Migranti se nisu dali ni fascinirati ni zaplašiti vladom Giorgie Meloni, koja je osvojila vlast u Italiji i zato što je najavljivala nultu toleranciju spram ilegalnih dolazaka izbjeglica, i političkih, i ekonomskih, na talijanska žala.
Brojke su jasne i nemilosrdne. Podastro ih je milanski Corriere della Sera, vodeće novine po prodaji tiskanog lista i čitanju portala. Lani su, dok je premijer bio Mario Draghi, od Nove godine do 27 ožujka u Italiju prodrla, više morem nego kopnom, ukupno 6543 ilegalna imigranta. Ove godine, također od 1 siječnja do 27 ožujka, kada je premijer Giorgia Meloni, prodrlo ih je živih 26.927. Samo u pet dana, od četvrtka do utorka, ušlo ih je u Italiju 6564. Dakle, u samih tih pet dana više nego lani u tri prva mjeseca.
Te brojke kažu da je vlada Giorgie Meloni u toj bitci pretrpjela poraz do nogu.
Ne može se reći da se premijerka nije potrudila. Problem migracija odnijela je i na sastanak na vrhu Evropske unije, gdje su joj rekli otprilike: da, to je problem, raspravljat ćemo o tome. Ali u lipnju. Vrativši se u Rim, Meloni se hvalila da je postigla da to pitanje bude centralno. S objektivne točke gledišta, možda je pospremljeno pod centralni, a ne pod periferni dio tepiha.
Potpredsjednik vlade i vođa Lige – savezničke i suparničke istodobno – Matteo Salvini sveudilj opetuje da je mnogo teže bilo ulaziti ilegalno u Italiju dok je on imao tu borbu u svojim rukama, kao vicepremijer i ministar unutrašnjih poslova u prvoj vladi Giuseppea Contea. Meloni je došla na čelo vlade jer je njezina stranka, postfašistička Braća Italije, jedina od iole većih bila u oporbi spram Draghijeve vlade temeljene na širokoj koaliciji. Pa je, kao jedina opozicija, odgrizla dijelove biračkog tijela baš svojim desničarskim partnerima Matteu Salviniju i Silviju Berlusconiju (Forza Italia).
Vlada se pogubila, oporba likuje i strahuje
Najviše migranata stiže na Lampedusu (otok upravno u oblasti Siciliji), te u Rocellu Ionicu (na obali Kalabrije). I u jednome i u drugome mjestu centar predviđen kao "hot spot" za prvu zdravstvenu i administrativnu trijažu ilegalno prispjelih ima kapacitet od po 400 osoba. I u jednome i u drugome sada ih je više od po 1500. Mornarica ih danomice razvozi po Italiji, ali podjednako danomice stižu novi.
Salvini tvrdi da je Italija pod napadom organiziranoga kriminala. Činjenica je da je Tunis u krizi, da ondje 65 posto stanovnika kažu da žele emigrirati, da je ondje kriminalnim švercerima nesretnih ljudi sada lakše, da je samo u petak i subotu stiglo više od 3000 migranata iz tuniske luke Sfaxa, pred kojom ih se u tome prijevozu opet utopilo barem tridesetak. Ali činjenica je da švercerima za taj posao ne treba nikakva ideologija, da im je dovoljan motiv zarada, 5000-8000 dolara po glavi imigranta. Trula ribarica s oko 150 migranata znači neoporezivih milijun dolara odnosno eura u džep, u jednoj noći.
U tom pogledu talijanska vlada se pogubila, iako je Meloni tvrdila da na vlast dolazi unaprijed potpuno spremna, efikasna. Oporba pomalo likuje, pomalo strahuje. Talijanska je javnost, naime, suprotno onome što tvrdi desnica, uvjerena da je došljaka previše, da ih je u Italiji četiri-pet puta više nego ih je zaista, da im kradu posao – premda najvećim dijelom iz Italije odmah idu za Francusku, Belgiju, pa i Njemačku, odnosno Veliku Britaniju: onamo gdje im je već rodbina i gdje će lakše naći posao. Štoviše, talijanska vlada tvrdi da mora uvoziti više stranih sezonskih radnika nego što joj dopuštaju njezini propisi (po Bossijevu i Finijevu restriktivnom zakonu).
Koliko god tvrdila da je problem bio u slabosti i podložnosti prethodnih vlada, koliko god se prijetila da će u Bruxellesu lupiti šakom o stol, Giorgia Meloni našla se prikovana objektivnom situacijom. Brojke su nemilosrdne: trpi neuspjeh na području gdje je u predizbornoj kampanji najgromoglasnije najavljivala brza i djelotvorna rješenja.