Veliku analizu izazova s kojima će se suočavati ruski predsjednik Vladimir Putin provelo je četvero jakih i utjecajnih imena britanskog The Telegrapha. To su urednik rubrike međunarodna ekonomija Ambrose Evans-Pritchard, vanjskopolitički novinar i dopisnik Roland Oliphant, urednik europskih tema James Crisp te Natalija Vasiljeva, dopisnica iz Rusije s istanbulskom adresom.
U svom je ogledu Ambrose Evans-Pritchard ocijenio kako će se Putin ove godine itekako namučiti u ekonomskom ratu. Vladimir Putin je, kako navodi, izgubio plinski rat prošle godine, a kako stvari sada stoje, ove godine, barem za sada, gubi i naftni rat. Prihodi od izvoza energenata na koje se oslanja ruski proračun u slobodnom su padu, ocjenjuje on. Ako se to nastavi kroz duže vrijeme, Putin će se mučiti kako bi vodio rat u Ukrajini.
Udar na energente
Njegov industrijski ratni stroj, kako se navodi, guše dva zapadna mehanizma - sankcije na izvoz energije i sankcije na uvoz visoke tehnologije. Djelujući u simbiozi, to dvoje zajedno je nemilosrdna kombinacija. Zarada ruske države od izvoza fosilnih goriva pala je prošlog mjeseca za 46 posto kao rezultat ograničenja cijena nafte od strane skupine G7, koje je uvedeno početkom prosinca prošle godine. Putin i dalje može prodavati svoju naftu u Aziji, ali Zapad kontrolira 90 posto pomorskog sustava kroz osiguranje i financije. Bez obzira na ‘udaranje u prsa‘, Kremlj udovoljava uvjetima koje je postavila G7.
Kina, Indija i Turska znaju da je Putin sada poljuljani prodavač pa se snažno cjenjkaju. Ruska sirova nafta Urals prodaje se za pola cijene, odnosno 40 dolara po barelu na svjetskim tržištima, što smanjuje glavni izvor sredstava za financiranje rata. Ograničenje cijena skupine G7 na dizel i naftne derivate stupilo je na snagu ovog mjeseca i stišće Moskvu sve jače.
Putin je gomilao veliko bogatstvo kroz prihode od prodaje ugljikovodika tijekom većeg dijela prošle godine, a otuda je i proizišla iluzija o tome da se može osloniti na svoje gospodarstvo. Prošle je godine bilježio trgovinski suficit od gotovo 20 posto BDP-a. Proračun je bio u suficitu, a rubalj ‘na steroidima‘ te je mogao financirati svoj rat bez potrebe za štednjom.
No, sada je primoran birati. Proračun Kremlja naglo se strmoglavio u deficit u siječnju, a ruski predsjednik je zbog toga morao posegnuti u fond nacionalnog bogatstva. Te su rezerve pale sa 186 milijardi dolara na 148 milijardi dolara u samo jednom mjesecu. Putin ne može dugo održavati takvu stopu trošenja sredstava, čak i ako su podaci za siječanj dijelom iskrivljeni paušalnom vojnom potrošnjom.
Putinova proljetna ofenziva u Donbasu morat će dovesti do nokauta. Ako ona zastane, Putin više neće imati vidljivih načina financiranja sporog osipanja i propadanja ruske vojske. Kako Rusija nema funkcionalno tržište obveznica, morat će zadirati u račune privatnih tvrtki - što se već počelo događati - i konfiscirati ušteđevinu stanovništva putem ratnih obveznica. A tada bi se njegov režim mogao naći u opasnosti.
Ipak, Kremlj bi još moglo spasiti ponovno otvaranje Kine nakon odustajanja od politike ‘nula covida‘ i povratkom Azije na pozornicu. To bi, naime, moglo iscrpiti ograničene rezervne kapacitete na globalnom tržištu nafte pa bi se cijene sirove nafte mogle brzo vratiti na razine od preko 120 dolara, kao što se to dogodilo prošle godine..
Putin bi se tada mogao naći u iskušenju da dodatno pojača naftnu krizu smanjenjem ruske proizvodnje, nadajući se da će više dobiti na cijeni nego što će izgubiti na količini. To bi moglo odvesti cijenu nafte do najviših razina ikada i izazvati ozbiljne probleme. Ipak, to bi nanosilo puno više štete Kini i Indiji nego zapadnim zemljama i to bi mu moglo biti posljednje kockanje - ako mu ne dobije, ostaje bez svega.
Europa je, pak, preživjela prošlogodišnji plinski rat. Uspjela je smanjiti potrošnju za 20 posto, a da pritom nije došlo do bunta građana niti je kontinent ili svijet zaronio u recesiju. Europa bi trebala prebroditi zimu s dovoljno velikim zalihama plina da može potpuno obnoviti zaliha prije iduće zime. Neizvjesnost predstavlja povratak vrućeg i suhog klimatskog fenomena El Nina ovog ljeta, koji bi mogao značiti velike probleme za europske hidroelektrane i nuklearne reaktore, no to nije u ljudskim rukama.
