Prije 25 godina, tinejdžer je u Indiji nepravomoćno osuđen na doživotnu robiju zbog ubojstva. U ožujku ove godine Vrhovni sud oslobodio ga je krivnje nakon što su potvrdili da je u vrijeme incidenta bio maloljetan, prenosi BBC.
Prošlo je nešto više od tjedan dana otkako je Niranaram Chetanram Chaudhary oslobođen iz zatvora u gradu Nagpuru na zapadu Indije. Veći dio svog života proveo je u zatvoru šetajući naprijed natrag po svojoj ćeliji, čitajući knjige, polažući ispite i pokušavajući dokazati da je proglašen krivim i osuđen prije nego je napunio 18 godina.
Niranaram je na doživotni zatvor osuđen zbog ubojstva sedmero ljudi - pet žena i dvoje djece, 1994. godine u gradu Pune. Uhićen je s dvojicom muškaraca iz svog sela, a sudilo mu se pod pretpostavkom da ima 20 godina. U ožujku je njegova muka konačno završila jer je, nakon brojnih ročišta, žalbi, molbi, testova za određivanje dobi i potrage za rodnim listom, sud zaključio da je u vrijeme počinjenja zločina Niranaram imao tek 12 i pol godina.
Prema indijskim zakonima maloljetnik ne može biti doživotno osuđen, a maksimalna kazna za sve zločine je tri godine. Iz razloga koji nisu sasvim jasni, policija je zabilježila netočnu dob i ime kad je dječak uhićen. Ime koje je navedeno u dopisu bili je Narayan, a za pogrešno navedene podatke o starosti nitko ne zna kad su prvi put zabilježeni.
Pogrešku o datumu rođenja i tvrdnje o maloljetnosti, odvjetnici na sudu nisu iznijeli sve do kasne faze slučaja 2018. godine. Nepostojanje rodnih listova pokazuje da mnogi Indijci, posebice oni u ruralnim područjima, ne znaju svoje datume rođenja. Isti slučaj bio je i s Niranaramom.
Spasio ga je upis u matičnoj knjizi seoske škole koji je pokazivao da je njegov datum rođenja 1. veljače 1982. Postojala je i potvrda o njegovom prelasku u drugu školu kao i potvrda načelnika seoskog vijeća da su Narayan i Niranaram ista osoba. Nakon izlaska iz zatvora, Niranaram se vratio živjeti u Rajasthan sa svojom obitelji.
- Cijeli sustav je zakazao. Tužitelji, branitelji, sudovi, istražitelji. Jednostavno nismo uspjeli doći do informacije koliko je godina imao u trenutku incidenta, rekla je Shreya Rastogi iz programa kaznenog pravosuđa na sveučilištu u Delhiju.
Država nije platila nikakvu odštetu za počinjenu pogrešku. Sedam članova obitelji ubijeno je nožem u pokušaju pljačke u vlastitoj kući u Puneu 26. kolovoza 1994. Jedan od optuženih pomagao je tužiteljstvu zbog čega je pušten na slobodu, a Niranaram i suoptuženik doživotno su osuđeni.
- Izgubio sam najbolje godine života zbog jednostavne greške, rekao je Niranaram.
Novinaru BBC-ja otkrio je da je pobjegao od kuće nakon što je završio treći razred, nije se mogao sjetiti zašto je niti s kime pobjegao, no sjeća se da je završio u Puneu gdje je radio u krojačkoj radnji. Niti njegova braća nisu se mogla sjetiti zašto je otišao od kuće.
- Ne sjećam se zločina, nemam pojma zašto me pokupila policija. Sjećam se samo da su me pretukli nakon uhićenja. Pitao sam zašto me tuku, odgovorili su nešto na jeziku koji nisam razumio, kaže Niranaram.
Nije se uspio prisjetiti niti je li počinio ili priznao zločin. Dok ga je oslobađao, Vrhovni sud razmatrao je može li 12-godišnjak uopće počiniti tako jezivi zločin. Niranaram se slabo sjeća svojih ranih dana u zatvoru, no vrijeme koje je proveo kao zatvorenik broj 7432 u Nagpuru kristalno mu je jasno.
Sa zatvorenicima nije sklapao prijateljstva jer ih se previše bojao. Vrijeme je kratio beskrajnim učenjem, pisanjem ispita i završavanjem škole. Magistrirao je sociologiju i spremao se za novu diplomu političkih znanosti kad je oslobođen. Želja mu je bila putovati Indijom ako ikad izađe iz zatvora, pa je pohađao šestomjesečni tečaj turizma.
Jedini kontakt koji je imao s vanjskim svijetom bile su engleske novine koje je pročitao od prve do zadnje stranice. Na jednoj od njih ugledao je Vina Diesela zbog čega je obrijao kosu, a čitao je i o ratu u Ukrajini.
- Čitate i piše dok vam i to ne dosadi, rekao je.
Počeo je učiti jezike, naučio je marathi, hindski i pandžabi te se pripremao naučiti malajalamski, no zaboravio je svoj materinji jezik i dijalekt kojim se govori u Radžastanu.
Noć prije nego što se njezin davno izgubljeni sin vratio kući, njegova majka Anna Devi pridružila se slavlju plešući uz glazbu koju je puštao DJ. Kad se našla licem u lice s Niranaramom, potekle su suze, no jedno drugo nisu razumjeli niti riječi.
- Samo smo se gledali, majka se toliko promijenila. Vidio sam nove automobile, ljudi su nosili elegantnu odjeću, ceste su bile dobre. Mladi ljudi jurili su na Hayabusa motorima za koje sam mislio da si ih mogu priuštiti samo filmske zvijezde. Bila je to drugačija zemlja, zaključio je Niranaram.
Nakon povratka kući, jezik mu je postao glavna prepreka druženju s obitelji. Sad govori marathski, engleski i hindski, no njegova obitelj i seljani ne govore i ne razumiju prva dva, a s trećim se bore. Majka i sin svakodnevno komuniciraju preko prevoditelja, mladog nećaka koji razumije hindski.
- Ponekad se osjećam kao stranac u vlastitom domu. Ne znam kako se ponašati i razgovarati sa ženama, bojim se sudara u javnim prostorima. Moram početi učiti kako živjeti kao slobodan čovjek, kaže Niranaram.
Unatoč problemima, želi započeti s normalnim životom. Obitelj mu je poklonila mobitel kojim se uči koristiti, a nećaci su mu napravili profile na Facebooku i WhatsAppu. Želi studirati pravo i baviti se socijalnim radom kako bi pomogao drugim zatvorenicima koji se suočavaju sa sličnom sudbinom.
- Sretan sam što sam slobodan iako se osjećam napeto zbog onog što je preda mnom. Čudna je to mješavina emocija, rekao je.