VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Noćna mora za Ruse: Tisuće zarobljenih, ostali bez vojne tehnike, a tu je i problem kod Hersona

Ukrajinci su silovito prodrli kroz meku točku u Harkivskoj oblasti i pokrenuli dosad neviđenu kaskadu ruskog bježanja

Igor Tabak, ukrajinski tenkovi i ukrajinski vojnici tijekom ofenzive u oblasti Harkiv

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Utorak 13. rujna ujedno je i 202. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, te se navršava tjedan dana od početka spektakularno uspješne ukrajinske ofenzive kod Harkiva. Budući da je baš to borbeno događanje obilježilo posljednjih tjedan dana, nužno je za početak se osvrnuti na njeno stanje i dosadašnje učinke.

Kako smo već pisali prošloga tjedna, ukrajinski napad kod Harkiva započeo je 6. rujna, dakle osam dana nakon početka za 29. kolovoza oglašene ukrajinske ofenzive u Hersonskoj oblasti. To je taman dalo vremena da se ipak ustanovi kako su borbe u okupiranoj enklavi na zapadnoj obali rijeke Dnjepar ipak ozbiljne – što je na jug Ukrajine privuklo i brojna ruska pojačanja. No, kako nije tajna da Ruskoj Federaciji u njenoj „specijalnoj operaciji“ širom Ukrajine već dugo ozbiljno nedostaje ljudstva u vojnim postrojbama – ta su pojačanja za borbe na jugu uvelike bila sastavljana od već borbeno angažiranih ruskih postrojbi, čiji je odlazak s drugih zona bojišnice ujedno stvarao i brojne „meke točke“.

Meka točka

Jednu takvu meku točku ukrajinski su branitelji napipali u Harkivskoj oblasti, na dijametralno suprotnom kraju bojišta od svih onih događanja oko Hersona. Iako se pretpostavlja da bi unutarnjim linijama komunikacije Ukrajina bila u stanju dio snaga od Hersona do Harkiva prebaciti u samo koji dan – za novi napad jugoistočno od Hersona izgleda da je ipak upotrijebljen svježi sastav snaga, operativna skupina otprilike divizijske razine, uvelike opremljena zapadnom tehnikom dobivenom od saveznika tijekom zadnjih mjeseci. Njihov je prodor bio brz i silovit, a osim snaga pojedinih postrojbi Rosgvardije (razne SOBR postrojbe specijalne policije iz više ruskih regija) i snaga tzv. „Luganske Narodne Republike“ sastavljenih dijelom i od prisilno mobiliziranih boraca – izgleda da su oni u hodu savladali i ponešto redovitih ruskih postrojbi koje su im postupno i razmrvljeno nastojale prepriječiti put.

U sedam dana takve munjevite operacije, ukrajinske su snage zaokružile niz većih naseljenih mjesta s ruskom posadom, ostavljajući njihovo zauzimanje pozadinskim postrojbama koje su slijedile, ne bi li klin prodora do petka stigao prvo od Balaklije do Ševčenkova (36 km), a zatim i istočno do Kupjanska na rijeci Oskil (30 km), te jugoistočno do mjesta Senkove, također na Oskilu. Time su oni uspjeli presjeći ruski logistički pravac na jug prema Izjumu, što je dovelo do brzog povlačenja brojnih ondje stacioniranih ruskih snaga koje su iz tog oslonca mjesecima napadale prema Barvinkovu i Slovjansku. Rusko povlačenje koje je uslijedilo unutar 24 sata bilo je masovno, prilično neorganizirano, te je izvedeno bez dizanja u zrak tamošnjih skladišta streljiva ili odvoženja ikakve teže vojne tehnike - čije su velike količine najednom počele padati u ruke ukrajinskih osloboditelja. Očigledno potaknuti općim urušavanjem bojišta, u subotu 10. rujna i službeni ruski vojni izvori oglasili su „opće preraspodjeljivanje“ snaga iz regije oko Balaklije i Izjuma prema Donjeckoj oblasti – potez koji se trebalo izvesti u idućih 72 sata. Usprkos ruskim navodima o korištenju mjera zavaravanja protivnika, ono što je uslijedilo stvarno nije djelovalo iole organizirano, a stanje na terenu je obilježila do sada neviđena kaskada ruskog bježanja te ukrajinskog oslobađanja više desetaka većih ili manjih naselja – postupak čije sada nešto sporije dijelove gledamo još i danas.