Rastu i šanse da se Europa također može provući kroz rat za naftu i dizel, iako bez sumnje s nekoliko modrica i nešto nužne racionalizacije, ali uglavnom neozlijeđena. Ove bi godine doduše, kako navodi autor, moglo doći do recesije u zapadnim gospodarstvima, ali iz posve drugih razloga - naime, središnje banke bi mogle biti pretjerano rigorozne u svojim zakašnjelim nastojanjima da uguše inflaciju. No, Putinove sposobnosti da provodi ekonomski teror znatno su smanjene, zaključuje Evans-Pritchard.
Ni Putin ne zna kako će završiti rat
Roland Oliphant, pak, u svojoj analizi tvrdi kako nitko, pa ni sam Putin, ne zna kako će rat završiti. Naime, otkako je rat počeo prije godinu dana, neki su ljudi stalno iznova i neiskreno ponavljali da ratovi uvijek završavaju pregovorima. Pritom, navodi Oliphant, uglavnom zanemaruju spomenuti da put do pregovaračkog stola ide preko bojnog polja, a u 2023. godini obje strane vjeruju da imaju plan kako do toga doći.
Rusija se nada da će do toga doći tako što će njihove snage gaziti kroz krvave doline Donbasa, uništiti ukrajinske vojnike i natjerati Zapad da prisili Kijev na njihove uvjete. Ukrajinci se, pak, nadaju munjevitom pohodu tenkovima preko Pontsko-kaspijske stepe do Krima, prisiljavajući Kremlj da se povuče iz zemlje ili riskira neko zasad nedokučivo vojno i političko poniženje. Uspiju li bilo jedni ili drugi, rat bi mogao završiti ove godine. No, napominje autor, malo je vjerojatno da će biti tako.
Ruski pritisak već traje, iako su se istovremene ofenzive oko Vuhledara, Bahmuta i Kremine pokazale skupima u ljudstvu i opremi, a za sada su donijele tek zanemarive teritorijalne dobitke. Ukrajinci, pak, pokušavaju zadržati rusko nadiranje što je dulje moguće, nadajući se da će iscrpiti ruske ljudske vojne resurse te zalihe streljiva i opreme prije svog protuudara.
Ukrajinski zapovjednici čekat će dok ne budu imali dovoljno zapadnih tenkova, popuniti zalihe streljiva i nove brigade na područjima koja jamče uspjeh, što je logična strategija. Zapravo, to je jedino razumno mogu činiti, ističe autor, jer ne mogu riskirati gubitke.
U međuvremenu, krvoproliće će se nastaviti. Trenutačni posao ukrajinskog pješaštva je sjediti u rovovima i trpjeti granatiranje. Oni koji prežive baražnu vatru tada kreću u vatrene obračune s pješaštvom i tenkovima koji im se približavaju. Preživjeli iz tih bitaka tada čekaju sljedeću topničku rafalnu paljbu. I tako ponovno i ponovno.
Njihovom je neprijatelju, pak, još gore. Izvještaji ruskih ratnih zarobljenika, proruskih vojnih blogera te javne svađe između Jevgenija Prigožina - šefa skupine Wagner - s vojnim zapovjedništvom, ukazuju na apokaliptičnu stopu žrtava, samoubilačke napade u neprestanim valovima i nestašicu streljiva i opreme. Predviđanje ishoda bitaka koje tek slijede je neozbiljan posao, no jasno je da su izlazak iz pat-pozicije i završetak rata tijekom ove godine važniji Ukrajini i Zapadu nego Rusiji. Putina, navodi Oliphant, nije briga za mrtve i osakaćene vojnike. Ukoliko mu trenutačna ofenziva ne uspije, jednostavno će regrutirati više ljudi. Time će kupiti vrijeme, a vrijeme mu omogućuje da razmisli o novim putevima izlaska iz blata u kojem je zaglavio.
Također, moguće je da zapadna podrška Ukrajini neobjašnjivo kolabira. Isto tako, možda će neki populistički republikanac pobijediti na američkim predsjedničkim izborima 2024. i natjerati Kijev na sklapanje za Ukrajinu nepovoljnog mira. Možda će, pak, Putinu njegovi saveznici priskočiti u pomoć - prošlog su tjedna američki dužnosnici upozorili da se Kina možda sprema prekršiti svoju samonametnutu zabranu pružanja smrtonosne vojne pomoći. Nitko, pa ni Putin, zaključuje Oliphant, ne zna kako će ovaj rat završiti, a jedino u što se može biti siguran jest da slijedi još krvoprolića, zaključuje Oliphant.
Teška borba protiv još jače Europe i ujedinjenog Zapada
James Crisp, pak, predviđa da će se Vladimir Putin ove godine morati nositi s jačom, ujedinjenom Europom. Putin se, kako navodi, kladio na to da će podijeljen Zapad zatvoriti oči pred njegovom ilegalnom invazijom na Ukrajinu. No, ta se oklada izjalovila, a zapadni savez je sada jači nego u bilo kojem trenutku od kraja ‘Hladnog rata‘. Berlin je prekršio svoja pravila kako bi postao glavni dobavljač oružja Ukrajini, zajedno s Francuskom, Velikom Britanijom, Europskom unijom i - što je najvažnije - Sjedinjenim Državama. Tabui oko tenkova za Kijev su razbijeni, borbeni zrakoplovi mogli bi biti sljedeći.
