RUTGER BREGMAN

Ljudi su dobri, a jedini problem s ljudskom dobrotom jest da je ona dosadnjikava

Povijest se događa u valovima. Mislim da smo sada na početku jednog novog vala. Era neoliberalizma dolazi kraju
Rutger Bregman
 Martina Bocchio/Awakening/Alamy/Alamy/Profimedia

Nizozemski povjesničar Rutger Bregman nova je zvijezda među historiografima. Zanimljiv, među ostalim, i po tome što je na znanstvenim argumentima tvrdoglavo determiniran graditi humaniji svijet. Autor više bestselera, globalno je poznat i među onima koje ni historiografske niti sociološke analize ne zanimaju. Pamte ga, ako ništa drugo, po riječima koje je lani uputio milijarderima u Davosu, ta snimka na kojoj Bregman poziva na odgovornost u minuti je obišla svijet.

Govoreći na Svjetskom ekonomskom forumu, na jednom od panela na godišnjem okupljanju najbogatijih, poručio im je: "Porezi, porezi, porezi. Platite poreze! Jer, sve ostalo je, ako mene pitate - sranje". Licemjerima koji u Davos lete privatnim avionima ne bi li slušali izlaganje Davida Attenborougha o klimatskim promjenama s osmijehom na licu je dobacio da, dok su im puna usta "filantropije", "pravednosti", "humanosti", u praksi čine sve da izbjegnu platiti poreze, odbijaju građansku obvezu koja je jedan od temelja pravednijeg društva. "Osjećam se kao da sam na konferenciji vatrogasaca na kojoj je zabranjeno govoriti o – vodi!" poentirao je.

Za Bregmanove knjige Yuval Harari kaže da su ga natjerale da iz posve novog kuta vidi prirodu čovjeka. U "Ljudskom rodu", koji je kod nas nedavno objavio Ljevak, na nešto više od pet stotina stanica raznih argumenata objašnjava da je ogromna većina ljudi intrinzično dobra, da nam je kao vrsti inherentna suradnja i pomaganje, nikako nasilje. Nije to tek štivo koje je ugodno, gotovo pa utješno čitati. "Ljudski rod" je po sadašnji poredak subverzivna knjiga. Jer, pristanemo li vjerovati jedni drugima, ojačamo li suradnju na koju smo po svojoj prirodi pozvani, što će nam svi ti lako zapaljivi lideri, generali, egom krhke vođe koje vode u krivom smjeru?

Bregman, pokazujući od čega je iznutra sazdana naša vrsta, nudi nadu da možemo drugačije ustrojiti škole, korporacije, zatvore, pravnu državu, demokraciju. Jer, ključne institucije društva napravljene su vodeći se premisom Homo homini lupus est. Nama je, tvrde, nužna snažna kontrola, u protivnom svatko grabi sebi, ustaje protiv prvog do sebe.

Bregman nije naivčina, i makar su mu ideje gotovo idealistički plemenite, moguće je da i ne prodaje utopiju. Temeljit je i fokusiran. U "Ljudskom rodu" napravio je neku vrstu sinteze gomile akademskih članaka, istražio pozadinu raznih znanstvenih istraživanja, preispitivao, pa metodično raspravljao o nekima od antologijskih eksperimenata koji čine kamene temeljce socijalne psihologije.

image
Rutger Bregman
Maartje ter Horst

Piše jednostavnim stilom, lako čitljivo, svoja zapažanja temelji na bitnim radovima povijesti, antropologije, psihologije, biologije, arheologije, ekonomije. "Ljudski rod" neki već nazivaju "Sapiensom 2020", aludirajući na dobro poznatu knjigu Yuvala Hararija. Knjiga, na kojoj je Bregman radio šest godina, u izvorniku je objavljena u svibnju, puštena u svijet iznuren prvim valom koronakarantene.

"Ljudski rod" preispituje neke od najzanimljivijih priča novije znanosti. Poznati eksperiment Stanleyja Milgrama iz 1961. u kojem je više od 60% sudionika, običnih američkih građana, slušajući naredbe autoriteta bilo spremno strancu zadati smrtonosni elektrošok Bregman dovodi u pitanje, navodi značajne metodološke pogreške studije.

Bavi se, primjerice, i propašću domorodačke civilizacije Uskršnjeg otoka. Poznata teorija kaže da su se okrenuli jedni protiv drugih, kanibalistički istrijebili. Bregman citira nove podatke istraživača koji govore posve suprotno, upućuju da nije bilo nasilja.

