Na sjevernoj strani Molokaija, najmanje posjećenog havajskog otoka, strši komad zemlje poznat kao poluotok Kalaupapa. Na prvi pogled čini se kao komadić raja s idiličnim selom na svojoj zapadnoj strani, uz niz plaža koje zapljuskuje ocean, zelenih površina i s povijesnim svjetionikom. Izgled može zavarati, jer je ovaj dio Havaja ušao u sustav nacionalnih parkova zbog svoje mračne povijesti, a ne ljepote, prenosi CNN.
Opisuju ga kao “mjesto koje pokazuje najgore i najbolje ljudske reakcije na izazove bolesti”, jer je Kalaupapa najpoznatija svjetska kolonija za oboljele od Hansenove bolesti, poznatije kao guba. Bolest je tijekom 1800-tih stigla na otočje i brzo se proširila zajednicama, jer lokalno stanovništvo nije imalo imunitet i potrebne lijekove.
Društvena stigma povezana s deformacijama koje prouzrokuje guba, stvorila je paniku. Osobe s blažim slučajevima liječile su se u lokalnim klinikama, ali uznapredovali slučajevi percipirali su se kao prijetnja društvu. Havajska monarhija koju je vodio kralj Kamehameha V., tada je odlučila da moraju biti u karanteni i poluotok Kalaupapa izabran je kao idealna lokacija - okružen oceanom i visokim liticama. Svi pacijenti s težim slučajevima bolesti bili su prisilno dovezeni brodom na poluotok, gdje su proživjeli ostatak života u izolaciji.
- Fizička oštećenja i razorni učinci na kožu i živce donijeli su predrasude, strah i segregaciju. Pacijenti s ovom bolešću bili su društveno izolirani i prisiljeni živjeti u siromaštvu i usamljenosti - navodi se u studiji talijanskog Sveučilišta u Bariju o povijesti gube.
Pacijenti su na poluotoku zapravo postali zatvorenici - muževi su bili odvojeni od žena, djeca od majki, obitelji više nikad nisu bile zajedno, bez prava odlaska s Kalaupape. Više od 8 tisuća ljudi umrlo je u karanteni, daleko od svojih voljenih. Mnogi su razvili duboke veze s nepoznatim ljudima koji su svoje živote posvetili medicinskim, svećeničkim i komunalnim dužnostima potrebnim za brigu o pacijentima. Jedan od poznatih primjera je svećenik Damien, kasnije proglašen svecem, koji je proveo više od 15 godina služeći pacijentima prije nego što je obolio i preminuo od gube u dobi od 49 godina. Njegov kip nalazi se ispred Kapitola na otoku Oahu.
U travnju ove godine, osam osoba je još uvijek bilo u registru pacijenata, a otprilike polovica njih je ostala trajno živjeti na poluotoku. Najstariji će uskoro napuniti 100 godina. Svi su zapravo bivši pacijenti koji su odavno izliječeni jer su lijekovi uvedeni 1940-ih učinkovito smanjili bolest i potrebu za prisilnom izolacijom.
Nisu zarazni i ne predstavljaju opasnost za posjetitelje, ali sami su odabrali ostati. Unatoč napretku medicine, ostale su predrasude prema oboljelima. Zato su neki odlučili ostati u Kalaupapi koja je s vremenom postala njihov dom, dok se ostalima prilagodba na život izvan izolacije pokazala teškom.
Kalaupapa je 1980. godine postala nacionalni povijesni park s namjerom da se “očuvaju uspomene i lekcije iz prošlosti”. Organizirali su dnevne ture za posjetitelje koji su mogli učiti o povijesti poluotoka, obilaziti više od 200 zgrada u naselju i upoznati preostalu nekolicinu stanovnika.
Starim školskim autobusom posjećivali su kuće, poštu, crkve, barove, trgovine, zatvor i policijsku postaju koja se nalazi na Kalaupapi. Zbog pandemije Covid-19 tijekom 2020. godine, zabranjeni su posjeti turista. Iako su četiri godine kasnije sva ograničenja na Havajima ukinuta, nacionalni park je još uvijek zatvoren.
Kašnjenje ponovnog otvorenja uzrokovano je nizom faktora. Prethodno su ture uvijek bile sponzorirane od strane stanovnika, bivši pacijenti u Kalaupapi bili su izravno uključeni ili partneri u tvrtki koja je organizirala obilazak. Iako im je ta opcija ponuđena nakon pandemije, samo jedna osoba je bila zainteresirana. Također, popularna staza kojom su prolazili posjetitelji je u lošem stanju, a istovremeno moraju pripaziti da turisti ne oduzimaju resurse koji su potrebni mještanima.