No, još su otvorena ključna pitanja koja će nametnuti tempo raspleta ove nemile situacije: hoće li biti "druge faze" akcije kojom Pentagon i Bijela kuća prijete Teheranu u pokušaju da ga odvrate od daljnje eskalacije sukoba u regiji te, mnogo važnije, koliko Islamska Republika uopće ozbiljno doživljava njihove najnovije prijetnje?
Nakon što su 28. siječnja u napadu dronom poginula tri američka vojnika, a 34 ih je bilo ranjeno, američki predsjednik Joe Biden našao se u vrlo neugodnoj poziciji. Od njega se, naime, tražilo da u izuzetno napetim okolnostima nađe "pravu mjeru" zadovoljavajućeg odgovora neprijatelju. Njegov je odgovor morao biti dovoljno snažan da na globalnoj pozornici demonstrira odlučnost i snagu, ali nije smio biti ni mrvicu jači od toga kako cijela regija ne bi nehotice otklizala u još veće krvoproliće.
Američki su dužnosnici buduću štetu pokušali amortizirati tako da su pet dana najavljivali odmazdu, a u medije su čak i "procurile" lokacije najizglednijih meta očekivanih napada. Činjenica da su u trenutku raketiranja, koje je obavljeno u gluho doba noći, u navedenim bazama bili vojni dužnosnici govori sve o vrijednosti ljudskog života u tamošnjem režimu.
S obzirom na količinu gorućih vijesti koje su od listopada 2023. stizale s Bliskog istoka, ispod radara je prošla informacija da se od tada do danas dogodilo čak 160 napada na američke vojne dužnosnike koji još lokalnim bliskoistočnim postrojbama pružaju logističku pomoć u otporu džihadističkim teroristima. Napadi su se najčešće događali na području Sirije i Iraka, a odgovornost za tenzije nerijetko su preuzimale militantne grupacije koje se vežu uz Teheran.
Međutim, kako u dotičnim napadima nisu poginuli američki vojni dužnosnici (nasreću, jer u nekim prilikama do kobnih eksplozija nije došlo samo zbog kvara na eksplozivima), Biden je odlučio biti "odrasla osoba" u konfliktu, koja ignoriranjem provokacija želi spriječiti nepotrebnu dodatnu eskalaciju sukoba.
Tek kada su u siječnju dva dužnosnika američke mornarice izgubila život u obračunu s jemenskim hutistima na Crvenom moru, Bidenova je administracija bila svjesna činjenice da ipak mora odgovoriti silom.
Odgovor koji je američka desnica interpretirala kao suviše mlak, a "woke" ljevica kao nepotrebno agresivan, hutisti (a time dobrim dijelom i Teheran) nisu interpretirali kao žutu kartu. Samo dva tjedna kasnije ponovno su porasle tenzije u kojima su životom platili novi američki vojnici. Upravo zato, pitanje je koliko će ovaj posljednji odgovor uroditi željenim plodom i primorati Teheran da spusti gard.
Zatišja je moguće tek kada Iran počne strahovati od dodatne eskalacije sukoba u onoj mjeri u kojoj od toga strahuje Joe Biden.
I to nas dovodi do analize drugog od dvaju pitanja bez odgovora - hoće li Teheran reagirati na odmazdu? U ovome trenutku nitko sa sigurnošću ne može točno odgovoriti na to pitanje. Činjenica jest da Islamska Republika posljednjih tjedana povlači poteze koji nisu svojstveni dobro promišljenoj diplomaciji, s kalkuliranim rizicima zahvaljujući kojima, već desetljećima, nije bilo izravnog sukoba kako sa SAD-om, tako i s Izraelom. Recentni teroristički napad početkom 2024. raskrinkao je slabost režima načetog sve učestalijim prosvjedima naroda, zbog čega je Teheran spremniji na rizik kojim cijelome svijetu želi dokazati svoju moć i relevantnost.
Tješiti treba spoznaja da se rat najčešće događa zato što jedna ili obje zaraćene strane to žele ili procjenjuju kako im ponestaje diplomatskih opcija za rješavanje sukoba mirnim putem. Rijetko kada se dogodi da se u rat, pogotovo rat ovakvih proporcija kakav bi direktan sukob Irana i SAD-a sasvim sigurno bio, slučajno otkliže zato što je neki "aparatčik" u javnoj službi pogrešno procijenio rizik.