U drugom primjeru ovaj nizozemski povjesničar objašnjava kako su kolumbijske vlasti uspjele zaustaviti 40 godina dug rat s pobunjenicima FARC-a, analizira taj povijesni preobrat zbog kojega je tadašnji kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos dobio Nobelovu nagradu za mir. Santos je, umjesto da nabavi razornije oružje, angažirao marketinške stručnjake i psihologe, u džunglu među borce FARC-a krenuo slati poruke koje su ciljale na najdublje osjećaje pobunjenika, računajući da ne ratuje s čudovištima, već običnim ljudima od krivi i mesa koje može pridobiti - razumijevanjem. Bregman piše i o blizancima, braći Constandu i Abrahamu Viljoenu koji su spriječili građanski rat u Južnoafričkoj Republici kratko prije no što je 1990-ih ukinut aparthejd. Constand je bio rasistički general, Abraham pak na posve drugoj strani povijesti - suradnik Nelsona Mandele. Abraham Viljoen uspio je svog među Afrikanerima jako utjecajnog brata blizanca, generala koji je htio u rat, privesti Mandeli na pregovore, na koncu zaustaviti oružje, otopiti nepovjerenje prema crncima.

Do razgovora s Rutgerom Bregmanom uzalud sam pokušavala doći preko agenata, redovitim novinarskim putem. Nakon "Ljudskog roda", prije koju večer vratila sam se čitati njegovu prijašnju knjigu "Utopija za realiste", kod nas objavljenu 2017. Pročitala sam ponovo par poglavlja, frustrirana da autor ne nalazi vremena govoriti za hrvatsko tržište. I čitatelji u malim zemljama, na malom tržištu, zaslužuju velike ideje; na službenu stranicu Rutgera Bregmana poslala sam mail. Bregmanov odgovor stigao je drugo jutro. Nekoliko dana kasnije, odjeveni u trenirke, u duhu novog vremena, svaki za svojim radnim stolom, kod kuće, našli smo se na Skypeu.

Kako će ova pandemija utjecati na svijet, hoćemo li izaći – oplemenjeni?

Povjesničari su jako loši kad je riječ o predviđanjima budućnosti, mi se ne možemo dogovoriti niti što se desilo u prošlosti, kamoli da nam je jasno kuda idemo u budućnosti. Ali, ono što vidim jest promjena zeitgeista. Nešto se bitno događa, naročito posljednjih nekoliko mjeseci. Ideje koje su do sada smatrane nerazumnima, nezamislivima mnogima, postaju prihvatljive, ne gledaju ih više kao posve čudnovate, gotovo pa da stižu i do onih koji su mainstream. Bilo da govorite o povećanju poreza za bogate, o univerzalnom osobnom dohotku, ili da, recimo, u Americi spominjete zdravstveno osiguranje za sve, ili govorite o potrebi za aktivnijom ulogom države u borbi protiv velikih problema poput klimatskih promjena. Doista se događa promjena. Mogli smo to vidjeti, primjerice, u travnju, kad je Financial Times, koji blago rečeno nije lijevo orijentirana novina, ali čak su i oni u svojem komentaru rekli da je vrijeme radikalnih promjena, da idemo u obrnutom smjeru negoli zadnjih 40 godina, govoreći o povećanju poreza, pravu na univerzalni osobni dohodak… to su bitni znakovi vremena. Prije pet godina nije bilo šanse da ovakve stvari budu na naslovnoj stranici FT-a, danas je evo i takvo što moguće. Kad pričam sa svjetskim intelektualcima raznih provenijencija, s nekim političkim vođama, vidim da se događa promjena. Neće to ići brzo, ali mislim da nećemo ići ni unatraške. Povijest se događa u valovima. Ako, recimo, gledamo povijest ideje da sve treba privatizirati, minimalizirati upliv države i dati tržištu da samo regulira stvari, povijest neoliberalizma, taj je pokret krenuo 1950-ih, dramatično ojačao 1970-ih i trajao nekih pedesetak godina. Mislim da smo sad na početku jednog novog vala. Era neoliberalizma dolazi kraju.

Što će ga zamijeniti, koja paradigma, kakav sustav?

