NATO u potpunosti podržava Ukrajinu u ratu protiv Rusije, ali ne smije se miješati. Savez nije u ratu s Rusijom, rekao je belgijski premijer Alexander De Croo prije nekoliko dana na summitu u Vilniusu. Izjava koja još jednom daje do znanja da Savez ne sudjeluje u vojnoj pomoći Kijevu, nego to rade članice. U završnom dokumentu summita, članku 13., precizno stoji: "NATO nastavlja isporuke hitno potrebne nesmrtonosne pomoći Ukrajini".
Moskva je zato bila relativno blaga u reakcijama na NATO-ov dokument, ali je zapjenjeno reagirala na jedan drugi. "Peskov [Dmitrij, glasnogovornik Kremlja] je istaknuo da "pružajući bilo kakva sigurnosna jamstva Ukrajini, te zemlje zapravo pokazuju nepoštovanje međunarodnog načela nedjeljive sigurnosti. Dajući sigurnosna jamstva Ukrajini, zadiru u sigurnost Rusije", prenio je TASS njegove riječi. "Te zemlje" su G7 (SAD, Njemačka, Francuska, Japan, Italija, Kanada i Ujedinjena Kraljevina) koji je tijekom summita u Vilnisu objavio Zajedničku deklaraciju podrške Ukrajini koju su supotpisale i Češka, Danska, Nizozemska, Norveška, Španjolska i Švedska.
Dokument ponavlja "nepokolebljivu predanost strateškom cilju slobodne, neovisne, demokratske i suverene Ukrajine, unutar međunarodno priznatih granica, sposobne obraniti se i odvratiti buduću agresiju". Osobito važnim ocjenjujem sljedeći dio dokumenta: "U slučaju budućeg ruskog oružanog napada namjeravamo se odmah konzultirati s Ukrajinom kako bismo odredili odgovarajuće sljedeće korake. Namjeravamo, u skladu s našim pravnim i ustavnim obvezama, pružiti Ukrajini brzu i trajnu sigurnosnu pomoć, modernu vojnu opremu u kopnenoj, pomorskoj i zračnoj domeni te ekonomsku pomoć, nametnuti Rusiji ekonomske i druge troškove i konzultirati se s Ukrajinom o njezinim potrebama dok ostvaruje svoje pravo na samoobranu sadržano u članku 51. Povelje UN-a".
Doktrina Marka Milleya
Članak 51. navodi da "ništa u ovoj Povelji ne dira prirodno pravo individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada na nekog člana Ujedinjenih naroda sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti". U Vijeću sigurnosti je Rusija i ima pravo staviti veto, a naglasak je na "kolektivnoj samoobrani".
Prevedeno s diplomatskog jezika, najjače vojne sile Saveza (osim Turske, koja je dogovorila sagraditi u Ukrajini tvornicu besposadnih letjelica Bajraktar) jamče vojnu zaštitu Ukrajini gotovo pa na razini koju nudi članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora koji definira kolektivnu obranu. Takvo jamstvo NATO ne smije dati, kako je to precizirao De Croo. Doktrinu je početkom ruske agresije na Ukrajinu utvrdio zapovjednik Združenog stožera američke vojske, general Mark Milley: "Bez kinetičkog sukoba američke vojske i NATO-a s Rusijom". Argumentacija je razumljiva, konvencionalni sukob na toj razini bezmalo neizbježno vodi u nuklearni.
Deklaracija G7 slijedi i četvrti postulat Milleyjeve doktrine: "Ojačati Ukrajinu i dati joj sredstva za borbu". Prema dogovorenome, svatko od potpisnika radit će s Ukrajinom "na specifičnim, bilateralnim, dugoročnim sigurnosnim obvezama i dogovorima prema osiguravanju održivih snaga sposobnih braniti Ukrajinu". Dokument specificira oblike sigurnosne pomoći u kojoj prednosti imaju zračna obrana, topništvo i vatra dugog dometa - upravo je zbog toga Kijev često kritizirao Zapad.
Navode se i potpora daljnjem razvoju obrambene industrijske baze Ukrajine (ruski predsjednik Vladimir Putin prije nekoliko je tjedana u razgovoru s ratnim dopisnicima rekao da Kijev ne proizvodi nikakvo oružje), nastavak razmjene i suradnje na području obavještajnih podataka te podrška kibernetičkoj obrani (Rusija, navode vojni stručnjaci, ima prednost u elektroničkom ratovanju na prvoj liniji). ISPI (Istituto per gli Studi di Politica Internazionale) dodaje: "Dakle, sve dok Kijev nije u NATO-u, tj. dok god traje rat s Rusijom, strategija kompenzacije uključuje jačanje bilateralnih obrambenih sporazuma, počevši od zemalja Quada (Francuska, Njemačka, Ujedinjena Kraljevina i SAD)".
Rušenje Putinova plana ‘zamora Zapada‘
Podrška nije bezuvjetna: Kijev mora nastaviti reforme obrambenog sektora, ali i vladavine prava i borbe protiv korupcije. G7 želi, kad rat stane, reformiranu Ukrajinu koja će moći biti partner NATO-u i EU (o članstvu ćemo poslije, moja opaska).
Riječ je o sigurnosnom modelu kakav je, primjerice, SAD sklopio s Makedonijom nakon što nije mogla ući u NATO zbog protivljenja Grčke, koja je tražila promjenu imena, kako bi mogućim destruktivnim akterima bilo jasno da zadirući u sigurnost sadašnje Sjeverne Makedonije ulaze u spor sa Sjedinjenim Državama. Sličan je sporazum Washington sklopio i sa Stockholmom kako bi imao potrebno sigurnosno jamstvo dok ne uđe u Savez.
Ukrajina je dobila jamstvo moćne skupine zemalja kojemu treba dodati i dogovor s Turskom. Zbog svega toga je razumljivo da je Peskov oštro kritizirao samu ideju Deklaracije jer ona trajno ruši Putinov plan "zamora Zapada" u podršci Ukrajini. Još jedan strategijski poraz Moskve.
U taj se kontekst može uklopiti i potvrda Moskve da je koji dan nakon pobune plaćeničke skupine Wagner čelnik vanjske sigurnosne službe (SVR) Sergej Nariškin razgovarao s Williamom Burnsom, direktorom CIA-e. SAD je tu informaciju objavio ranije, navodeći kako je Burns tada poručio da Washington nije upleten u pobunu. Nariškin navodi da su njih dvojica, kako prenosi TASS, veći dio vremena razgovarali o tome "što napraviti s Ukrajinom". Ne treba dvojiti da su Burns i Nariškin razgovarali o Ukrajini, ali Moskva tu informaciju u javnost pušta sada kako bi pokazala da su glavni akteri i dalje Rusija i SAD, a ne G7 ili NATO.