Iako politička korektnost ili ideološka policija nisu novi pojmovi, postoji prilično originalna ideja koja je u zadnje vrijeme na društvenim mrežama zadužila specifičnu težinu: tzv. 'kultura otkazivanja'. Kada slavna osoba (umjetnik, političar ili sportaš) u javni prostor istrči s izjavama koje isprovociraju neku vrst kolektivnog mrštenja postoji realna vjerojatnost da će biti masovno bojkotirana, ušutkana - 'otkazana'. Prva 'javna pogubljenja' počela su kao rezultat pokreta #MeToo i ostalih zahtjeva raznih manjinskih društvenih skupina; rasnih, seksualnih, itd. Popis ličnosti protiv kojih je provedena kampanja posramljivanja i otkazivanja predugačak je: Kevin Hart, Roseanne Barr, Kevin Spacey, Erykah Badu, Taylor Swift, Bill Gates, Ryan Adams, Michael Jackson, Louis C. K., Woody Allen... neki su 'preveliki da bi pali', ali drugima je prostor u javnu sferu zakračunat. No, ova vrst digitalnog ostracizma specifična je i po 'vremenskoj inkluzivnosti', to jest ne gađa samo danas živuće ličnosti, nego 'otkopava' i javnu ostavštinu mrtvih pop figura.
Nedavno se velika bura digla oko otkazivanja filma 'Zameo ih vjetar' velikog Victora Fleminga, sa Clarkom Gableom i Vivien Leigh u glavnim ulogama. U HBO-u su željeli odstraniti film sa svojih platformi zbog 'štetnog i neprimjerenog pogleda na porobljene Afroamerikance'. Istina je da su ga naposljetku 'samo' privremeno povukli, a onda ponovno instalirali uz istaknuto uvodno upozorenje da su u filmu prisutne etničke i rasne predrasude. Istaknimo ovdje i da je Hattie McDaniel za ulogu kućne služavke Mammy te 1940. postala prva crnkinja koju je Akademija nagradila Oscarom.
Kultna pjesma 'Fairytale of New York' koju izvode irski folk punkeri Pogues i britanska pjevačica Kirsty MacColl povučena je iz emitiranja na nekim britanskim i američkim radio-postajama jer se u stihovima našla i riječ 'faggot' - za neupoznate, pejorativni termin u engleskom slengu uobičajen za homoseksualca.
Val se širi. Pokret Black Lives Matter iznio je inicijativu za promjenom američke himne 'Star - Spangled Banner'. Razlog za promjenu? Stihove je napisao Francis Scott Key, navodni robovlasnik iz kasnog 18. stoljeća. Povjerenici sveučilišta Princeton, nepresušnog regrutacijskog bazena američkih liberala, odlučili su iz arhiva svoje prestižne Škole međunarodnih poslova zbog 'historijskog rasizma' izbrisati ime nekadašnjeg rektora, a kasnije predsjednika Sjedinjenih Država - Woodrowa Wilsona.
Pokret bez lidera
Bret Easton Ellis, poznati američki pisac i autor bestsellera poput 'Američki psiho' i 'Manje od nule', tada se zapitao: 'Što je to kultura generacije milenijalaca? Ne pišu. Ne zanima ih literatura. Ne čitaju knjige. Jedina kultura koja ih zaista interesira je 'kultura otkazivanja'. Nepotrebno je ustvrditi da je nakon ovog kritičkog izleta sprovedena kampanja i za njegovo 'otkazivanje'.
Kao i za bilo koji kulturni fenomen postoje rasprave gdje se 'kultura otkazivanja' rodila i koje joj je podrijetlo. Nekakav je konsenzus da potječe sa Black Twittera (Crnog Twittera, op.a.), neke vrste Twitter foruma usredotočenog na interesna pitanja crnačke kulture u SAD-u. S druge strane, ako pitate američke konzervativce, reći će vam da je riječ o društvenom virusu koji je iz sveučilišnih klaonica uskočio u medije i zapadno društvo općenito. Da se u stvari radi o neciviliziranom načinu promišljanja koji se uhvatio na plodnom terenu polariziranih društvenih mreža gdje je potraga za širim konsenzusom sve jača - a nikad teža.