Nisam posve optimističan da će stvari ići u dobrom smjeru. Ako pogledate što se trenutno događa u SAD-u, to je zapravo zastrašujuće. Gledamo kako se demokracija lako može urušiti. A puno je takvih primjera. Pogledajte što se događa s Poljskom, s Mađarskom, puno je razloga da budemo stvarno zabrinuti oko budućnosti. Ali, nasreću, kako sam kazao, puno je i znakova koji pokazuju da se krećemo i u nekom puno boljem pravcu.

* * *

Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća psiholozi su pokušavali shvatiti što je potrebno da bi se čovjek pretvorio u čudovište, neki od njih i pokazati kako se u svakome od nas krije nacist. Kad su se otvorili arhivi poslijeratnih eksperimenata, pokazalo se da su mnogi bili laž. Bregman u "Ljudskom rodu" navodi neke od tih eksperimenata. Jedan od najpoznatijih je i onaj iz 1971., eksperiment koji je šokirao svijet, napravljen sa studentima Stanforda, u podrumu koji je za potrebe eksperimenta pretvoren u zatvor. U pokusu su sudjelovale dvije grupe studenata, jedni su bili zatvorenici, drugi čuvari. Čuvari su se brzo uživjeli u ulogu, gotovo se pretvorili u čudovišta, maltretirali zatvorenike od kojih su mnogi u kratkom vremenu razvili znakove depresije, napade panike… Voditelj istraživanja, psiholog Philip Zimbardo, zaključio je da je svatko od nas u stanju učiniti jezive stvari, jer to je, kaže, prirodna posljedica odijevanja uniforme.

Kasnije se pokazalo da je Zimbardova studija prevara. Francuski sociolog Thibault Le Texier 2013. istražio je arhiv Stanforda, začudo bio je prvi koji je pokazao interes za Zimbardove spise, uronio u njih i našao da tamo jasno stoji da su Zimbardo i njegovi suradnici zapravo studente čuvare tjerali da se ponašaju što grublje, a Zimbardo je na kraju eksperimenta lažno tvrdio da je bio šokiran njihovim sadističkim ponašanjem. Zapisi pokazuju i da je, unatoč pritisku, velika većina studenata čuvara ostala čak i ljubazna prema studentima zatvorenicima, kamoli da su se dali uvući u sadističke igre. Osim slučaja notornog eksperimenta sa Stanforda, Bregman u "Ljudskom rodu" navodi niz poznatih primjera iz socijalne psihologije za koje se otkrilo da su bitno manjkavi, dapače manipulirani a koji su svi donijeli bitne i stotinama tisuća puta citirane zaključke o nasilnoj ljudskoj prirodi.

image
Rutger Bregman
Stephan Vanfleteren

U razgovoru za Jutarnji kaže: "I sam sam pisao o eksperimentu na Stanfordu, spominjao ga u svojim predavanjima, znao sam taj pokus jako dobro i mislio sam da je on dio ozbiljne znanosti. Milijuni studenata širom svijeta i dalje uče o stanfordskom zatvorskom eksperimentu, i danas je u udžbenicima psihologije mnogih brucoša. Otkriti da u Zimbardovim zapisima, u stanfordskim arhivima jasno stoji da je eksperiment vođen krivo - to je stvarno šok. Eksperiment je zapravo dokazao točno obrnuto od onoga što su tvrdili. Danas znamo da su studenti dobili precizne upute da se ponašaju na određeni način, jer su istraživači htjeli dobiti točno određene rezultate prema kojima su onda i usmjerili eksperiment. To nije znanost".

Kako je moguće da je otkriće da je stanfordski zatvorski eksperiment lažiran ostalo u svijetu relativno nezamijećeno?

U knjizi "Ljudski rod" više je priča koje su materijal za naslovnice svjetskih medija, a ipak su ostale poznate tek malom broju ljudi. Svim tim primjerima i ispitivanjima zajedničko je da govore u prilog teoriji da su ljudi intrinzično dobri. "Čak i ozbiljni, kvalitetni mediji radije će objaviti ono što je negativno, priču o nečem lošem. Ako imate neko novo istraživanje koje potvrdi nešto negativno o ljudskoj prirodi, pošalje poruku o mračnoj ljudskoj strani, to je vijest koja dobije prostor u svim medijima, koja završi po naslovnim stranicama. A onda se pojavi znanstveni članak koji opovrgne neki davni antologijski eksperiment, pokažu da imaju dokaze da je inicijalno istraživanje bilo lažirano, ali to u medijima uopće ne dobije pozornost", govori Bregman.

