Prema najnovijim informacijama, oko 85.000 ljudi potražilo je utočište u Armeniji nakon što je Azerbajdžan zauzeo spornu regiju Nagorno-Karabah, planinsku visoravan na južnom Kavkazu, gdje je do nedavne munjevite vojne operacije Bakua živjelo, kako se procjenjuje, 120.000 etničkih Armenaca. Nakon što je Azerbajdžan preuzeo potpunu kontrolu nad tim područjem, koje međunarodna zajednica priznaje kao azerbajdžanski teritorij, započeo je pravi egzodus Armenaca, koji masovno bježe u Armeniju.
Nepriznata Republika Artsah, kako su je nazvali armenski separatisti, a koja je upravljala Nagorno-Karabahom, praktički je odmah kapitulirala i ovaj tjedan objavila da prestaje postojati od 1. siječnja 2024. godine. "Analiza situacije pokazuje da u nadolazećim danima više neće biti Armenaca u Nagorno-Karabahu", rekao je armenski premijer Nikol Pašinjan.
Etnički Armenci daju oduška svojoj frustraciji zbog neuspjelih pokušaja EU-a da posreduje u rastućoj humanitarnoj krizi oko enklave Nagorno-Karabah - jer se čini da je više od polovice stanovnika teritorija sada pobjeglo, strahujući od etničkog čišćenja od strane azerbajdžanske vojske.
Munjevita akcija Bakua u Nagorno-Karabahu prošlog tjedna i potom egzodus izbjeglica ozbiljan je diplomatski neuspjeh za Europsku uniju, koja je uložila značajan politički kapital u pokušaju da se pozicionira kao mirotvorac. Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel postao je istaknuta ličnost u toj regiji, a promatrači EU-a raspoređeni su da promatraju armensko-azerbajdžansku granicu. No, u konačnici, sada se čini malo vjerojatnim da će EU posegnuti za sankcijama protiv Azerbajdžana jer Bruxelles nije voljan poljuljati odnose sa zemljom koju naziva "ključnim" partnerom u - opskrbi prirodnim plinom.
Von der Leyen hvalila Alijeva pa zašutila
U atmosferi kaosa, armenske izbjeglice masovno prelaze u Armeniju, pakirajući ono malo stvari koje su mogli ponijeti u automobile, kamione i autobuse. Među pridošlicama je i 58-godišnji Spartak, bivši zaštitar koji je na put krenuo s djecom i unucima. "Svi govore da im je stalo do nas, ali gdje su oni?", upitao je, sjedeći u vrtu hotela koji je služio kao sklonište za hitne slučajeve. "Gdje je Francuska? Gdje je Amerika? Gdje je Charles Michel?", upitao se Spartak govoreći za Politico.
Do pojačanog angažmana Bruxellesa na Južnom Kavkazu došlo je u sklopu nastojanja da se smanji opadajući utjecaj Rusije nakon invazije na Ukrajinu. Moskva je stacionirala mirovne snage u regiji, ali nije htjela ili nije bila u stanju provesti ‘status quo‘ na terenu, što je izazvalo sukobe i kršenje prekida vatre.
Unatoč razgovorima koji su osmišljeni kako bi spriječili upravo onu vrstu katastrofe koja se sada događa, čini se da su i Michel i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen krivo procijenili razmjere krize. Von der Leyen, koja je azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva opisala kao jednog od "pouzdanijih" partnera Europe, na kraju ništa nije komentirala. Michel je obavio optimističan hitan telefonski razgovor s Alijevim, tražeći da se s karabaškim Armencima dobro postupa, ali ne čini se da postoji bilo kakva europska moć ili spremnost da se Bruxelles na Baku obruši sankcijama.
Iako ova humanitarna kriza buja u neposrednom susjedstvu Europe, ista ta Europa je obećala manju pomoć i od SAD-a - priopćeno je da će poslati 5 milijuna eura, dok je Washington je dao 11,5 milijuna dolara.
"Dok se smatra da je Rusija izdala Armence s obzirom na svoje deklarirane obveze da ih zaštiti, EU sada gubi povjerenje Armenaca", kaže Karena Avedissian, viša analitičarka u Armenskom regionalnom centru za demokraciju i sigurnost. "Ljudi poput Michela često govore o zapadnim vrijednostima, a ne poduzimaju ništa da ih podrže, a Bruxelles je forsirao vlastitu viziju rješavanja sukoba bez rješavanja strahova Armenaca da će biti prisiljeni na bijeg".
Armenski i azerbajdžanski dužnosnici boravili su u utorak u Bruxellesu na razgovorima, na koje je predsjednik Europskog vijeća poslao svoje diplomatske savjetnike Simona Morduea i Magdalenu Grono. “Predsjednik Michel pridružio se sudionicima u kratkoj razmjeni informacija", rečeno je u priopćenju europske strane.
