Valerija Čigrina krenula je prema kompleksu skladišta na istočnom rubu Mariupolja. Nekoć su služili za skladištenje povrća, ali sada su puni leševa. Tražila je pomoć. Njezin 32-godišnji suprug poginuo je pred očima njihove kćeri sredinom travnja - pogodila ga je raketa.
U improviziranoj mrtvačnici lete crne muhe iznad nekoliko desetaka mrtvih tijela. Neke od njih napola prekrivaju plastične vreće i pokrivači.
- Bila sam posvuda. Došla sam ovdje kako bih pokušala uvjeriti pogrebnike da premjeste mog supruga, rekla je s prizvukom očaja u glasu. Vratila se u rodni grad iz Rusije, kamo je pobjegla na početku invazije.
Britanski Telegraph donosi reportažu o životu u nekoć prosperitetnom Mariupolju u kojemu je živjelo 400.000 ljudi. U luci na obali Azovskoga mora živjela je uglavnom radnička klasa.
Ovo je sada grad smrti. Smrt napada osjetila. Mogu se vidjeti kilometri masovnih grobnica u kojima su pokopane tisuće civila. Osjeća se miris trulih tijela onih koji nisu pokopani. Čuje se tišina praznih stambenih blokova i uništenih obiteljskih kuća.
Nakon dvomjesečnog bombardiranja i opsade, ruske snage odlučno žele vratiti neki oblik normalnog života u Mariupolj. Uslijed intenzivnog granatiranja, grad je pretvoren u ruševine, tisuće ljudi su ubijene, a većina stanovnika morala je pobjeći.
Što su Rusi dosad poduzeli u obnovi grada? Prefarbali su ogromni znak dobrodošlice na ulazu u Mariupolj u boje ruske zastave te osvježili fasadu zgrada koje se protežu duž glavne ulice koje su se vidjele na snimkama 9. svibnja, kada je bila parada u povodu Dana pobjede. Simbolički su ponovno otvorili luku te osigurali najoštećenije zgrade.
Rusija tvrdi da je Mariupolj dio samo proglašene Narodne Republike Donjeck i želi od grada napraviti model onoga što želi nazvati oslobođenje Donbasa. Potpisan je sporazum o pobratimljenju s bivšom prijestolnicom carske Rusije, Sankt Peterburgom.
Većina dućana je uništena, samo nekolicina je ponovno otvorena i gotovo da nema tekuće vode, struje i plina. U Mariupolju nije ostalo puno stanovnika. Uglavnom je riječ o starijim građanima. Većina obitelji je pobjegla, no za onu djecu koja su ostala ili su se nedavno vratila uveden je novi školski program na ruskom jeziku.
U školi broj 53, na čijoj zgradi visi ruska zastava, neki učenici su za Telegraph izjavili da svaki dan pješače oko 12 kilometara kako bi došli ondje jer im škola služi kao predah od ratnih užasa.
- Dolazak nam stvarno pomaže da ne mislimo na ružne stvari. Sada možemo razmišljati o budućnosti i razvijati se, izjavila je učenica Irina Utkalova.
Nova ravnateljica škole rekla je da je proglašena neprijateljem ukrajinskog naroda zbog suradnje s Rusima.
- Radim ovo samo zbog djece, opravdavala se Irina Zimčenko sa suzama u očima.
U centru Mariupolja, ispred kazališta koje je postalo simbol uništenja grada, ljudi stoje u redu čekajući humanitarnu pomoć od Rusa i ruskih separatista.
U kombiju se dijeli svježe pečeni kruh, kojeg financira ruska država. Rusi vole prikazivati dijeljenje humanitarne pomoći koja se dijeli u kutijama označenima slovom Z, simbolom ruske ofenzive. Tamo je i generator koji omogućuje stanovnicima da napune mobilne telefone, a na ogromnom ekranu emitira se program ruske državne televizije.
Ljudi sjede na suncu i razgovaraju, još uvijek u šoku jer su im životi uništeni.