Većina urednika vjeruje da krv i nasilje dižu tiraže, odvraćam, retorički pitam: "Nije li svima muka od loših vijesti? Ljudi su gladni čuti išta pozitivno".

"Negativno ostavi veću impresiju na ljude negoli pozitivno. Zlo je jače od dobrog, ali dobro je puno češće. Loše vijesti zanimaju ljude zbog straha koji izazivaju, zbog toga što je zlo zapravo - neuobičajeno. Problem s ljudskom dobrotom jest da je ona dosadnjikava, sve te priče o susjedima koji pomažu jedni drugima, ljudima koji daju nešto malo novca prosjacima, strancima koji pomažu posve nepoznatim ljudima."

Ako već razgovaramo u kategoriji "dosade", meni je nasilje često predvidljivo i dosadno, kažem Bregmanu.

"Ja jesam tip koji je napisao 'Ljudski rod', ali priznajem da se i dalje ne mogu nagledati serija poput 'Igre prijestolja'. (smijeh) Iako znam da je pogled na ljudsku prirodu koji stoji iza 'Igara prijestolja' posvemašnja glupost. Ali, to je i dalje dobra zabava.

No, slažem se da su ljudi umorni od pesimizma i negativnosti."

Mediji trguju emocijama, uglavnom podebljavaju strah. S jedne strane je strah, s druge, valjda, nada?

"Nisam protiv straha. Ponekad je strah bitan, recimo u slučaju klimatskih promjena bilo bi jako glupo i iracionalno da ne osjećamo strah. Ali, kad je riječ o, primjerice, terorizmu, strah je tu odavno pretjeran. Jer, terorizam je traumatičan kad se dogodi, ali zapravo nije velika prijetnja, jer statistički u većini svijeta je jako mala vjerojatnost da budete žrtva terorizma.

Ali, medijima je terorizam savršen, jer je atraktivan, privlači pažnju. A, kad imate pažnju ljudi imate i interes oglašivača, zarađujete. Mozak nam ispiru hollywoodskim filmovima, Netflixom, serviraju nam ideju da je čovjeku posve jednostavno biti nasilan, da je nasilje zarazno, da su ljudi instinktivno skloni nasilju."

Bregman je dugogodišnji suradnik nizozemskog portala De Correspondent, pokrenuli su ga 2013. nakon što su u tjedan dana crowdfunding kampanjom skupili više od milijun dolara.

"Od prvog dana smo odlučni da nemamo oglase. Potpuno ovisimo o prihodima koji dobivamo od naših članova. Ne prijavljujemo se ni na kakve vladine fondove. Naše članove tretiramo kao suradnike, a ne kao konzumente.

Novinarstvo vidimo kao dvostruku komunikaciju, nije da novinari samo šalju tekstove članovima već i dobivaju informacije od tih članova. Primjerice, ako pišete o obrazovanju, a naš portal okuplja desetine tisuća članova i među njima je vjerojatno na stotine prosvjetnih radnika, ti ljudi skupa znaju puno više o obrazovanju negoli što zna novinar specijaliziran za teme obrazovanja. Znanje čitatelja je golemo, a tradicionalni, mainstream mediji obično ga ne upotrebljavaju, već svisoka pričaju priču.

De Correspondent nema iluziju objektivnosti, neutralnosti. Važno je da smo transparentni kad je riječ o našoj provenijenciji i idejama. Novinari su dio društva, imaju svoje predrasude. Ne mogu biti neutralni, ali mogu biti nezavisni. Doista pokušavamo raditi konstruktivno novinarstvo. To je novinarstvo koje daje nadu. Nije nužno da nas čini optimističnima. Jer, optimizam je vrsta samozadovoljstva koje ohrabruje na stav 'na kraju će sve biti dobro, zato ne brini, budi zadovoljan'. Nada se pak bavi mogućnostima promjene, poziva na akciju. De Correspondet pokazuje da stvari mogu biti drugačije, ali ne tvrdim da će biti takve. Pišem o ljudima koji nešto rade na tome da se te drugačije, a moguće perspektive i ostvare. To je vrsta novinarstva kakvo De Coresspondent pokušava zastupati i raditi. To je emancipacijsko novinarstvo kojim pokušavamo ojačati ljude. Nema opravdanja za biti naivan."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2020 23:31