- Bili smo zakopani pod ruševinama u podrumu. Sin, supruga, majka i ja. Pajserom sam probijao zid od cigle. Bilo je pravo čudo što smo uopće izašli odatle - rekao je Aleksej za Sky News. Njegovu kuću na periferiji Mariupolja pogodila je ruska topnička granata. Ondje je neko vrijeme boravio s obitelji nakon što su napustili svoj neboder u četvrti Čerjomuški nadajući se kako će u toj kući biti sigurniji. Prevarili su se.
Prije bijega uspjeli su sa sobom ponijeti samo rublje i najosnovnije stvari. Potrpali su sve u automobil iz sovjetskog doba dok su oko njih padale granate. Jurili su kroz mrkli mrak. Bio je to tek početak rata. Sljedećega dana, Aleksej, bivši podmornički inženjer koji sad za život zarađuje popravljajući automobile, vratio se u svoje susjedstvo i vidio prizore potpunoga razaranja. Zgrade su gorjele, a ranjeni civili lutali su uokolo, potpuno ošamućeni.
- Ti jadni ljudi, ozlijeđeni i očajni, hodaju po cesti... I ja sam ljudsko biće, i ja sam čovjek. Shvatio sam da ih moram spasiti - govori Aleksej, koji je u kvart u kojemu je do rata živio otišao samo kako bi uzeo toplu odjeću, a vratio se s ljudima. Dosad je iz Mariupolja spasio 180 civila. Isprva ih je vodio iz opkoljenih dijelova grada u sigurnija područja. Ali kako su se borbe širile, počeo je pomagati ljudima da napuste grad.
Mariupolj je žestoko bombardiran od početka rata, a njegovi stanovnici ostali su zarobljeni u gradu bez struje, vode, grijanja, lijekova i hrane. Ubijeno je oko 5000 ljudi, a pobjegle su stotine tisuća. Obični civili poput Alekseja sad su mnogima jedina nada za spas.
- Isprva sam ljude dovodio blizu željezničke stanice u okrugu Primorskij, gdje sam se i sam sklonio s obitelji. Ali kad su zračni napadi postali učestali i u centru grada, shvatio sam da nigdje u Mariupolju više nije sigurno. Tad smo odlučili pobjeći što dalje. Na cestama su bile kolone automobila, a oko nas su odjekivale eksplozije. Vozili smo se kraj kratera od bombi. Ljudi su stajali sa strane i molili za pomoć. Iako nam je auto već bio pun, pokupili smo ih. Vozili smo se humanitarnim koridorom, a oko nas se i dalje pucalo. No morali smo ići dalje, samo da pobjegnemo iz tog pakla - kaže Aleksej, koji je, srećom, nekako stigao do obližnjeg sela gdje su se sklonili mnogi koji su pobjegli iz Mariupolja.
No ovaj bivši podmornički inženjer nije mogao zaboraviti one koji su ostali zarobljeni u razrušenom gradu.
- Sjetio sam se riječi Winstona Churchilla: 'Rat je kad nevini ljudi umiru za interese drugih'. Sjetio sam se i djedovih riječi: 'Bolje je umrijeti, nego cijeli život provesti u strahu'. Odlučio sam da ću pod tim granatama, pod tim projektilima, nastaviti spašavati naše nevine ljude... Mnogi rođaci zamolili su me da u gradu pokupim njihove roditelje, davali su mi njihove adrese...
Napunio sam auto hranom i krenuo, ne znajući hoće li zgrada u koju idem biti netaknuta ili uništena. Utrčao bih u dvorište i vikao, sve sam morao raditi brzo jer su oko nas padale granate... Ljude koji su istrčali van na moje pozive ubacio sam u auto i vozio na sigurno. Promijenio sam kotače i gume već pet puta. Razrezali su ih geleri i staklo. Možete li vjerovati da u ovaj automobil stane devetero ljudi?! - priča Aleksej za Sky News.
Ubrzo se pročulo da upravo on može pomoći ljudima da napuste opkoljeni Mariupolj. Počeo je dobivati pozive od očajnih rođaka iz svih dijelova Ukrajine, pa čak i iz Poljske te Njemačke. Ljudi su mu davali novac za pruženu pomoć, kojim on sad kupuje gorivo i popravlja eventualnu štetu od gelera i krhotina na autu.
Aleksej i njegova obitelj trenutačno borave kod rodbine u drugom gradu. No on i dalje odlazi u Mariupolj što je češće moguće. Vozi osam sati kroz 26 ruskih kontrolnih točaka kako bi došao do onih kojima treba pomoć.
Aleksejeva supruga Helen kaže kako je zabrinuta za njega svaki put kad kreće u svoju misiju.
- Ali uspjeli smo preživjeti i izvući se iz ove noćne more, iz ovog pakla, upravo zahvaljujući njegovoj hrabrosti i njegovu stavu - rekla je za Sky News.
Mariupolju je ovih dana sve teže pristupiti. Aleksej je nedavno dva dana čak spavao u autu dok je čekao da se otvori cesta za grad. Na kraju se morao vratiti. Ipak, uspio je dostaviti zalihe onima koji su se sklonili u selo izvan grada.
- Pravi heroj u ovoj priči je moj automobil, moja ratna nevjesta! Mislim da ću, kad rat završi, kupiti najbolji osvježivač zraka za svoj auto, ma cijeloga ću ga premazati voskom! Stavit ću ga u garažu i reći mu: 'Odmori se, dragi moj, toliko si djece spasio - zaključuje Aleksej.