Uz vjerski identitet, o čemu smo pisali u članku objavljenom 13. ožujka, u Ukrajini je i osjećaj nacionalnog identiteta također složen problem. U toj državi, prema službenim podacima, živi i oko 18 posto etničkih Rusa. Je li točno da je i dio Ukrajinaca u istočnim dijelovima zemlje, makar do sadašnje ruske invazije, u većoj mjeri imao ruski, a ne ukrajinski identitet? U kojoj je mjeri njihov identitet određen obiteljskom poviješću iz Drugog svjetskog rata ili dijelom Ukrajine u kojemu žive? Ta smo pitanja postavili doktoru povijesnih znanosti iz ukrajinskog Užhoroda, stručnjaku za povijest Rusije i istočne Europe, Vladimiru Ryzhkovskom.
"Naravno da povijest i područje na kojemu ljudi u Ukrajini žive imaju veliku ulogu u njihovu osjećaju identiteta. Ali u posljednjih deset godina u Ukrajini je uzeo maha novi proces stvaranja nove zajednice, nove nacije, koja se više ne temelji na povijesnim događajima otprije pedeset ili stotinu godina, nego na događajima otprije osam godina, a to je Majdan, ruska aneksija Krima, rat na istoku Ukrajine, a sad, nažalost, i ruska ratna agresija. Rekao bih da je do Majdana zapadni dio Ukrajine lingvistički bio ukrajinski, a u vjerskome smislu ili unijatski ili pravoslavni, dok je njihov politički odabir Ukrajina koja je definirana etnički i lingvistički. Riječ je o standardnom obliku nacionalizma koji je u zapadnom dijelu Ukrajine bio snažan i utemeljen na povijesnom pamćenju iz Drugog svjetskog rata. Tamo su sovjetsku vlast shvaćali kao okupacijsku vlast koja je došla i pedeset godina vladala na okrutan način", kaže nam Ryzhkovskyi.
Lingvistički miks
Međutim, središnja Ukrajina kojoj pripada i Kijev, nastavlja ovaj povjesničar, lingvistički je miješana i tamo se govori i ukrajinski i ruski. U političkom smislu, njezini su stanovnici prihvaćali opciju da je Ukrajina samostalna država, ali pritom nisu bili orijentirani na to da ukrajinska nacija bude sagrađena na suprotstavljanju Rusiji.
U istočnom dijelu Ukrajine, ako govorimo o etničkom sastavu, živi mnogo Ukrajinaca, ali ako govorimo o identitetu, prije 2014., odnosno prije početka sukoba s Rusijom vezanog uz aneksiju Krima i rata u Donbasu, nije se moglo vidjeti previše razlike između Ukrajinca koji živi u Dnjipru i Rusa u Rostovskoj oblasti.
"U samom ste Kijevu prije Majdana rijetko mogli čuti ukrajinski. Postojala je i ta interna dinamika - ako dolaziš u Kijev iz nekog manjeg ukrajinskog grada i govoriš ukrajinski, doživljavali bi te kao 'seljaka'. Ukrajinski je službeni, državni jezik i imao je prednost u pravnom okviru. Ako primjerice držiš predavanje na nekom od ukrajinskih državnih sveučilišta, morao si ga držati na ukrajinskom jeziku. Diplome i magisteriji također se pišu na ukrajinskom. Međutim, u javnom se prostoru koristio ruski", kaže nam Ryzhkovskyi. Očigledno se u Ukrajini radilo o istodobnoj prisutnosti ruskog kulturalnog imperijalizma i procesu ukrajinske dekolonizacije, što je kompleksan i ne do kraja istražen politički fenomen, ocjenjuje ovaj povjesničar.
Iako bi u normalnim, mirnodopskim okolnostima ovakvo pitanje bilo nekorektno, u sadašnjim okolnostima, kad je Ukrajina, ne svojom voljom, u ratu, Ryzhkovskog smo upitali i kakvo je njegovo etničko porijeklo i njegov osjećaj identiteta s obzirom na to da je rođen i odrastao u Užhorodu, gradu u zapadnoj Ukrajini, nedaleko od mađarske granice.
Etnički miješano podrijetlo
Obitelj mu je, rekao nam je, miješanog, poljsko-rusko-ukrajinsko-židovskog podrijetla. Mnogo je ljudi u Ukrajini, tvrdi, etnički miješanog podrijetla.
"Moram naglasiti da zbog akademskih studija nisam živio u Ukrajini od 2007. godine i rekao bih da je iskustvo života izvan zemlje imalo veći utjecaj na perspektivu i način na koji sam doživio povijesne događaje u posljednjih osam godina u Ukrajini nego moje podrijetlo.
Imao sam ideal o raznolikoj Ukrajini, o našoj posebnosti, koju u Ukrajini moramo čuvati i stvoriti funkcionalan politički okvir koji će te specifičnosti uvažavati i očuvati te nam omogućiti da krenemo u nešto prosperitetnije, i u ekonomskom i u političkom smislu. Majdan, aneksija Krima i rat na istoku Ukrajine za mene su bili velik šok. Nakon tih događaja ostvariti ideal multikulturalne i raznolike Ukrajine bilo je vrlo teško. Sad, nakon ruske invazije u Ukrajini, to će biti nemoguće. Na paradoksalan način, lingvistički i etnički homogenizirana ukrajinska nacija gradi se ubrzano zahvaljujući Vladimiru Putinu. On puca na ljude od kojih većina još uvijek govori ruski, a ne ukrajinski. U većini gradova po kojima ruska vojska sad puca, primjerice Harkivu i Mariupolju, gotovo 80 posto ljudi govori ruski jezik", ističe ovaj povjesničar.
"Uvijek sam bio kritičan prema ukrajinskom nacionalističkom diskursu, suprotstavljanju europske Ukrajine i azijske Rusije, kao i drugim vrstama diskursa o barbarizmu i civilizaciji. Ali u ovom trenutku moram priznati da je čak i monolingvistička i homogenizirana Ukrajina puno sigurnije i mirnije mjesto, kako za Ruse tako i za Ukrajince, nego Putinov 'ruski mir' (u prijevodu ruski svijet). Kad slušamo njegove sadašnje političke govore, vidimo da su inspirirani knjigama iz 17. stoljeća. Ovo što sad govori, da postoji jedan narod koji ima tri stabla - rusko, bjelorusko i ukrajinsko - i da svi moraju biti pod dlanom jednog imperatora, rekli su ukrajinski biskupi krajem 17. stoljeća. Putin je ljetos objavio i članak o povijesti. A kad neki političar sat vremena drži govor o povijesti, onda znaš da će biti rata", zaključuje povjesničar Vladimir Ryzhkovskyi.