Američki predsjednik Joe Biden najavio je da će u roku 24 sata odlučiti hoće li se produžiti organizirana evakuacija iz Afganistana nakon 31. kolovoza. Iako je potpuno jasno kako do tog roka ne postoji šansa izvući preko zračne luke kod Kabula čak niti sve strane državljane, uključivši američke, talibani su zaprijetili vetom u slučaju produženja roka za evakuaciju. Nejasno je što bi talibanski veto odnosno odmazda mogli značiti, ali s obzirom na dosadašnju praksu ne čini se da će stati na političkim porukama.
Zanimljivo je kako iz američke administracije naglašavaju kako su u stalnom kontaktu s talibanima oko svega u Kabulu, ali se više ne usuđuju u stilu vodeće svjetske vojne sile odgovoriti čak niti na eksplicitne javne prijetnje. Sjedinjene Države pod velikim su pritiskom grupe G-7 zemalja oko produženja roka za evakuaciju iz Afganistana, ali čak niti članice te grupe (npr. Britanija i Njemačka) ne govore više o izvlačenju svih Afganistanaca kojima su ugroženi životi, nego samo o svojim državljanima. Treba voditi računa kako nakon prvih antitalibanskih demonstracija, na kojima je ubijeno nekoliko ljudi, više nema sličnih pokušaja demonstriranja političkog nezadovoljstva, a talibani organiziraju ofanzivu na zadnja uporišta otpora te se čini kako talibanska dominacija u Afganistanu postaje apsolutna.
Stoga će odluka o roku evakuacije, koju je Biden najavio u 24 sata, otkriti koliko je doista ostalo od globalnog utjecaj Sjedinjenih Država koji su vojno, politički i ekonomski sustavno gradili još od Prvog svjetskog rata: Je li američko napuštanje Afganistana strateška procjena o povlačenju s taktičkim greškama ili neka vrsta lokalne kapitulacije pred vjerskim ekstremistima? Usporedno uz to vrlo važno globalno vojno-političko pitanje, sve više se raspravlja o velikim afganistanskim rudnim bogatstvima koje talibanima možda mogu osigurati dugoročno političko preživljavanje pa i širenje ekstremizma. Ključno je pitanje kolike su te zalihe te je li moguće osigurati brzu i jednostavnu eksploataciju? Ako kojim slučajem do toga dođe, američka odluka o odlasku mogla bi se pokazati potpuno apsurdnom.
No, činjenica jest da je stanje rudnih i mineralnih bogatstava u Afganistanu neka vrsta misterije. Pojedini stručnjaci smatraju kako je cijela zemlja doslovno zlatni rudnik s ukupnim zalihama raznih mineralnih bogatstava od oko 1000 milijardi dolara. Drugi dio stručnjaka tvrdi kako su te procjene iz 2010. godine pretjerano optimistične, ali čak i da se radi o daleko manjim zalihama, ipak se radi o enormnom bogatstvu. Većina novijih geoloških procjena datira još iz vremena kad su Rusi istraživali sastav afganistanske zemlje. Te procjene već su privukle mnoge rudarske zapadne i azijske rudarske kompanije, ali uslijed političke nestabilnosti, rata i korupcije nisu uspjele izgraditi naročito uvjerljive poslovne modele.
Ključno je pitanje koliko je Afganistan doista bogat pojedinim rijetkim metalima i mineralima. Najzanimljiviji jest svakako litij, vrsta metala koja se koristi u proizvodnji punjivih baterija. Iako je Pentagon u jednom izvještaju nazvao Afganistan „Saudijskom Arabijom litija“ treba znati kako za njegovo vađenje treba imati sofisticirane tehnologije. Bez obzira na to koliko je izgledno organizirati brzu eksploataciju litija u Afganistanu, Pentagon procjenjuje kako su njegove zalihe jednake onima u Boliviji i iznose 21 milijun tona. Drugim riječima, Afganistan uz Boliviju ima najveće svjetske zalihe litija.
