Jesu li ljudi koji drže važne pozicije u ključnim članicama Europske unije primijetili da se Amerikanci bez obzira na donedavnu tvrdu retoriku jako trude otopliti odnose se s NR Kinom? Iako Bijela kuća već godinama de facto proglašava Kinu glavnim globalnim strateškim neprijateljem, došlo je do potpuno očiglednog žurnog preokreta u temeljnoj javnoj retorici Bidenove administracije. Postavljali su se izrazito agresivno prema Kini, a sada inzistiraju kako zbog internacionalne sigurnosti treba popraviti komunikaciju između dviju armija, te se čini kako Sjedinjene Države sve više brinu moguće ekonomske posljedice pogoršavanja odnosa s režimom predsjednika Xi Jinpinga, koji je nedavno cementirao novi mandat.
Pri ovome treba primijetiti da Amerikanci počinju urgentno odlaziti u Kinu, a zadnjih mjeseci nije zabilježeno da je netko doista važan iz visoke kineske politike organizirao prijem kod adekvatnog visokog sugovornika iz američke izvrsne vlasti, i to u Sjedinjenim Državama. Jesu li to Sjedinjene Američke Države zbog nečega poprilično zabrinute, ako na visokoj razini vrlo brzo nakon američkog ministra vanjskih poslova Antonyja Blinkena, iznenada hitno odlazi i šefica američkog Treasuryja, Janet Yellen? Naravno, razlog je ekonomija.
Sezonu hodočašća na visokoj razini u Kinu prije američkih političara otvorilo je ove godine niz karizmatičnih direktora američkih korporativnih divova, kao prethodnica američkim visokim političarima. Glavni izvršni direktor JPMorgana, Jamie Dimon, investirao je bogatstvo u kineski event koji je rezultirao vrlo kiselom dobrodošlicom Kineza.
U Kini se Dimon praktično mimoišao s Laxmanom Narasimhanom iz Starbucksa, a onda je u posjet Kini stigao i Elon Musk. On je primljen nešto toplije nego Dimon, kojem su Kinezi zapamtili izjavu kako će njegova banka nadživjeti njihovu Komunističku partiju. U zadnjem tjednu svibnja u Kinu su hitno otputovali i lideri Applea, niz drugih američkih kompanija, ali i ostalih velikih globalnih igrača koji zbog politike ne žele žrtvovati pozicije u Kini, pogotovo kad su u pitanju lanci dobave koji mogu utjecati na konkurentnost i na svim drugim tržištima.
U tih tjedan dana svibnja Kinu su pohodili i direktori Samsunga, Aramcoa, VW-a, HSBC-a, Standard Chartereda i Keringa… CNN je tu navalu na Peking nazvao „paradom glavnih izvršnih direktora“ zabrinutih da će globalni geopolitički sukob uzrokovati urušavanje gospodarskih odnosa koji su vrlo korisni i Zapadu i Kini. U kineskim medijima posebno su pozitivno bili dočekani komentari Elona Muska o pokušajima zapadnih država da minimaliziraju bilo kakvu suradnju s Kinom: „Interesi Sjedinjenih Država i Kine isprepleteni su kao kod blizanca…“, poručio je Musk te komentirao kako se odnosi Kina-SAD ne smiju tretirati kao da se radi o zero sum game, tj. igru u kojoj u kojoj je dobitak jedne strane uvijek gubitak druge strane. Te Muskove komentare citiralo je kinesko ministarstvo vanjskih poslova i ministarstvo trgovine.
I nakon te prave male invazije dobre volje američkih poslovnih lidera na Kinu, sada u Kinu hitno stiže najvažnija žena američke ekonomije, šefica Treasuryja Yellen. Zadnji put američki šef Treasuryja, Steven Mnuchin, posjetio je Kinu prije četiri godine, kada je Trumpova administracija optuživala Peking za valutne manipulacije te je bio očigledan trend pogoršavanja odnosa, što je eskaliralo ulaskom Joe Bidena u Bijelu kuću.
U najavi važnog sastanka Yellen s kineskim predstavnicima (neće imati pristup predsjedniku Xiu) New York Times posvetio je vrlo velik prostor objašnjavanju kompleksnih pritisaka, zabrana i sankcija Kini o kojima je, izgleda, sprema pregovarati Yellen kako ne bi došlo do urušavanja lanaca opskrbe američkih kompanija. Međutim, postalo je isto tako očigledno kako je Kina postala puno osjetljivija na zapadnu mrkva-batina politiku jer, očigledno, procjenjuju kako i oni čvrsto drže jedan kraj mrkva-batine.
Primjerice, SAD i EU bile su u zanosu prijetnji Kini s isporukama poluvodiča, ali u čak i u toj proizvodnji Kinezi imaju što za reći, kao i u cijelom nizu biznisa kojima se proriče lijepa budućnost, kao što je proizvodnja baterija za e-vozila ili solarnih panela. Osim toga, i Kinezi su se počeli više zabavljati izdavanjem sigurnosnih procjena američkim kompanijama za biznis u Kini.
