici sa Zapada koji su, kako kažu, iskreno zabrinuti za moju sigurnost.
U međuvremenu, najveće drame u grupnom chatu moje tajvanske obitelji trenutačno su moje propuštanje godišnjeg termina za provjeru smoga u automobilu i najezda žohara koje sam zatekla u svojoj spavaćoj sobi u Taipeiju nakon što sam se vratila s odmora.
Ponekad se osjećam kao da živim između dvije alternativne stvarnosti, a onda ipak shvatim kako je ova politička retorika došla izvana, a većina ljudi u Tajvanu na nju je ostala ravnodušna. Tajvanski političari također uglavnom šute o posjetu Nancy Pelosi.
Postoji značajna razlika između toga kako vanjski svijet doživljava Tajvan (kao potencijalno žarište svjetskoga rata) i kako mi u Tajvanu vidimo Tajvan (kao naš dragi dom u kojemu živimo). Dio te nepovezanosti rezultat je međunarodnog narativa o Tajvanu koji se filtrira isključivo kroz geopolitičku leću i skoro uvijek se spominje u kontekstu Kine.
Ali ono što me najviše frustrira oko posjeta Nancy Pelosi nije ta proročanska objava neposredne propasti, već očekivanje straha i iznenađenje koje slijedi kad ljudi izvana shvate da nisu svi Tajvanci u panici - kao da je naš mir simptom našega neznanja o činjenicama koje su u tuđim očima očito već pred nama.
Prijetnje iz Kine nisu nikakva novost. One su dio mojega života, a bile su i dio života mojih roditelja te života njihovih roditelja. Zapravo, Tajvan je pod prijetnjom Narodne Republike Kine gotovo 70 godina. To dokazuju i tri krize koje smo imali u Tajvanskome tjesnacu.
Moji roditelji odrasli su u sjeni tih napetosti i u svojim kasnim 20-ima odlučili da im je dosta života na rubu rata. Emigrirali su u predgrađe Los Angelesa gdje sam ja rođena i gdje sam odrasla. No, u svojim kasnim 20-ima učinila sam upravo suprotno od onoga što su oni napravili - vratila sam se u Tajvan kako bih ondje započela novi život sa svojim suprugom.
Smatram da su nacionalizirani sustav zdravstva, dobar javni prijevoz i niske stanarine u Taipeiju puno bolji od života u Kaliforniji. Čak i moji roditelji, koji su sad već na korak do mirovine, većinu svojega vremena provode u Tajvanu jer ga doživljavaju kao puno sigurnije mjesto od SAD-a.
Mi Tajvanci imamo opušteni stav, ali to ne znači da nismo svjesni prijetnji koje su pred nama. Ali kao što je rekao jedan moj kolega - kineska prijetnja je poput raka u remisiji koji neprestano prijeti da će se vratiti. Zaraženi smo njime desetljećima i itekako smo svjesni da bi nas ovaj put vrlo lako mogao ubiti. Međutim, ova dugotrajna pitanja tajvanski narod postavlja već godinama i najčešće nas nitko nije niti slušao niti čuo.
Primjerice, Tajvan je molio da mu se dopusti pristupanje Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, što je više puta odbijeno - naravno, zbog pritisaka iz Kine. Iako smo otok sa samostalnom upravom, Tajvan se na web stranicama međunarodnih hotelskih lanaca i zrakoplovnih tvrtki neprestano navodi kao kineska pokrajina. Osim toga, Tajvanu su kroz godine jedan po jedan oduzimani diplomatski saveznici jer su svjetski politički čelnici bili pod utjecajem kineskih ulaganja.
Zamjeram svijetu što od naroda Tajvana u ovome trenutku očekuje sveopću paniku dok se mi trudimo živjeti svojim normalnim životima. Jer ako je svijetu doista stalo do dobrobiti Tajvana, onda nam dajte mjesto za stolom.
Ovaj Posjet Nancy Pelosi dobrodošla je gesta solidarnosti, ali alarmi koji se zbog toga oglašavaju samo idu u prilog Kini i podržavaju iluziju da Tajvan nije demokratska država sa svojim zakonima i granicama. Tajvan nikoga ne provocira. Osim toga, nedavna anketa, koju je naručila vlada, pokazala je kako većina ljudi u Tajvanu, uključujući i aktualno političko vodstvo, zasad podržavaju održavanje statusa quo, što znači da želimo nastaviti ‘bez ujedinjenja, bez neovisnosti i bez upotrebe sile‘.
Tajvanom nikad u povijesti nije vladala Narodna Republika Kina, a pojačavanje kineskog inzistiranja na ujedinjenju i njihovi izljevi bijesa predstavljaju užasan presedan. Kineska vlada jedini je krivac za ove pojačane napetosti. Naši životi u Tajvanu ne vrte se oko odnosa između dvaju tjesnaca. Ne doživljavamo se kao ‘najopasnije mjesto na Zemlji‘. Ako ništa drugo, trenutačno smo, nakon dvije godine strogih epidemioloških mjera, više fokusirani na polagano otvaranje i popuštanje covid ograničenja.
Ne razmišljam previše o Kini i stalno se moram podsjećati kako je svaka tjeskoba koju osjećam zbog posjeta Nancy Pelosi uzrokovana vanjskim utjecajima. Isto misle i moji tajvanski prijatelji - nitko u njihovim krugovima ne govori o tome. Jedan moj prijatelj čak je u šali rekao: ‘Siguran sam da će Kina i njihovi trolovi biti ljuti zbog toga‘.
Kad je zrakoplov Nancy Pelosi u utorak ujutro poletio za Tajvan, bavila sam se drugim stvarima. Obiteljski prijatelj pomogao mi je obaviti provjeru smoga i zamijeniti ulje na automobilu, a u mojemu stanu postavljene su zamke za žohare. One su me posebno oduševile - napisala je Clarissa Wei za CNN.