Kontrolne točke služe za blokadu prometnice oko centra Mariupolja. Zastave Rusije i samoproglašene Narodne Republike Donjeck posvuda su istaknute. Čini se da razrušenim i uništenim betonskim blokovima nema kraja.
Dućane su zamijenile improvizirane tržnice na otvorenom gdje dolaze ljudi iz kilometrima udaljenih mjesta u Donbasu - prodaje se sve, od povrća do elektronike.
Za gospođu Čigrinu, mir i relativna stabilnost su od vitalnog značaja. Ona ne želi da Ukrajina vrati rat u Mariupolj, odnosno da ga pokuša opet zauzeti.
No zadatak da pokuša obnoviti svoj život ostavit će za neki drugi dan. Sada samo želi vratiti tijelo supruga i dostojanstveno ga pokopati.
Uz crkvu na rubu grada iskopana su dva rova i u njega su nabacana tijela civila. Svaki rov je dugačak oko 50 metara, što je otprilike polovica duljine nogometnog igrališta.
Čigrin suprug je pokopan na kraju drugog rova gdje je nabacano osam slojeva leševa jednih na druge.
- Samo su bacali tijela. Bez mise, ičega. Ne mogu biti ostavljeni ovdje, zajecala je.
Kada je njezin suprug ubijen, Čigrina je pobjegla iz grada s uznemirenom kćerkom na sigurniju lokaciju. Otac i neki susjedi su prenijeli tijelo njezina supruga u jednu od masovnih grobnica. S obzirom na to da je grad bio konstantno granatiran, žurno su ga pokopali i otišli.
Ljudmila, žena u 60-tim godinama, prolazila je pokraj Čigrine. Zaustavila se. U zraku se osjećala zajednička tuga, uobičajena u Mariupolju.
Ljudmilin 16-godišnji unuk pokopan je u jednome od rovova prije nekoliko tjedana. Svakoga dana je dolazila u nadi da će pronaći pogrebnika koji će ekshumirati njegovo tijelo. Čini se da joj nitko ne može pomoći. Prioritet za ruske dužnosnike i proruske separatiste bilo je rješavanje tijela koja još uvijek leže na otvorenom.
Ljudmila je gledala kako ekipe za ekshumaciju prebiru po ruševinama njezinog stambenog bloka. Tamo je živjela 30 godina dok nije uništen u zračnom napadu 13. ožujka.
Tim za ekshumacije izvukao je pet leševa u raspadnutom stanju. Ljudmila je prepoznala dvoje. Mariju koja je u trenutku pogibije bila trudna. Drugo tijelo pripada Olegu, koji se doselio u stambeni blok jer je mislio da će tamo biti sigurniji.
Otišla je do stražnjeg dijela zgrade. U dvorištu je zatekla četiri ručno izrađena križa zabijena u zemlju. Na jednome od improviziranih grobova postavljena je pravoslavna ikona, medvjedić, cvijeće i fotografija mlade majke i bebe.
- Suprug moje prijateljice, njezina kći i unuk su pokopani ovdje. Pronašli smo i komad nečija tijela, vjerojatno starice, pa smo i nju pokopali ovdje. Tu je još jedan muškarac iz iste zgrade, kao i sedmogodišnji dječak po imenu Herman, iz susjedne kuće, rekla je.
Dječak je ranjen, rekla je Ljudmila. Stavili su ga na respirator, ali bolnica nije imala struje te je ponestalo goriva za generator.
- Kako je to moguće? Poput noćne more. Kao da naš prošli život nije ni postojao, izbrisan je, rekla je Ljudmila.
Nakon nekoliko dana potrage Čigrina je poslala poruku da je konačno uspjela dostojanstveno pokopati supruga. Malo olakšanje u životu ispunjenom boli.
Još nije poznata brojka civila poginulih u Mariupolju. Na jednom groblju bilo je više od 3.000 grobova, a satelitske slike pokazuju još najmanje dvije velike lokacije izvan grada. Svaki grob ima drvenu oznaku, na koju slijeću gavranovi. Rukom je ispisan broj na svakoj oznaci. Bez imena.
