Nakon što je Europski parlament postigao dogovor pod nazivom Carbon Border Adjustment Mechanism (CBAM) (mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika) otvara se pitanje što će EU i cijeli planet dobiti od novog europskog zamaha kreiranja vrlo opsežne ekološke regulative. Cilj tog Carbon Border Adjustment Mechanisma jest izjednačiti cijenu koju za ugljik plaćaju europske kompanije prema Emissions Trading Systems (ETS) EU za svoje proizvode s onima koje dolaze izvan granica EU, što je u osnovi podjednako protekcionistička kao i ekološka norma. Taj CBAM trebao bi funkcionirati tako da kompanije koje uvoze određene proizvode u EU moraju kupovati CBAM certifikate kako bi platili razliku u cijeni ugljika u zemlji proizvodnje i cijene koje se na dopusnice za ugljik plaćaju prema EU ETS sustavu.
Taj CBAM sustav odnosi se na željezo, čelik, cement, aluminij, gnojiva i električnu energiju te na niz proizvoda poput vijaka ili matica odnosno proizvoda napravljenih od željeza ili čelika. EK razmatra i proširenje dodatnog oporezivanja ugljika na organske kemikalije te polimere s ciljem smanjenja stakleničkih plinova za 55 posto do 2030. godine u odnosnu na 1990. godinu.
Dva su krupna problema koji proizlaze iz sve agresivnije ekološke regulative: Prvo, novi ekološki nameti imat će značajni utjecaj na rast inflacije u EU. Drugo, uzrokovat će ozbiljne gospodarske probleme u siromašnim zemljama koja izvoze svoja dobra u EU.
Očigledno je da će u EU zbog CBAM-a nakon početka njegove primjene doći do novog pritiska na opći rast cijena, pa treba objasniti kako je stoga apsurdno da se djelomično radi o odgovoru Sjedinjenim Državama na njihov Inflation Reduction Act tj. set mjera koji zapravo nema veze sa spuštanjem inflacije, ali ima s izdašnim poticajima Bidenove administracije za razne zelene projekte, koji nisu u skladu s WTO pravilima.
Američki potezi, primjerice, poprilično su zabrinuli Nijemce jer SAD vrlo brzo počinje plasirati ekološke poticaje, što će niz europskih proizvodnji već za koji mjesec učiniti nekonkurentnima na američkom tržištu. De facto se radi o trgovinskom ratu. U tom ratu CBAM ima ulogu ‘mehanizma prilagodbe‘ kako bi se izjednačili uvjeti tržišnog natjecanja, pa čak imamo situaciju da CBAM ne priznaje implicitne troškove američke ekološke regulacije na američke izvozne proizvode, što dovodi do dvostrukog oporezivanja izvoznika, nema veze s ekologijom te je, naravno, put u daljnji rast cijena u EU.
Utjecaj pak radikalne ekološke regulacije na gospodarstva niza zemalja u Africi i Latinskoj Americi mogao bi biti devastirajući. Mozambik, primjerice, drži sedam posto europskog uvoza aluminija, što čini 25 posto njihovog izvoza, a CBAM bi im mogao urušiti BDP za čak 1-2,5 postotnih poena. Egipat i Alžir drže oko 20 posto uvoza gnojiva u EU te će također biti teško pogođeni. Isto vrijedi za Maroko i Tunis koji u EU izvoze pet odnosno tri posto cementa. Teške posljedice ekoloških nameta osjetit će se u Južnoj Africi, Nigeriji, Kamerunu, Gani i Kongu.
Intrigantni su zaključci MMF-a o posljedicama uvođenja CBAM-a: Dovest će do distorzije međunarodne trgovine, prebaciti teret adresiranja klimatskih promjena na nerazvijene zemlje, gubici u zemljama koje su vodeće u izvozu ugljika (Ukrajina, Egipat, Mozambik, Turska) kretat će se između milijarde i pet milijardi dolara, doći će do povećanja nejednakosti između bogatih i siromašnih ekonomija jer će bogata EU biti bogatija za 141 milijardu dolara godišnje, dok će zemlje u razvoju osiromašiti za 106 milijardi dolara.