Bojim se da sam ja možda bio zadnji republikanac na mjestu predsjednika Amerike u povijesti.” Ovaj svoj strah George W. Bush, koji je Amerikom vladao od 2000. do 2008. godine, podijelio je s javnosti suočen s izglednom pobjedom Hillary Clinton na izborima idućeg utorka. Više od toga, govorio je o stanju Republikanske stranke, koja se potrudila ubiti svaku mogućnost dolaska na vlast u najstarijoj demokraciji na svijetu. Izborom Donalda Trumpa za kandidata na ovim izborima republikanci nisu samo unaprijed predali bitku za Bijelu kuću ove godine, nego su - kako strahuje posljednji predsjednik iz obitelji Bush - stranku usmjerili na kolosijek koji će joj garantirati dugoročne poraze i na idućim izborima. Umjesto prihvaćanja nove demografske stvarnosti, prema kojoj je Amerika sve manje sastavljena od bijelih, slabije obrazovanih birača, a sve više od onih bolje obrazovanih i ne-bijelih - bilo Hispanoamerikanaca, Azijaca, crnaca ili nekih četvrtih - republikanci su odlučili postati još “bjelja” stranka nego što su dotad bili. Svojom rasističkom retorikom republikanski kandidat otjerao je od sebe i od stranke sve one koji su imali ikakve dvojbe.
Niz uvreda
Kad je Donald Trump izjavio da mu savezni sudac čiji su roditelji meksičkog podrijetla, a koji je rođen u Indiani, ne može suditi zato što je “Meksikanac” - a Trump namjerava sagraditi zid na granici s Meksikom - zaprepastio je ne samo birače meksičkog podrijetla, nego i mnoge umjerene republikance koji nisu spremni prihvatiti takvu vrstu podjela. Kad je rekao da će kao predsjednik uvesti zabranu ulaska svim muslimanima, to nije potkopalo njegove šanse kod muslimanskih birača - kojih je u Americi relativno malo - nego prije svega kod običnih birača koji ne mogu pomiriti ideju imigrantske i multikonfesionalne Amerike s onim za što se zalaže republikanski kandidat. Primjera Trumpovih uvreda na račun pripadnika raznih manjina u kampanji posljednjih mjeseci ima napretek, a istraživanja su pokazala da je javnost najgore od svih primila njegovo izrugivanje s novinarom New York Timesa, kojega je posprdno oponašao na predizbornom skupu, dočaravajući njegov fizički invaliditet lamatanjem rukama i ispuštanjem ponižavajućih glasova.
Na dobar je to način ukazalo na što je sve Trump spreman kako bi pobijedio na izborima. Osim vrijeđanja najslabijih i poticanja najnižih populističkih osjećaja, nije se ustručavao ni od dosad nezamislivog. Na izravno pitanje hoće li priznati ishod predsjedničkih izbora, rekao je da hoće - ako on pobijedi! A ako ne pobijedi, sve će nas “držati u neizvjesnosti”.
Trumpovo neprihvaćanje temeljnih demokratskih principa mnoge zabrinjava, ali ovog vikenda, nekoliko dana uoči izbora, teško je zamisliti scenarij prema kojem Hillary Clinton ne bi pobijedila.