Neki su iznenađeni kada vide da iza 'kulture otkazivanja' ne postoji jasno definirana politička partija, nema jasnog vođe ili mnogo jasnih lidera, što je nerješiva zagonetka i desnici i ljevici; tko ima koristi od toga? S kim možemo razgovarati o tome ako nema jasno izloženih lica?
U svakom slučaju, 'kultura otkazivanja' pokazuje da je institucija ugleda na Zapadu vrlo stvarna pojava. Vidi se da se ono što započinje kao površinska intelektualna napetost s vremenom kristalizira u zamršeni trend na društvenim mrežama. Pritom je specifičan talent Twittera da iz najdubljeg bunara iskopa neku zaboravljenu temu i pretvori je u lako ponovljiv diskurs. Kritika se može sažeti i u sljedeće - koliko je besmisleno ocjenjivati povijesno ranjiva vremena prema moralnim parametrima sadašnjosti?
Trump inzistira na tome da se ovdje ustvari radi o političkom oružju američke ljevice, da je riječ o 'novom ljevičarskom totalitarizmu', ali, gledano suštinski, taktika i nije naročito nova i koristila ju je i desnica. Sjetimo se, recimo, 2003. godine kada su republikanci pozvali na bojkot južnjačke country grupe Dixie Chicks koja se javno samoubila svrstavši se protiv Georgea W. Busha i vojne intervencije u Iraku. Ili recentnije, alt-right kampanje za bojkot branda Nike, na račun reklame u kojoj je glavna uloga pripala Colinu Kaepernicku, igraču američkog nogometa koji je odbio ustati na intoniranje američke himne.
Uostalom, ako se baš hoće, zašto bojkot ne shvatiti i kao običnu manifestaciju slobodnog tržišta, koje su mnogi s konzervativnog desnog krila makar naizgled skloni braniti ognjem i mačem? Vlada i nadležna tijela nikoga ne otkazuju unutar Kaznenog zakona, potrošači su društveno zbrinuti tj. troše svoj novac negdje drugdje, pravo na slobodno izražavanje ostaje zajamčeno, a odgovornost za izrečeno - usko individualna.
Romantičari će za 'kulturu otkazivanja' reći da je reakcija potlačenih koji su ekspanzijom društvenih mreža dobili priliku sudjelovati u javnom životu ili da je riječ o prevratu koji podiže glasove onih koji su do sada šutjeli. Ako je i to istina, zabrinjava činjenica da je prvi prirodni instinkt ušutkanih - ušutkati druge.
S druge strane, politička klasa - omamljena je reakcijama svojih birača. Ironično, osim Trumpa, većina 'gazi po jajima' i rijetko da se tko usudi sa službenih pozicija govoriti o realnom kulturnom ratu. Umjesto toga, težište se na političkoj sceni najčešće prebacuje na nešto vrlo nedohvatljivo i još uvijek društveno nedefinirano. Priča se, u najmanju ruku, diskutabilnim alfabetom, koriste se riječi i fraze poput 'mikroagresija' ili 'pravo da se ne bude uvrijeđen'. Nešto najsličnije tome upravo se događa u jeku pandemije - virus se koristi kao izgovor za oslobađanje od odgovornosti.
Fatalni ton
Da je voda došla do grla postalo je jasno prošli tjedan kada je Noam Chomsky, zajedno sa desecima umjetnika, pisaca i akademika svih fela, potpisao otvoreno pismo u američkom Harper's Magazineu kojim se oštro osuđuje 'kultura otkazivanja' uslijed kompletnog potopa bilo kakvog dijaloga i mogućnosti javne rasprave. Među Chomskyevim supotpisnicima našli su se i autori poput Margaret Atwood, Salmana Rushdieja, Malcolma Gladwella, šahista Garija Kasparova, feministkinje i novinarke Glorije Steinem, sjajnog džezista Wyntona Marsalisa, itd. U pismu koje prati pomalo fatalan ton, osuđuje se 'netrpeljivost prema oprečnim stavovima, moda javnog sramoćenja i tendencija da se kompleksna politička pitanja zasljepljuju pseudo-moralnim pozicijama'.
