Nakon teških riječi upućenih visokom predstavniku EU za vanjsku politiku i sigurnost Josepu Borrellu zbog njegova puta u Moskvu, diplomati u Bruxellesu ovaj će tjedan trebati konkretizirati planove za nove sankcije protiv Rusije. Vjerojatno je Borrell imao najbolje namjere kada je odlučio ići u Moskvi bez obzira na brojne preporuke da ne ide. On još uvijek ne vidi da je negdje pogriješio. Ali dojam koji se stvorio u Europi nakon tog posjeta je da je to bio jedan od najtežih udaraca ugledu EU, te čak i smrtonosni udarac zajedničkoj vanjskoj politici na čijem je čelu, barem formalno, Josep Borrell.
Nema sumnje da su kritike upućene Borrellu utjecale da nove sankcije protiv Rusije budu izglednije, ako ništa drugo, barem da bi donekle vratile ono malo povjerenja da Europska unija može u vanjskoj politici ponekad i pokazati zube. Poruka ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova da je Rusija spremna uzvratiti u slučaju novih sankcija te da je spremna i za prekid odnosa s Europskom unijom dodatni je pritisak na EU da sada nešto mora poduzeti.
Ali kakve to sankcije može EU uvesti koje bi imale ikakve šanse natjerati Moskvu na promjenu politike, i prema EU i prema Ukrajini, ali i prema oporbi u Rusiji. Znajući kako djeluje EU u vanjskoj politici, a Moskva to savršeno zna, ništa od nekih značajnijih sankcija neće biti. Ono što je procurilo u javnost iz diplomatskih krugova u Bruxellesu je da se priprema novi popis glavnih Putinovih suradnika, koje se može dovesti u vezu s nedavnim napadima na oporbu i sa suđenjem Navaljnome, kojima bi se zabranio ulazak na teritorij EU i kojima bi se eventualno i zamrznula imovina u državama Europske unije. Ne bi to bilo beznačajno za te ljude, jer oni u europskim bankama imaju milijarde eura, ali da će to uzdrmati Putinovu vlast je iluzija. Ako EU ne učini ništa, još gore.
Kako se vidjelo u zadnjih desetak godina, kad god je Rusija u pitanju, potencijal za podjele unutar Europske unije je velik. Borrell je nedavno u Europskom parlamentu rekao da misli kako Rusija "želi uvesti razdor i podijeliti EU" te da "u tome neće uspjeti". Međutim, sama ta rasprava pokazala je da je Rusija u tome već uspjela. Kritike Borrellu za njegov put u Moskvu i za njegovo naivno ponašanje pred kamerama dok je Lavrov kritizirao EU, a Borrell upao u zamku kritizirati SAD, pokazuju da podjele već postoje. Jer kritike su uglavnom dolazile od zastupnika iz istočne Europe. S druge strane, Europski parlament je tijelo gdje se odlučuje demokratski, dakle većinom, dok će za sankcije Vijeću biti potreban konsenzus svih 27 država članica.
A tu je Rusija uvijek računala barem na nekoliko država koje bi se protivile sankcijama. Bili to Cipar ili Mađarska, Italija ili netko drugi. Niti velike države nisu do sada bile pretjerano zainteresirane za jače sankcije protiv Rusije. Njemačka je sada najviše na meti kritika za hipokriziju jer s jedne strane nastavlja s Rusijom besprijekornu suradnju u energetskom sektoru, a s druge strane govori o potrebi zaštite ljudskih prava u toj državi. Sama činjenica da se u EU govori o potrebi novih sankcija upravo zbog kršenja ljudskih prava je pritisak na Njemačku koja se pretvara da ekonomska suradnja ne bi trebala biti povezana s pitanjima oko ljudskih prava, koja su predmet pogoršanja odnosa između Rusije i EU.