Sankcije malo vjerojatne
U međuvremenu, više od 60 zastupnika u Europskom parlamentu poziva na uvođenje sankcija Azerbajdžanu, s time da je Europski parlament prethodno podržao zahtjeve koji osuđuju zemlju i podupire ograničenja za njezine najviše dužnosnike zbog navodnih kršenja ljudskih prava.
Međutim, s obzirom na diplomatsku fiksaciju Europe na osiguravanje opskrbe plinom iz Azerbajdžana, dužnosnici Bakua prilično su uvjereni da se neće suočiti s velikim protureakcijama EU-a. Sankcije, naime, trebaju potpisati zemlje članice, a ne zastupnici Europskog parlamenta. Na briefingu u Bruxellesu uoči pregovora s armenskim dužnosnicima, azerbajdžanski šef diplomacije Hikmet Hajijev rekao je kako njegova vlada ne očekuje sankcije EU-a te je napao "emotivne" europske zakonodavce koji su pozvali na kaznene mjere.
"Ne vidimo takav rizik jer je iracionalan", rekao je Hajijev, dodajući kako ne vjeruje da postoji jasno "obrazloženje" iza poziva na sankcije ili obustavu plinskog sporazuma europskog bloka s Bakuom. "Takav narativ nije od pomoći i prilično je kontraproduktivan za promicanje agende mira u regiji", nastavio je Hajijev. "Naprotiv, uzrokovat će daljnju fragmentaciju i podjelu regije".
U pregovorima iza zatvorenih vrata, pokazano je malo volje za uvođenjem sankcija Azerbajdžanu, navode dvojica diplomata koji su izravno upoznati s pregovorima. Samo je Litva predložila da sve opcije budu na stolu, rekli su diplomati pod uvjetom anonimnosti, dok je Mađarska pokazala najviše skepse, a ostali poput Rumunjske i Austrije također su imali rezerve. "Trenutačno je prilično zapelo... nema jednoglasja u ovom slučaju", rekao je jedan od diplomata, dodajući da bi jedan od razloga mogla biti snaga odnosa zemalja članica s Azerbajdžanom. Posebno je ‘nezgodna‘ Mađarska, kaže drugi diplomat, tvrdeći da bi najgori scenarij bio tražiti sankcije i da bi Budimpešta mogla tjednima blokirati razgovore, kao što je to učinila tijekom rasprava o sankcijama Rusiji.
Prema Tomu de Waalu, višem suradniku na Carnegie Europe i stručnjaku za ovaj sukob, sporazum o plinu je "izvrstan primjer" miješanog slanja poruka iz EU-a. "Ljudi poput Charlesa Michela i Službe za vanjsko djelovanje bili su usredotočeni na rješavanje sukoba, dok je von der Leyen hvalila Alijeva i niti jednom nije spomenula sukob ili Armence", kaže on. "Azerbajdžan je znao da može koristiti i pregovore i silu te da može iskoristiti i europske i ruske slabosti”, dodao je, pozivajući EU da započne "stratešku reviziju svoje politike prema Azerbajdžanu".
‘Nikoga nije briga za nas‘
Upitan u srijedu od strane Politica zašto se von der Leyen tek treba javno očitovati, glasnogovornik Europske komisije je inzistirao da je "stajalište EU-a jasno" te da je jasno iznijela svoje stavove dijeljenjem objave prvog diplomata EU-a Josepa Borrella na društvenim mrežama u kojoj osuđuje nasilje.
Međutim, za bivšeg zaštitara Spartaka, koji skuplja ono što mu je ostalo od imovine i razmišlja što i kako dalje, priča je jeftina. "Nikoga nije briga za nas. Ići ćemo gdje god nam ljudi žele pomoći - samo moramo to negdje pronaći".
Istovremeno, kriza je izazvala frustracije, ogorčenje i podjele kada je Rusija u pitanju u samoj Armeniji, gdje se slijevaju kolone izbjeglica s Nagorno-Karabaha. Brojni Armenci su se razočarali u Rusiju, dugogodišnjeg saveznika i jamca sigurnosti njihove zemlje, jer nije spriječila azerbajdžansku agresiju.
U prijestolnici Erevanu se od 19. rujna, kada je Azerbajdžan objavio vojnu operaciju u Nagorno-Karabahu unatoč prisutnosti ruskih mirovnih snaga u regiji, održavaju veliki prosvjedi. Neki od prosvjednika optužuju Moskvu, zaokupiranu ratom u Ukrajini, da je odustala od svojih obveza prema Armeniji. "Donedavno je cijela moja obitelj bila proruski orijentirana. No, naše se mišljenje promijenilo", rekao je 19-godišnji Tigran za The Moscow Times. "Armenija je uvijek bila lojalna Rusiji. Mi smo zemlja koja je najviše proruska. Ali sada zahtijevamo od ruske vojske da radi svoj posao ili da ode".