Primjerice, sada su naciljali američki Micron Strategy, što kompaniju može koštati osmine ukupnih prihoda. Sasvim posebna priča su vrlo važne pozicije niza velikih kineskih kompanija ne samo u lancima opskrbe velikih proizvođača, nego i u rudarstvu, pogotovo kad su u pitanju rijetke zemlje; minerali i metali. Ukratko, najavljujući posjet Yellen u Kinu američki mediji guraju epski spektar ekstremno važnih tema, ali nejasno je što se sve može raspraviti tijekom jednog posjeta.
Primjerice, tema može biti globalno tržište duga gdje Kina sve više dominira u zemljama u razvoju, gdje su plasirali oko 500 milijardi zajmova. Hoće li zapadne demokracije i Kina, primjerice, pregovarati o ujednačavanju politike otpisa kredita zemljama koje više ne mogu izdržati pritisak duga? Hoće li se razgovarati o tečajnim politikama, fiskalnim politikama, klimatskim politikama, transferu tehnologije, sankcijskim mehanizmima, zaduženosti…? Moguće. Bitnije je to što se Amerikanci nešto upravo hitno dogovaraju s Kinezima, dok to EU promatra.
„Mislim da smo i mi i Kina od trgovine i investicija na dobitku te bi bilo katastrofalno kad bi se pokušali odvojiti od Kine“, poručila je Yellen još prije dva tjedna.
New York Times o tome piše: „Sjedinjene Države zadržavaju carine koje je Trumpova administracija uvela na kineski uvoz vrijedan milijarde dolara, a Bidenova administracija razvija nova ograničenja o tome kako američke tvrtke mogu ulagati u Kinu. Ali gospođa Yellen rekla je da Sjedinjene Države namjeravaju samo ‘umanjiti rizik‘ odnosa i da nemaju namjeru nanijeti ekonomsku štetu Kini. ‘Sigurno ne mislim da je u našem interesu da ugušimo ekonomski napredak kineskog naroda‘, rekla je gospođa Yellen. ‘Kina je uspjela izvući stotine milijuna ljudi iz siromaštva i mislim da je to nešto čemu bismo trebali pljeskati.‘“
Treba primijetiti kako je američka retorika napravila zaokret od 180 stupnjeva: do nedavno su pričali o velikom vojnom savezu s Australijom koji će disciplinirati zločestu Kinu ako kojim slučajem krene na Tajvan. Teorija američko-australske intervencije u slučaju invazije kineske armije na Tajvan cijelo vrijeme nije se baš doimala kao realna priča, ali je imala vrlo visoku političku težinu, koja je počela smetati biznisima.
Nije naročito misteriozno zbog čega Washington žurno pokušava otopliti odnose s Kinom dok brusselski birokrati i dalje lansiraju izjave o ‘odvajanju‘ od Kine, kao da je moguće preko noći de-globalizirati globalno. Primjerice, oni koji prate vrlo atraktivnu dionicu Applea (koja svako malo koketira s nestvarnom ukupnom kapitalizacijom od 3000 milijardi dolara) primijetili su da je Apple u Kini do 2024. dogovorio isporuke manje od 400.000 komada spektakularnih novih naočala, od kojih pokušavaju napraviti novi svjetski hit proširene stvarnosti te oživjeti budućnost metaversea. Više važnih dijelova za nove naočale Applea proizvodi se u Kini, a sastavlja ih jedino kineski Luxshare. Morgan Stanley je prognozirao da će Apple na tržište navaliti sa 850.000 naočala. Je li u interesu Sjedinjenih Država da Apple ima neometani biznis s Kinezima ili odvajanje od Kine?
Treba primijetiti kako nije čudo da Amerikanci sve više brinu za svoju proizvodnju: tzv. ISM Manufacturig indeks (odražava razinu aktivnosti u američkom proizvodnom sektoru) pada 8 mjeseci zaredom, te je sada na razini koja ukazuje na ozbiljnu kontrakciju. Taj indeks je sastavljen od 10 pod-indeksa te niti jedan od njih iznad razine 50 posto, što bi ukazivalo na ekspanziju.
A u EU pak imamo situaciju da niz članica najavljuje neke nove zabrane i tarife za kineske e-automobile jer su šokirani njihovom kvalitetom i povoljnom cijenom, pa tumače da su proizvedeni uz ilegalne poticaje. Nakon dvije godine pandemije termin ilegalnih poticaja u zapadnim demokracijama postao je poprilično rastezljiv pojam. Nebitno, ali europske birokracije u modi ‘odvajanja od Kine‘ čini se zaboravljaju kako i Kinezi mogu odgovoriti. Primjerice, Kina je upravo donijela odluku o ograničavanju izvoza rijetkih minerala u EU. Kina je najveći globalni proizvođač galijuma i germanijuma, minerala važnih u industriji poluvodiča, telekomunikacijama te proizvodnji e-vozila. EU dobavlja 71 posto galijuma iz Kine, te 45 posto germanijuma. I što će sada bez tih minerala? A prije toga je EU upravo objavila strategiju nadzora visokotehnoloških izvoza i prekograničnog investiranja. To se Kinezima nije svidjelo. Uz to, u EU se pomalo zaboravlja da je Kina tržište teško 6,8 tisuća milijardi dolara te je vrlo važno za europske proizvođače automobila, farmaceute i niz drugih proizvodnji.
Ursula von der Leyen, šefica, uporno ponavlja kako je Kina europski rizik, ali ništa ne govori o rizicima punog odvajanja.