Suspenzija viznog sporazuma

Prije detaljnijeg pregleda događanja na bojištima Ukrajine posljednjih dana, treba svrnuti pažnju i još na nekoliko paralelnih događanja. Kao prvo, jučer, 12. Rujna, na snagu je stupila potpuna europska suspenzija Sporazuma o viznim olakšicama između EU i Rusije iz 2007. godine. Njime je cijena vize za građane Ruske Federacije poskupjela s dosadašnjih 35 na 80 eura, a postupak njenog izdavanja se produljio sa zahtjevima za podnošenjem i dodatnih dokumenata, uz najave posebne restriktivnosti za slučajeve traženja viza koje omogućavaju višekratno ulaženje u Europsku uniju. Ujedno su se čuli i detalji o još jednoj sankcijskoj mjeri koju međunarodna zajednica usmjerava prema Rusiji – ograničenju cijene ruske nafte koje je prije dva tjedna najavila skupina zemalja G7. Sada polagano postaje jasno da se tu planira uvođenje gornje granice od 40 do 60 USD po barelu, na što bi se početkom prosinca trebala nadovezati i odluka Sjedinjenih Američkih Država da se pridruže i općoj EU zabrani pomorskog transporta takve nafte. Za takvu američku zabranu transporta ruskih naftnih derivata morem očekuje se da stupi na snagu 5. veljače 2023. godine, a to će biti samo dodatak na već najavljene mjere odbijanje usluga osiguranja, financijskih, brokerskih, navigacijskih i drugih usluga za sve one prijevoznike takvih naftnih tereta koji se ne bi držali sankcijskih mjera. Naravno, sve to je samo dio raznih nastojanja Europske unije po pitanju bilo sankcioniranja Rusije ili pomaganja Ukrajini – nastojanja koje se postupno intenzivira usprkos protivljenju pojedinih EU članica. No, dok je zadnje vrijeme bilo očigledno kako, recimo, Mađarska uspijeva ograničiti brojna EU nastojanja po ovom pitanju – promjenu stavova tu dobro ilustrira izjava češkog ministra vanjskih poslova Mikuláša Beka koji ne isključuje da će Mađarska „uskoro morati napustiti EU ili promijeniti politiku prema Rusiji“. Zbog takvog stanja stvari ne čudi ni da je crnogorski ministar vanjskih poslova Ranko Krivokapić odjednom u nedjelju 11. rujna sam predložio da Podgorica krene uvoditi vizni režim za Rusku Federaciju „kao lojalan partner EU“, dok su takvo razjašnjenje smjera navodno ovih dana u Beogradu predstavnici EU, Njemačke i Francuske tražili i od Aleksandra Vučića.

Teška zima pred Europom

No dok se daljnja zaoštravanja sankcijskih režima tek dogovaraju, već sada je jasno kako Europu čeka energetski teška zima. O koliko točno teškoj zimi je riječ svjedoči i krajem prošloga tjedna postignut dogovor Poljske i Ukrajine kojim se službeni Kijev obvezao svojim poljskim saveznicima tijekom ovoga mjeseca isporučiti oko 100.000 tisuća tona ugljena – što ne bi trebao biti problem, budući da Ukrajina navodno trenutno raspolaže s operativnom zalihom od oko 2 milijuna tona ugljena u skladištima (kako kažu – to je 2,5 puta više nego lani). Jednako tako, nastavlja se i priča o pomorskom izvozu ukrajinskog žita preko sigurnih koridora na Crnome moru – što su početkom kolovoza uspjeli među zaraćenim stranama ispregovarati Organizacija UN i Turska. Na jučerašnji dan je tako iz tri ukrajinske luke (Odesa, Čornomorsk i Južni) isplovilo 9 brodova s ukupno oko 163,8 tisuća tona prehrambenih proizvoda, dok je istoga dana u te luke stiglo još 13 praznih teretnih plovila na daljnji ukrcaj roba. Danas je put Azije i Europe otišlo još 7 brodova sa 151,5 tisuća tona poljoprivrednih proizvoda. Naravno, kako je istaknuto prošloga tjedna, ovakav procvat ukrajinskog pomorskog izvoza zapravo je postao prilično neugodan za Rusku Federaciju, koja je počela glasno prigovarati da režim prvotno ustrojen radi opskrbe siromašnih zemalja ugroženih glađu ipak pretežni dio izvoza usmjerava prema Europskoj uniji. O tome uskoro predstoje i dodatni pregovori, koje turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan misli otvoriti u Samarkandu (Uzbekistan), gdje bi se Erdogan i Putin trebali vidjeti u okviru sastanka Šangajske organizacije za suradnju (SCO) zakazanog za četvrtak i petak ovoga tjedna (15. i 16. rujna). Za to vrijeme, čuje se i o inicijativi Francuske da u suradnji s Rumunjskom ojača kapacitete Ukrajine za izvoz žitarica kopnenim, pomorskim i riječnim pravcima – gdje bi trebalo graditi dodatnu infrastrukturu u rumunjskoj luci Galati na Dunavu, razviti graničnu infrastrukturu na granici Ukrajine i sjeverne Rumunjske, te ojačati propusnost rumunjske luke Constanta za kontejnerski izvoz žita.

