Covid-19 hara, familije pomrlih ridaju, zlatno tele veselo muče: blago onima koji su pozvani na gozbu teletovu.
Potres u Petrinji otkrio je javnosti - zahvaljujući Ivici Nevešćaninu iz Slobodne Dalmacije - da su krađa i korupcija pri obnovi krajeva od posebne državne skrbi bile više pravilo nego iznimka. Dojmljiv je detalj kada je nadzorni organ seljaku koji se bunio zbog očiglednoga lopovskog fušanja pri obnovi poučno rekao da će mu, nastavi li, "biti dovoljno dva sa jedan". Naime, koliko su površinske dimenzije groba u metrima. Razvikana sicilijanska mafija prijeti suptilnije, ali naš čovjek je iskren, otvoren.
Mafijaški refleks nije nastao tek u XIX stoljeću. I nije ukorijenjen samo u južnoevropskome, katoličko-pravoslavnom krilu Unije. U moje doba učili smo u školi o naprednim savezima građana, cehovima, gildama, a onda i o Hansi, kao naprednom trgovačkom savezu lučkih gradova duž Sjevernog mora i Baltika: od Dordrechta u južnoj Holandiji do Narve na nekadašnjem ozemlju Teutonskog reda, danas u Estoniji. Povjesničar Hiram Kümper nedavno je demontirao to kao protoreformacijski mit, minuciozno opisujući Hansine metode kao ucjenjivačke i, po potrebi, nasilničke. Novost? Pa neće baš biti. Thomas Mann je Nobelovu nagradu za književnost dobio ponajprije zato što je merkantilističku narav hanseatskog Hamburga opisao u Boddenbrookovima.
Naravno, ovo je XXI stoljeće a ne XV-XVI, javne investicije su kontrolirane sustavom javne nabave, u biti posve transparentnim i podvrgnutim kontroli. Ali još je Vergilijeva Didona Eneji, koji joj je obećao da može mirno spavati jer će je paziti čuvari, odgovorila: "Quis custodiat ipsos custodes?" (Tko će paziti na čuvare?).
Nije problem u samim izvođačima, oni paze da su im ruke čiste. Oni radove prepuštaju podizvođačima, za skromnu nadoknadu, koju podizvođači nadoknađuju "uštedama", a ponešto se zalijepi i za njihove prste, kao za mjericu namazanu medom kojom je Ali baba mjerio zlato u špiljskom skrovištu četrdesetorih hajduka.
Suočeno s pandemijom covida-19 koja je ugrozila privredu svega svijeta, pa tako i Evropske unije (najpogođenije nakon Sjedinjenih Država Amerike i, možda, Kine, čiji podaci nisu uvijek pouzdani, katkada ni vjerojatni) Evropsko vijeće je shvatilo da se masivni gubici, masivna recesija i masivna depresija (ne samo ekonomska nego i sociopsihološka) mogu suzbiti samo masivnim investicijama, toliko opsežnima da se ne samo pokrpi gubitak, nego i da se zamašnjak pokrene u suprotnom smjeru, ka novom razvitku, novoj konjunkturi.
Evropska unija sama sebi, svojim članicama, nudi masivan dug koji ćemo otplaćivati ne samo mi nego barem još sljedeća generacija.
Pa se program i zove Sljedeća generacija EU (NGEU), uklopljen u sedmogodišnji proračun Unije, formalno Višegodišnji financijski okvir (MFF) za razdoblje 2021-2027. To se u socijalizmu zvalo sedmogodišnjim planom. Ovo pak nije socijalizam, pa ni budžet nije pirka, nego kanjac.
Ali kanjac megakitovskih dimenzija: NGEU i MFF zajedno bi imali iznositi1824,3 milijarde eura, dakle malo manje od dva bilijuna. Izdrživo, ima li se na umu da je nominalan godišnji društveni brutoproizvod Unije 15 bilijuna eura, pa se može očekivati da će njegov zbir u ovih sedam godina pred nama doseći 110-120 bilijuna, od čega su spomenuta dva bilijuna otprilike 1,5 posto.
Svejedno, to jest gomila novca. Pa dok je dio toga zapravo unaprijed potrošen (na "hladan pogon" i "rutinsku djelatnost"), veći dio bit će investiran. Od toga je 672,5 milijardi eura namijenjeno Instrumentu obnove i oporavka.
Kad se sjetimo kako su u noći nakon rušenja L'Aquile neki poduzetnici slavili i zdravice ispijali nad još neotkopanim žrtvama, oduševljeni koliko će zaraditi na obnovi, kad se sjetimo da na Siciliji privremeno zaposleni šumari, zaduženi za ponovnu sadnju gdje je požar poharao, u slobodno vrijeme podmeću šumske požare da bi i dogodine imali što raditi i od čega jesti, kad vidimo kako su u nas domoljubi pljačkali, tko Baniju a tko Banovinu, siromašnu do bola, ali njima unosno zahvaljujući onim kapljicama pomoći po toj privredno suhoj drenovini - lako je zamisliti fibrilaciju u Italiji, tako šibnutoj da su joj namijenjene čak 224 milijarde od spomenutih 672,5.
Novac još nije prispio, a na tome je već pala talijanska vlada. Iako odluka Vijeća Evrope predviđa da u svakoj od članica tim novcem upravlja neovisno stručno tijelo, bivši premijer Matteo Renzi je ultimativno zahtijevao da upravljaju političke stranke, jer njih narod šalje u Parlament da upravljaju državom.
Kao morske psine kad nanjuše krv, stuštili su se političari. Svoj dio čekaju njihovi klijenti u javnim, pa i privatnim poduzećima, onda izvođači, pa sva ona bulumenta podizvođača koji odu u stečaj kad im istražuju veze s mafijom i isti se dan preporode čisti pod novim imenom, možda i s novim "Sitzpräsidentom", kako se u nepovskoj Rusiji zvao direktor za odstrjel.
"Zlatno tele kraljuje svijetom", pjeva đavo Mefisto u Goetheovu Faustu.
U Hrvatskoj ima previše ilegalnih staračkih domova poput onoga u Legradu, pa i drugih ilegalnih poslova
Kad se "radi kao što se sve u državi radi", moguć je i ilegalni dom, ali i topla voda nakon potresa