Pod kišobranima i kabanicama, pa i pod kartonskim kutijama, u olujno nedjeljno prijepodne, katolički vjernici su se okupili na Trgu Svetog Petra u Vatikanu gdje je poglavar Katoličke crkve papa Frane proglasio blaženim svoga posrednog prethodnika papu Ivana Pavla I (1978). Proglašenje je potvrđeno trostrukim usklikom "Amen!" ("zaista", u prijevodu s aramejskoga), čime je Ivan Pavao I, rođen 1912 kao Albino Luciani, i službeno uzdignut na slavu oltara. Zasad kao blaženik, u okvirima Italije. Napokon, bio je posljednji papa Talijan.
Uzeo je imena obojice koncilskih papa, svojih prethodnika, i sv. Ivana XXIII koji ga je učinio biskupom, i sv. Pavla VI koji ga je učinio patrijarhom pa kardinalom.
Beatifikacija je pretposljednji korak prije proglašenja svetim i stoga štovanim u svemu katoličkom svijetu. Po kršćanskoj vjeri svi su pozvani na svetost, te su sveti svi koji su umrli u Kristu, a proglašenje blaženim odnosno svetim priznanje je onima koji su kršćanske kreposti iskazali na junački ili naprosto uzoran način po kriteriju Katoličke crkve u trenu proglašenja, umrijevši na glasu svetosti.
Za proglašenje svetim bl. Ivanu Pavlu I treba još jedno čudo. A možda i nije nužno. Papa Frane je i bez toga kanonizirao sv. Ivana XXIII, jednostavno rekavši: "Pa svi znaju da je bio svet." Nedjeljna kanonizacija je pokazala da glas svetosti pape Lucianija nije zamro.
Nemilosrdnu vremenu uprkos, sva sjedišta na Trgu Sv. Petra bila su popunjena, a viđena je i masa u Ulici pomirbe koja vodi prema Vatikanskoj bazilici sv. Petra. I to pokazuje koliko je u kolektivnom imaginariju ostao omiljen taj svećenik i biskup, iako je umro prije 44 godine, nakon pontifikata od samo 34 dana između izbora u konklavu poslije smrti sv. Pavla VI i infarkta koji ga je pokosio u postelji. Najviše ih je došlo iz njegovih prethodnih biskupija: Belluna, Vittorija Veneta, odnosno Mletaka.
Bl. Ivan Pavao I prispio je iz naroda i poznavao je ljudsku muku. Za prvoga svjetskog rata je gladovao. To je i rekao svojedobno: "Kao dijete sam trpio glad i to mi olakšava shvatiti probleme onih koje muči oskudica". Otac Giovanni Luciani, radnik, socijalist, u jednom razdoblju imigrant u Švicarsku, dao mu je ime po svome drugu koji je poginuo radeći pri visokoj peći. Vjerojatno je i zato na nj utjecala enciklika sv. Ivana XXIII Populorum progressio (Napredak narodâ) koju je često citirao, osobito u pogledu "trećeg svijeta".
"Osim što otimamo dobra trećem svijetu, vraćamo mu Zemlju osiromašenu", rekao je ne jednom. Bio je prvi papa koji je manifestirao ekološku svijest. I po toj brizi za okoliš zaista je bio prethodnik pape Frane.
Beatificiran je ipak prvenstveno zbog svoje vjere i načina kako ju je pronosio. Kao relikvija na oltar u Vatikanu nije donesena neka kost, ili dio paramenata, nego običan list papira na kojemu je svojeručno bilježio napomene. Razbijen je, naime, mit da je govorio iz glave. Svaki istup je bio pripremljen. Rekao je jednom: "Za govor od 10 minuta treba sat pripreme, a za govor od sata – 10 minuta." Konciznost i prisnost bili su plod studija i rada.
Na papiru, odsad relikviji, ostale su bilješke o teološkim krepostima vjere, ufanja, ljubavi [spram bližnjega] (fides, spes et caritas). To su, po katoličkom nauku, tri moralne vrednote Božjeg milosrđa preko kojih se ostvaruje spasenje po žrtvi Isusa Krista. Upravo te tri kreposti bile su simbolizirane trima zvijezdama vodiljama u Lucianijevu biskupskom grbu, uz geslo "Humilitas" (poniznost), na kojemu je vazda insistirao.