Vojna pomoć Kijevu

Za to vrijeme nastavlja se i ugovaranje vojne pomoći Ukrajini, sada posvećeno kako opremanju snaga za napadne operacije, tako i osiguravanju snaga kojima bi branitelji trebali dočekati zimu. O tome se čulo prošloga tjedana u njemačkom Ramsteinu – gdje je ukrajinski ministar obrane Reznikov posebno pohvalio nama susjedne Slovence i njihovo „ugodno iznenađenje vrlo jakom potporom“, no onda je tema dalje razrađivana i u samome Kijevu. Ondje je u subotu 10. rujna osvanuo Huluk Bayraktar, izvršni direktor turske tvrtke koja proizvodi istoimene bespilotne letjelice – koji je uz ukrajinski orden dodatno potvrdio i namjeru građenja tvornice besposadnih sustava u Ukrajini – kao što je ondje nenajavljeno stigla i Annalena Baerbock, njemačka ministrica vanjskih poslova. Dok je u razgovoru s domaćinima ostavila otvorenim pitanje njemačkoga izvoza tenkova i oklopnih vozila u Ukrajinu, s njemačke je strane bio istaknut plan dostave četiri protuzračna sustava IRIS-T (dva ove godine i onda još dva početkom iduće) te opskrba Ukrajine topničkim streljivom. Naravno, malo je tu bilo javnoga spomena velikoj dilemi – gdje Njemačka sama sebe vidi kao maksimalnog pomagača Ukrajini te nositelja „vodeće uloge u Europi u borbi za demokraciju u miru i slobodi“, dok već i po svim ozbiljnim kontinentalnim medijima nije teško naći rasprave o tome kako je njemačka suzdržanost po pitanju pomoći Ukrajini prešla sve granice i počela biti kamen oko vrata njihovim ukupnim političkim težnjama te ukupnom ugledu u Europskoj uniji.

Stanja na bojištu

Što se stanja na bojištima Ukrajine tiče – naravno, u fokusu su i nadalje već spomenute ofenzivne operacije branitelja u Hersonskoj i Harkivskoj oblasti. Iako se na dosta mjesta moglo čuti mišljenja da je ova prva (Herson, pod zapovjedništvom generala Andrija Kovalčuka) zapravo bila samo varka radi stvaranja uvjeta za ovu drugu (Harkiv, pod zapovjedništvom generala Oleksandra Sirskog), razvoj stanja na terenu ipak više ukazuje da se tu radi o dvije povezane ali opet temeljito raznolike vojne operacije. Pri tome, borbe u Hersonu su tijekom zadnja dva tjedna oslobodile oko 500 kvadratnih kilometara prostora, a u svoja tri smjera borbenih djelovanja su na jugu bojišta blokirala relativno velike ruske snage. Ti efektivi okupatora ondje su donekle ograničeni nastavkom vatre po logističkim pravcima preko rijeke Dnjepar – tako da im nedostaje sredstava za duži i intenzivniji otpor ustrajnom ukrajinskom pritisku. Zato i ne čudi da se već danima iz tog kraja čuje o nastavku postupnog napredovanja ukrajinskih snaga, koje postupno potiskuju Ruse natrag prema Dnjepru i samom gradu Hersonu, dok ujedno u javnost stižu i nepotvrđene vijesti o nekim nastojanjima pojedinih ruskih postrojbi da samostalno pregovaraju s osloboditeljima.

Za to vrijeme stanje je bilo bitno spektakularnije i dinamičnije oko grada Harkiva na istoku Ukrajine. U petak 9. rujna govorilo se o oslobađanju oko 30 naselja, no taj je broj bitno rastao idućih dana – dok se čulo kako je proteklih tjedan dana ondje ukupno oslobođeno preko 9.000 kvadratnih kilometara prostora, odnosno oko 6,9 posto cjelokupnog od Rusa okupiranog prostora Ukrajine. Pri tome je bilo zarobljeno više tisuća ruskih boraca, a unutar tjedan dana operacije procjenjuje se zarobljavanje preko 670 milijuna USD vrijedne ruske vojne tehnike, među kojom dominira po više od 100 težih vojnih vozila dnevno – čime je zarobljena vojna tehnika navodno dovoljna za opremanje više novih ukrajinskih oklopnih i mehaniziranih postrojbi. Treba napomenuti i da u oslobođenim prostorima Ukrajina ubrzano počinje nanovo uspostavljati svoju civilnu vlast, s naglaskom na uspostavu policijskih stanica, zatim humanitarnih točaka za opskrbu stanovništva, a onda i lokalnih vlasti koje bi trebale osigurati isplatu mirovna, čišćenje te normalizaciju života, obnovu i pripreme za nadolazeću zimu.