Unatoč svim efektima kampanje, skandalima i “listopadskim iznenađenjima” poput prošlotjednog ponovnog otvaranja FBI-eve istrage njezinog email servera, to nikad zapravo nije bilo dovedeno u pitanje. Ispitivanje javnosti u Americi vrlo je razvijeno i precizno. Čak i ako jedna anketa može biti u krivu, sve zajedno ne mogu. A sve ankete zajedno, agregirane na specijaliziranim portalima poput RealClearPolitics ili kod statističkog genija Natea Silvera na portalu FiveThirtyEight, daju Clinton jasnu prednost i na nacionalnoj razini i u pojedinim državama. Nacionalna prednost je doduše manje važna, jer ne reflektira način na koji Amerikanci biraju predsjednika, ali je i tamo Clinton vodila s prednošću od minimalno 4 postotna poena, a znala je dosezati i šest ili sedam poena prednosti. Mnogo preciznija i važnija je njezina prednost u onome što se doista broji, a to su pojedine države. Zahvaljujući jakoj političkoj polarizaciji, još od ranih devedesetih godina, Sjedinjene Države podijeljene su ugrubo na dvadeset država koje uvijek glasaju za demokrate, dvadeset koje gotovo uvijek glasaju za republikance, i deset “battleground” ili “swing” država. U tim se državama, koje mijenjaju političko raspoloženje, odigravaju se prave predizborne bitke. No, sama podjela na 20 republikanskih i 20 demokratskih država nije neutralna, jer demokrati u startu imaju prednost - njihovih dvadeset država nosi veći broj glasova za izbor predsjednika nego dvadeset republikanskih. To je zapravo jedan od razloga zašto se George Bush mlađi boji da bi mogao biti posljednji republikanski predsjednik: demokratima je jednostavno lakše skupiti potrebnu većinu za Bijelu kuću nego republikancima. U praksi to znači - a tako je i bilo u ovoj kampanji - da Hillary Clinton za pobjedu treba odnijeti tri važne države: Colorado, Pennsylvaniju i Virdžiniju. Ako pobijedi u te tri, zajedno sa solidnim demokratskim uporištima u ostalih dvadeset, već ima 269 elektorskih glasova. Za izbor predsjednika potrebno je 270 elektora. Nedostaje joj tako samo još jedan glas, koji može dobiti pobjedom u bilo kojoj drugoj “swing” državi.
Preotimanje država
I kako je Hillary Clinton stajala u ovoj kampanji u te tri države? Ukratko - izvrsno. Cijelo vrijeme je i u Coloradu i u Pennsylvaniji i u Virdžiniji imala prednost pred Trumpom koja nikad nije pala ispod šest ili sedam postotnih poena. Osim toga, Clinton u vikendu uoči izbora solidno vodi u još nekoliko ključnih država, poput New Hampshirea. Ako osvoji tri najvažnije države i New Hampshire, pobijedit će na izborima. To znači da Trump teoretski može odnijeti i Floridu i Sjevernu Karolinu i Ohio i Nevadu i Iowu - i svejedno neće biti predsjednik. Ova jednostavna računica nije se nikad promijenila u posljednjih više od pola godine kampanje. Dapače, ovisno o razmjerima Trumpovih ispada i skandala, povremeno se otvarala mogućnost da Clinton ostvari dobar rezultat ne samo u “swing” državama, nego i da Trumpu preotme neke od tradicionalnih republikanskih uporišta. I danas je njezin rezultat u Georgiji i Arizoni gotovo izjednačen s Trumpovim. Da stvar bude gora za Trumpa, on bi mogao izgubiti Utah, državu s velikom mormonskom populacijom. Tamo se protiv njega kandidirao slabo poznati mladi republikanski političar Evan McMullin, čiji su izgledi skočile pogotovo nakon Trumpovog skandala sa snimkom u kojoj se vulgarno hvališe svojim seksualnim napadima na žene.
Slučaj Teksas
Iako izvan Utaha nema nikakvih izgleda, a u mnogim se državama nije ni kandidirao, McMullin je mormon i lako bi mogao Trumpu pomrsiti račune pobjedom u Utahu. Nadalje, političke analitičare zapanjuje činjenica da je Trumpova prednost u najvećoj republikanskoj utvrdi Teksasu samo oko šest do osam postotnih poena. Teksas je država koju su republikanci redovito odnosili s dvadesetak postotnih poena prednosti. Hillary Clinton neće pobijediti u Teksasu, ali činjenica da se tako opasno približila Trumpu potvrda je koliko su u pravu republikanci koji misle da je izborom Trumpa za kandidata Republikanska stranka napravila najgoru od svih mogućih pogrešaka.