Samvel, 21-godišnji student na Fakultetu za kazalište i film u Erevanu, organizirao je studentski štrajk više od 100 osoba porijeklom iz Karabaha. Već danima, uz tisuće drugih prosvjednika, traži od armenskih vlasti da spase njegovu obitelj koja se našla usred u humanitarnoj krizi. "Rusija je obećala da će zaštititi Artsah", rekao je Samvel, koristeći armensko ime za tu regiju. "Ljudi su povjerovali i ostali tamo. No, Rusi nisu ispunili svoje obećanje. Izdali su nas. Rusija nam je zabila nož u leđa", kaže on. "Nećemo to zaboraviti", dodaje.
Ruske mirovne snage stacionirane su u regiji od kraja rata 2020. Armensko ministarstvo vanjskih poslova ovog je mjeseca pozvalo mirovne snage da poduzmu, kako je rečeno, jasne i nedvosmislene korake kako bi zaustavili azerbajdžansku agresiju. Ipak, Moskva je tek pozvala Baku i Erevan da stanu na kraj krvoproliću i vrate se mirnom rješenju, dok su ruske mirovne snage uglavnom stajale po strani.
‘Mnogi nisu imali vremena biti razočarani‘
Budući da je posljednji sporazum o prekidu vatre postignut uz posredovanje ruskih mirovnih snaga, neki Armenci sumnjaju da se zapravo radi o dogovoru između Moskve i Bakua. Ubrzo nakon toga, Nacionalni demokratski savez, prozapadni politički pokret, organizirao je prosvjede u glavnom gradu. Stotine ljudi su nekoliko dana zaredom marširale ulicama armenske prijestolnice, noseći baklje i skandirajući "Rusija je neprijatelj!".
Iako je Tigran rekao kako vjeruje da je pad separatističke vlade Karabaha potkopao povjerenje mnogih Armenaca u Rusiju kao saveznika, priznaje da značajan dio društva za gubitak krivi Pašinjana, koji se posljednjih godina udaljio od Moskve. "Mislim da Rusiju još uvijek podržava oko 40 posto armenskog društva. Ali mislim da mnogi od njih jednostavno još nisu imali vremena biti razočarani".
Prema istraživanju iz svibnja 2023. koje je proveo think tank Međunarodni republikanski institut (IRI) sa sjedištem u Washingtonu, 50 posto Armenaca opisalo je odnos svoje zemlje s Rusijom kao "dobar", što je najniži omjer ikada izmjeren u anketi IRI-ja u Armeniji. Ipak, većina ispitanika navela je da je Rusija još uvijek jedan od najvažnijih političkih, gospodarskih i sigurnosnih partnera Armenije.
I unatoč raširenim kritikama prema ruskim mirovnim snagama, mnogi Armenci i dalje vjeruju da je situacija u Karabahu mogla biti puno gora bez njihove prisutnosti.
U studenom 2022., dok su napetosti s Azerbajdžanom ponovno eskalirale, Erevanu je odbijen zahtjev za vojnom pomoći od strane Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) koju predvodi Moskva, što je izazvalo kritike Pašinjana. Kao znak rastuće frustracije armenskog premijera Kremljom po pitanju Karabaha, Armenija i Sjedinjene Države ranije ovog mjeseca izveli su zajedničke vojne vježbe, što je izazvalo bijes ruskih vlasti. Armenska proruska oporba okrivila je premijera za gubitak Karabaha, optužujući ga da je izdao etničke Armence u regiji "u korist interesa Zapada".
‘Nismo mi Ukrajina‘
Mika Badaljan, politički aktivist koji redovito gostuje na ruskoj televiziji, pozvao je Armence da izađu na ulice i svrgnu Pašinjanovu vladu.
"Činjenica da se Pašinjan počeo udaljavati od takvog ‘saveznika‘ kao što je Rusija ne znači da ćemo početi surađivati sa Zapadom. Ni tamo nas, najblaže rečeno, ne očekuju. I to je mnogima razumljivo", rekla je Ani Sargsjan, poduzetnica koja prikuplja humanitarnu pomoć za izbjeglice. "Ali činjenica je da više neće biti moguće ići istim putem s Rusijom i nastaviti prijateljske odnose. Odnosi su se pogoršali ne samo zbog Pašinjana. I tu moramo priznati da se čini da se udaljavamo od Rusije”, dodala je.
Arevik, 24-godišnja volonterka koja prikuplja humanitarnu pomoć, rekla je da je sigurna da se izbjeglice nikada neće vratiti u Karabah. “Nitko neće živjeti tamo. I ruske snage će otići. Ali bojim se da (azerbejdžanski predsjednik Ilham) Alijev neće stati na tome. Jednom je rekao da je cijela Armenija samo zapadni Azerbajdžan", kaže Arevik. “Ne bismo trebali očekivati da nas netko štiti. Odmah je bilo jasno da će se ruske snage usr*** u Karabahu. A međunarodne organizacije jednostavno ne mare za nas", dodala je. "Nažalost, mi nismo Ukrajina. Neisplativo je štititi nas", zaključuje Arevik.