Povlačenje iz Izjuma

Dok je još u petak izgledalo da Rusi drže Izjum, te iz njega nastavljaju izvoditi i posljednjih tjedna uobičajene napade na jug (Barvinkovo) i jugoistok (Slovjansk), već u subotu 10. rujna bilo je jasno da se iz tog potencijalno opkoljenog prostora ruske snage kreću užurbano povlačiti. Tada je objavljeno i oslobađanje onog dijela Kupjanska na zapadnoj obali rijeke Oskil, a onda u popodnevnim satima i oslobođenje samog Izjuma – praćeno pozivima preostalih čelnika proruskih vlasti da stanovništvo sklono okupatorima užurbano krene odlaziti, bilo prema ostatku tamošnjih separatističkih tvorevina ili u samu Rusiju. Naravno, sve ove faktično dokazane (i geolocirane) vojne operacije u široj su se javnosti miješale s vijestima o još nizu raznolikih vojnih napredovanja – od onog kod Donjecka, gdje su Ukrajinci izgleda probali oklopnom postrojbom izvidjeti stanje oko nedavno okupiranog sela Piski, pa do glasina o borbama oko razrušenog međunarodnog aerodroma kod Donjecka, ili oko niza naselja u okupiranoj Luhanskoj oblasti (Lisičansk, Kremina) koje već danima ostaju visjeti u zraku. U nedjelju 11. rujna svemu tome su se nadovezala još i potvrđena napredovanja ukrajinskih snaga na sjever od dotad oslobođenih prostora – u pojasu uz istočnu obali rijeke Siverski Donjec prema ruskoj granici, dok su glasine tu već počele spominjati i ruski bijeg s čitavog pojasa sjeverno od Harkiva – kojeg su agresori ustrajno branili zadnjih mjeseci, nastojeći ondje osigurati teren u topničkom dometu grada Harkiva. Posebno je pri tome bilo čudno s jedne strane slušati o ruskom bježanju iz neslužbenih izvora, uz istodobne navode o provođenju brojnih već uobičajenih topničkih i pješačkih napada na tamošnje ukrajinske položaje iz službenih ukrajinskih izvora.

Ogromne količine tehnike

Do kraja nedjelje 11. rujna službeni navod o oslobođenim mjestima već se popeo na preko 40 imena, dok su javnost krenule preplavljivati slike ogromnih količina zarobljene ruske vojne tehnike te čak i cijelih skladišta streljiva – baš materijala koji je proteklih mjeseci braniteljima kritično nedostajao. No da rat ipak nije gotov zorno je u večernjim satima nedjelje 11. rujna pokazao je nastavak ruske kampanje raketiranja ukrajinske strateške infrastrukture – gdje je napad na termo-elektranu u Harkivu doveo do nestanka struje u velikom dijelu sjeverne i sjeveroistočne Ukrajine, ugasivši ujedno na nekoliko sati i oveće komade Ukrajinskih željeznica, koje su navodno baš bile užurbano pri poslu dostavljanja logistike za borce i odvoza zarobljene vojne tehnike u pozadinu. Pri tome, usprkos očekivanjima nisu bila bilježena ikakva ozbiljnija protunapadna djelovanja ruskih snaga, koje su se izgleda osule, te se povlačile na individualnoj ili grupnoj bazi.

Tijekom ponedjeljka 12. rujna ukrajinske su snage nastavile potvrđeno zaposjedati i brojna od agresora napuštena mjesta sjeverno od Harkiva, u pojasu prema ruskoj granici – da bi do kraja dana bila oslobođena praktično sva bitnija do tada okupirana mjesta uz međunarodnu granicu Ukrajine i Ruske Federacije. Broj oslobođenih lokaliteta tada je prešao 60, a do večernjih sati je stigla i vizualna potvrda još jednog vojnog napredovanja o kojem se danima pričalo – da su Ukrajinci sjeverno od Slovjanska nanovo prešli rijeku Siverski Donjec, te ondje oslobodili 7. lipnja okupirani grad Svjatogirsk, čime se postavljaju temelji za buduća djelovanja protiv jedva uspostavljenih novih ruskih borbenih crta na rubovima Donjecke i Harkivske oblasti (čijih je oko 5 posto i nadalje ostalo okupirano). Ujedno, otvoreno je ostalo i pitanje potencijalne ukrajinske odgovornosti za navodne jučerašnje napade na rusku zračnu bazu Taganrog u kojoj su pod normalno bazirani agresorski zrakoplovi za radarsko izviđanje (A-50U i A-100), te strateški transport (Il-76).


(Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2022 00:32