Gubitak bijelih birača
Ta je “pogreška” još uočljivija kad se s razine samih država prijeđe na pojedine demografske skupine. Nije veliko iznenađenje činjenica da Trump, koji je počeo kampanju ustvrdivši da su Meksikanci kriminalci i silovatelji, loše stoji među hispanoameričkim glasačima. Tamo gdje je prošli republikanski kandidat Mitt Romney u utrci protiv Baracka Obame osvajao oko 40 posto latino glasova, Trump osvaja jedva nešto više od deset posto. Trumpov rasizam i uvredljivi komentari prema Afroamerikancima doveli su do toga da u toj demografskoj skupini ima podršku između jedan i tri posto, naprema Clintoničinih 97 do 99 posto. No, za Trumpa i republikanske kandidate za Senat i Zastupnički dom Kongresa, koji se nalaze s njim na listiću, mnogo je veći problem gubitak najbrojnijih, bijelih birača. Trump je uspio postići nezamislivo - prvi put u modernoj američkoj političkoj povijesti republikanski kandidat gubi najustrajniju republikansku bazu - bijele fakultetski obrazovane birače. Među njima, posebno slabo stoji s bijelim obrazovanim ženama, koje su uvijek većinski glasale za republikance. Ovaj put, oni su se okrenuli demokratima.
Istina, osim što je izgubio nekoliko sastavnica republikanske koalicije, Trump je uspio i osvojiti neke dosad demokratske birače. To su u prvom redu bijeli, slabije obrazovani Amerikanci iz radničke klase, koji su dosad uglavnom bili ili demokratski glasači ili nisu izlazili na izbore. Posebno dobro Trump stoji među slabije obrazovanim bijelim muškarcima. Ti “ljuti bijeli muškarci” često su pripadnici grupe koju politički analitičari nazivaju “žrtve globalizacije” - radnici koji su ostali bez posla zbog toga što su se industrijski poslovi koji traže nisku razinu specijalizacije preselili u druge države, od Meksika do Kine. Nije slučajno da je Trump mnoge od svojih napada usmjerio na ove dvije države, najavljujući gradnju zida prema Meksiku i uvođenje nezamislive carine od 45 posto za sav uvoz iz Kine. No, ta se strategija pokazala relativno neuspješnom za Trumpa. Većina slabije obrazovanih bijelih birača koji su “žrtve globalizacije” živi u državama američkog Srednjeg zapada, od Wisconsina do Pennsylvanije. Trump ne uspijeva preoteti demokratima niti jednu od tih “radničkih” država.
Republikanska baza
Tko su onda ljudi koji Donaldu Trumpu daju nedovoljnih, ali i dalje impresivnih četrdesetak posto podrške? Uglavnom su to birači koji u Sjedinjenim Državama, vrlo polariziranima na demokratski i republikanski pol, glasaju prema stranačkoj preferenciji, bez obzira na to tko bio stranački kandidat. Osim novopridošlih bijelih birača iz radničke klase, ta je republikanska baza u ovoj kampanji nagrizena sa svih strana i svedena na svoj minimum, barem ako se gleda posljednjih sedam, osam izbornih ciklusa.
To nagrizanje potpomogla je i nezapamćena javna nelojalnost pripadnika republikanskog establišmenta. Posljednje mjesece kampanje obilježili su nebrojeni istupi uglednih republikanaca koji su se javno usprotivili Trumpu, pozivajući republikanske birače da glasaju ili za Hillary Clinton ili za trećeg nacionalnog kandidata, libertarijanca Garyja Johnsona. Taj bivši republikanski guverner Novog Meksika, koji je fiskalno konzervativan, ali socijalno liberalan - za razliku od republikanaca podržava pravo žene na pobačaj ili čak legalizaciju marihuane - ne prelazi više od četiri do pet posto nacionalno, ali svejedno nagriza Trumpovu podršku. Rat republikanskog “establišmenta” protiv nekonvencionalnog i često skandaloznog Trumpa, kulminirao je prije nekoliko tjedana, kad je bivši predsjednik George Bush Stariji, koji uživa ogroman ugled među republikancima i mnogim demokratima, pustio u javnost glas da će na ovim izborima prvi put u svoje 92 godine glasati za demokratskog kandidata za predsjednika, Hillary Clinton.