Treba voditi računa kako vjerojatno jest teško organizirati složenu eksploataciju litija u politički nestabilnoj i korumpiranoj zemlji gdje će svaki lokalni vojni vođa lako napraviti velike probleme bilo kojoj kompaniji. No, isto tako treba voditi računa kako globalno enormno raste pritisak za prelazak na zelenu ekonomiju, gdje se litij kao metal i te kako uklapa. Nejasno je da li talibanska država bez čvrstog poreznog sustava te razrađenog sustava koncesija za vađenje može biti povoljnija za investitore od tobože sređenog ali ipak kaotičnog Afganistana u zadnjih 20 godina. Može li teror straha i interesi talibanskih ratnih lidera osigurati eksploataciju?
Iako je litiji hit priča u i oko Afganistana, ne treba zaboraviti niti na ogromne zalihe tradicionalnog rudarskog bogatstva. Afganistan prema procjenama tamošnjeg Ministarstva rudnika i nafte raspolaže s 2698 kilograma zlata, s 2,3 milijarde metričkih tona željeza, 12,4 milijuna tona bakra, 4,5 milijuna tona aluminija, 1,4 milijuna tona rijetkih elemenata, te s 243.000 tona olova i cinka, kao i oko 33.000 tona žive. Radi se o ogromnom bogatstvu, ali je Afganistan zemlja loše prometne infrastrukture, a rudari se suočavaju i s potpuno neočekivanim problemima. Primjerice, Metallurgical Group i i kineska državna Jiangxi Company dobili su licencu za najveće depozite bakra u Afganistanu (i svijetu), ali se ispostavilo kako oni leže ispod zaštićene lokacije UNESCO-a, pa se ispostavilo da ne mogu kopati kako su zamislili.
No, prije nego što krene utrka dogovora s talibanskim vlastima oko koncesija za eksploataciju afganistanskih rudnih bogatstava, grupa G-7 zemalja hitno planira pritisnuti američkog predsjednika oko gorućih pitanja. Nije to samo hoće li biti produžen rok evakuacije iz Kabula, do kojeg je preostalo još samo 7 dana. Britanski ambasador u Washingtonu, primjerice, najavljuje kako bi teme G7 sastanka trebale biti ne samo hoće li Amerika pristati na talibansku ucjenu, nego i ponuditi sliku dugoročnih odnosa s novima vlastima u Afganistanu: kako isporučivati humanitarnu pomoć ubuduće (sigurno će biti nužna), kako koordinirati spašavanje svih Afganistanaca kojima su ugrožena prava i fizička sigurnost, kako učiniti Talibane međunarodno odgovornima za ono što čine…?
Predsjednik Biden Amerikancima poručuje kako ne čuje kritike američkih saveznika, ali je očigledno kako dužnosnici Britanije, Njemačke, Italije, Francuske… ne prestaju s kritikama. Ključna zajednička teza im je kako je Biden obećavao konzultacije sa saveznicima, ali je provodio diktat. Ne samo nakon Afganistana i pojave predsjednika Trumpa, nego i nakon Libije, Bosne, Sirije i Iraka, hoće li NATO biti platforma u kojem Europa mora slijediti Sjedinjene države bez obzira na posljedice. To je zapravo pitanje koje se otvorilo još nakon Hladnog rata.
Britanski premijer Johnson se na virtualnom G-7 sastanku sprema zatražiti od Bidena produženje roka evakuacije, ali je vrlo neizvjesno je li to realan zahtjev, tako da su svi u Europi svojevrsni taoci američkih odluka.
Za ilustraciju: kad je češki predsjednik Milos Zeman na sastanku NATO-a u svibnju poručio kako je zaključak o povlačenju iz Afganistana izdaja, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg samo je prešao na temu koju preferiraju Amerikanci, a to je kako izazvati rastuću globalnu dominaciju Kine. Uz to, treba reći da su tijekom pada afganistanskih regija i općeg kaosa u toj zemlji ključni dužnosnici NATO-a bili na ljetnom odmoru, baš kao i američki ambasador.
Armin Laschet, njemački konzervativac koji pretendira naslijediti kancelarku Merkel, proučio je kako je američko povlačenje „najveći debakl NATO-a od njegova osnutka“. Josep Borrel Fontelles, šef EU za vanjsku politiku, naglasio je pak kako je odlazak iz Afganistana „katastrofa za afganistanski narod, za zapadne vrijednosti i kredibilitet međunarodnih odnosa“.
Je li Europljanima dosta ovisnosti o Amerikancima u NATO-u?