Kanibalizam na ljevici
Na manifest se, kako se i očekivalo, reagiralo do krajnosti. Desnica ga je proslavila kao primjer kanibalizma na ljevici, a ljevica je slavila upravo suprotno: ocjenjujući da je manifest očajnički, patetični napor elite da ušutka glasove običnih ljudi. Valja li spominjati da je pozvano i na 'otkazivanje' i povlačenje junaka intelektualne ljevice - Noama Chomskog? Paradoksalno, a na drugu ruku i emocionalno shvatljivo, na otkazivanje su pozvale iste katedre sa kojih je ovaj junak progresivizma, ili junak barem do prošlog utorka, gradio teorijske platforme za budući ljevičarski aktivizam.
S Noamom Chomskym sam se u posljednjih godinu dana čuo najmanje 20 puta i jednako me toliko puta odbio za intervju. Kazao bi da je zatrpan poslom i da nema vremena. Ovog je puta pristao na kratak razgovor. Je li vam ta činjenica nešto govori ili je naprosto riječ o zakonu velikih brojeva, možda mojoj urođenoj nespretnosti kod nagovaranja - procijenite sami.
Gospodine Chomsky, svašta se piše i čita o 'kulturi otkazivanja', na što ste precizno mislili u pismu?
- 'Kultura otkazivanja' je u širem smislu jedna tradicionalna metoda, gotovo mehanizam mainstream establišmenta, koja se, do zadnjih par godina jedva primjećivala i kojom se, do evo zadnjih nekoliko godina, uspješno branilo ljevici da sudjeluje u javnim raspravama i javnom životu! Mogu ti dati niz primjera iz mog vlastitog iskustva ali drugima je, koji dijele sličnu političku poziciju kao i ja, vjerujem, bilo još gore!
Kažete da se nije primjećivala. Zašto?
- Razlog je ustvari jednostavan. Dodat ću, nažalost jednostavan. Jer se u dominantnoj, glavnoj ideologiji desnog centra smatralo legitimnim nametati granice lijevim idejama i inicijativama. To je bilo, a i sada je, nešto potpuno očekivano i normalno!
Što se onda promijenilo da ste odlučili reagirati i nakon čitavog života na ljevici, praktički 'u penziji', riskirati konflikt sa ljevicom?
- Promijenilo se to da su pojedini segmenti ljevice prisvojili dosadašnju strategiju dominantne, desne ideologije. Prihvatili su identičnu strategiju - i to, čini mi se, na iznimno zadovoljstvo svojih tradicionalnih tlačitelja! Trump gradi čitavu kampanju na tome! I to je ono što sada zovemo 'kultura otkazivanja'. Spremnost ljevice da prihvati istu strategiju kojom je godinama bila ograničavana s desnih ideoloških pozicija.
Možemo diskutirati o tome da se isplatilo desnici. Zašto ne bi i ljevici?
- Ne! Takvo će prisvajanje desničarskih mehanizama gušenja dijaloga i javne rasprave za ljevicu biti pogubno, jest pogubno i taktički je izuzetno autodestruktivno!
Neki kažu da smo u procesu iskušavanja novog senzibiliteta jezika, da je taj proces oduvijek bio primarno politički i da je zato često i nasilan. Kao lingvist, shvaćate li to i na taj način?
- Ovdje se definitivno radi o djelomičnim kategorijama totalitarnog novogovora, umjetnog jezika, mnogo se zbog toga štucalo Orwellu i, vjerujem, ne bez razloga.