Zašto su mnogi republikanci tako skeptični prema Trumpu? Neki ga ne vole jednostavno zato što vide da loše stoji u anketama. Mnogi iz “establišmenta” zabezeknuti su njegovim vanjskopolitičkim pogledima, od toga da bi u “ratu protiv terorizma” vojnicima dao zadatak da, osim samih terorista, ubiju i nedužne članove njihovih obitelji, do toga da javno zagovara tabu - nuklearno naoružavanje Japana, Južne Koreje i Saudijske Arabije, pa sve do toga da je svojom lakomislenošću i neznanjem uzdrmao temelje međunarodnog poretka kad je rekao da Amerika ne bi pomogla saveznicama iz NATO-a u slučaju da ih napadne Rusija, odnosno da bi kao predsjednik odluku o tome bi li priskočio u pomoć, primjerice, Estoniji, donio ne na temelju ugovorne obveze iz Sjevernoatlantskog ugovora, nego bi prvo procijenio ispunjava li napadnuta država svoju obvezu odvajanja dva posto proračuna za vojsku. Iz svih ovih Trumpovih istupa pokazalo se da bi njegova vanjska politika bila neviđeno nedosljedna, od pozicije jastreba u pitanjima nuklearne proliferacije, do iznevjeravanja međunarodno preuzete američke uloge u pitanjima obrane saveznika. Međutim, mnogi ukazuju na jednu konstantu u toj konfuznoj vanjskopolitičkoj viziji - Trump nikad nije rekao ništa negativno o predsjedniku Vladimiru Putinu, a u svim neugodnim pitanjima o ruskom autokratu stao je u njegovu obranu. Amerika nikad nije imala predsjedničkog kandidata koji je bio toliko sklon Rusiji. Razlozi Trumpove slabosti prema Putinu nisu do kraja jasni, i mogu ležati u njegovoj sklonosti rješenjima “čvrste ruke” - osim za Putina, Trump je javno iskazao simpatiju i prema Sadamu Huseinu, Muameru Gadafiju i Kim Jong-unu - ali možda i u interesima koje Trump ima prema ruskim financijskim i političkim krugovima.
Klimave noge
Na početku kampanje njegov sin Donald Trump mlađi pohvalio se da Trumpova korporacija ima brojne poslove s ruskim investitorima. Kako Trumpovo poslovno carstvo uglavnom stoji na klimavim nogama, moguće je da je Trump, nakon šest bankrota, životno ovisan o financijskim linijama koje iz Rusije dolaze bez neugodnih pitanja. Zna li se da je to i inače način na koji Putin kupuje političke saveznike, poput vođe francuske desnice Marine Le Pen, financijski razlog Trumpovog blagonaklonog stava prema Putinu ne bi trebalo isključiti kao nemoguć. Sve bi to bilo mnogo jasnije kad bi Trump objavio svoju poreznu prijavu. Međutim, tu dolazi na scenu još jedna nezapamćena okolnost ovih izbora - Donald Trump prvi je kandidat za predsjednika od ranih 1970-ih i Richarda Nixona, koji nije objavio svoju poreznu prijavu. U medije su iscurili detalji njegove prijave iz 1995., u kojoj je iskazao čak i za američke pojmove nevjerojatnih 916 milijuna dolara gubitka. Trump je kasnije indirektno potvrdio autentičnost tog dokumenta, ali još važnije i činjenicu da zahvaljujući tom vrtoglavom gubitku - u poslu s kockarnicama u Atlantic Cityju - nije platio niti dolara poreza najmanje idućih 18 godina.
Tvrdokorni birači
Znajući američku rigoroznost oko plaćanja poreza, bilo koji drugi kandidat na Trumpovu mjestu mogao bi se pozdraviti s kandidaturom kad bi se otkrila činjenica da nije platio porez, ili čak da nije objavio poreznu prijavu. Zašto se onda Trump i dalje drži na solidnih 40-ak posto? Dio odgovora leži u činjenici da je njegova protukandidatkinja Hillary Clinton druga najnepopularnija osoba koja se natjecala za Bijelu kuću u novijoj povijesti. Prvi i najnepopularniji je sam Trump. Razlozi nepopularnosti Hillary Clinton u najmanju su ruku trostruki - mnogi je ne vole zbog toga jer nisu voljeli ni njezina muža, bivšeg predsjednika Billa Clintona, kao ni njihovu zatvorenost, tajnovitost i skepsu prema medijima i javnosti. Clintoni su takav stav razvili jer su bili predmet rijetko viđenog javnog razvlačenja svakog njihovog poteza, od političkih i poslovnih odluka do privatnog života i intimnih afera Billa Clintona, koje su ga i dovele do toga da krajem devedesetih bude opozvan u Zastupničkom domu (što je kasnije Senat poništio).
Drugi razlog nepopularnosti Hillary Clinton leži dobrim dijelom u prirodi ovog izbornog ciklusa, koja je znatno više populistička nego u prethodnim izborima. Nije samo Donald Trump stvorio takvu atmosferu, nego i Clintoničin suparnik s ljevice, demokratski protukandidat Bernie Sanders. Bivša državna tajnica, senatorica i prva dama u toj je konkurenciji doživljavana kao utjelovljenje političkog “establišmenta” u sezoni u kojoj su u modi bili politički autsajderi. Clinton je uspjela donekle prebroditi rascjep među demokratskim glasačima koji je nastao u predizbornoj utrci između nje i Sandersa. Za to je najviše zaslužan sam Sanders, koji je uporno i bespridržajno nastupao u kampanji, podržavao Clinton i pozivao svoje najtvrdokornije birače da podrže demokratsku kandidatkinju. U tome je Clinton pomoglo još troje najistaknutijih političara s demokratske ljevice - senatorica Elizabeth Warren, predsjednik Barack Obama i prva dama Michelle Obama. Analitičari kažu da demokratski kandidat ne može biti toliko neomiljen a da dio nezadovoljnika ne leži i među demokratskim biračima. Taj je nedostatak Clinton koliko-toliko zakrpala, pa milenialsi - mladi birači generacije odrasle oko godine 2000., koji su bili glavna Sandersova baza, sad u velikoj mjeri podržavaju Clinton. Međutim, ona nije uspjela osvojiti cijelu koaliciju koja je dvaput izabrala Baracka Obamu. Clinton i dalje ima relativno slab rezultat među mladim crnim biračima, koji su pomogli Obami, a u utorak bi u velikoj mjeri mogli ostati kod kuće.
Treći značajni razlog visokog rejtinga nepopularnosti Hillary Clinton leži u činjenici da je - žena. Ovo su prvi izbori u više od dvjesto godina američke demokracije na kojima se za Bijelu kuću natječe žena. Amerika je u mnogim svojim aspektima liberalna, ali je u mnogima i vrlo patrijarhalna. Sama činjenica da je do prve ženske kandidature uspjela doći tek supruga bivšeg predsjednika, dosta govori o tome koliko mnogi u ovom društvu i dalje vide politiku kao “muški” posao.
Nova činjenica
Pa ipak, u utorak navečer Amerika će dobiti prvu predsjednicu. Bivša prva dama, senatorica i državna tajnica održat će u svom stožeru u New Yorku pobjednički govor i u siječnju iduće godine ponovno ući u Bijelu kuću - ovaj put ne kao pratnja svoga supruga, nego kao prva žena koja se uopće natjecala i koja je pobijedila na predsjedničkim izborima. Amerikanci - najdulje od svih naroda - odlučuju tko će njima upravljati demokratskom većinom na izborima koji se bez izuzetka održavaju svake četiri godine, posljednjih 226 godina. Nevjerojatna važnost činjenice da će ih ovaj put osvojiti jedna žena dosad je bila u sjeni ekscesa Donalda Trumpa i istraga servera Hillary Clinton. Međutim, od utorka nadalje, i Amerika i svijet suočit će se s novom činjenicom. Najmoćnijom državom na svijetu u iduće četiri godine vladat će žena. Bit će to povijesni trenutak kakav Amerikanci ne pamte od 2008. godine, kad su posljednji put srušili ustaljeno mišljenje da Amerikom može vladati samo bijeli muškarac.