NATO se svojim članicama desetljećima nije činio toliko važan, tako da je Putin uspio tamo gdje bivši američki predsjednik Donald Trump nije - europske nacije poput Njemačke sada nastoje povećati obrambene proračune nakon godina zanemarivanja svojih obveza prema NATO-u. Putinovo kockanje s namjerom da osigura rusku sferu utjecaja izjalovilo se kada su Švedska i Finska odustale od sedam desetljeća vojne neutralnosti te podnijele zahtjev za članstvo u NATO-u. Rat je čak pomogao liječenju podjela između Britanije i EU-a oko Brexita s bliskom koordinacijom sankcija između dviju strana dok su formirale ujedinjenu frontu protiv Putina. Britanski odnosi s Francuskom, drugom velikom vojnom silom u Europi, također se ponovno se grade.
Europa izlazi iz zime za koju su se mnogi bojali da će donijeti redukcije struje zbog ovisnosti europskog kontinenta o ruskom plinu. Ove će godine u više zemalja, uključujući Njemačku, potpuno ukinuti uvoz ruskog plina, što Putinu oduzima vrijedan izvor utjecaja. U međuvremenu Poljska, div koji je često u sukobu s Bruxellesom, pokazuje svoje europske mišiće inzistirajući na najtvrđem mogućem stavu prema Moskvi.
Invazija je također ponovno aktualizirala naizgled nemoguć zadatak ponovnog oživljavanja politike proširenja EU-a, koja je bila na izdisaju. Ukrajina i Moldavija, koje su živjele pod prijetnjom Rusije, sada su zemlje kandidatkinje za ulazak u EU. Gruzija, koju je Putin napao 2008. godine, čeka da i ona stekne taj status. Albanija je na čelu popisa od šest zemalja zapadnog Balkana koje će se prije pridružiti bloku zbog prijetnje ruskog utjecaja u regiji.
Sankcije EU-a uvedene zbog aneksije Krima 2014. nisu spriječile Rusiju da bude domaćin Svjetskog prvenstva 2018. niti su zaustavile sada otkazani projekt plinovoda Sjeverni tok 2 prema Njemačkoj, tako da nije čudo što je Putin imao pogrešnu računicu da će od EU samo pljesnuti po prstima. Države članice EU-a tek trebaju odlučiti o desetom krugu sankcija nakon devet rundi mjera bez presedana po svojoj brzini i opsegu. EU je također poslala milijarde eura zemlji koja se prkosno okrenula prema zapadu tijekom prosvjeda na Majdanu s 2013. na 2014.
Putinova neuspjela strategiju dovela je do toga da Ukrajina nikada nije bila bliža zapadnom savezu. Najveći problem osnaženog Zapada u nadolazećoj godini neće biti zemlje koje su blage prema Moskvi poput Mađarske, koja potkopava zapadni savez. Zapad će zadržati svoje novostečeno jedinstvo svrhe, opirat će se zamoru od rata i osigurati da oružje za vojsku Volodimira Zelenskog nastavi stizati. Nakon godinu dana iznenađenja za Putina, Zapad bi se trebao nastaviti uzdizati kako bi odgovorio na te izazove i premašio očekivanja u svojoj podršci Ukrajini, zaključuje Crisp.
Slabljenje gospodarstva moglo bi oslabiti i Putina
Natalija Vasiljeva smatra da bi posrtanje gospodarstva moglo oslabiti Putinov željezni stisak u kojem drži Rusiju. Putin je, navodi ona, mislio da je sve riješio kada je naredio ruskim snagama da prijeđu granicu s Ukrajinom 24. veljače 2022. Raspolagao je drugom najvećom vojskom na svijetu i zavidnim ratnim zalihama. Njegovi protivnici su ili zatvoreni ili otjerani u egzil, a Zapad se u prošlosti nije previše bunio kada bi pripojio dio druge države.
Ono što je mislio da će biti dvotjedna "specijalna operacija" rušenja ukrajinskog vodstva, postavljanja proruske vlade i preuzimanja kontrole nad Donbasom, polako se pretvorilo u dugotrajni rat iscrpljivanja. U govoru ranije ovog tjedna, Putin je jasno dao do znanja da sada kada je njegov prvotni plan propao, on će samo nastaviti istim smjerom.
Invazija je prestrašila oko milijun Rusa, većinom mlađih, obrazovanih stanovnika gradova, koji su nakon upada u Ukrajinu pobjegli iz zemlje, a mnogi su u panici pobjegli nakon što je ruski predsjednik proglasio "djelomičnu mobilizaciju", pozivajući oko 30.000 civila da ih pošalje u rovove u Ukrajini.
Mobilizacija je bio jedini prošlogodišnji događaj koji je umanjio Putinovu popularnost. Činilo se tada da čak ni oni koji su zaneseno vjerovali u laži Kremlja o borbi protiv neonacista u Ukrajini, nisu bili voljni otići umrijeti u Ukrajinu.
Putin je očito izbjegavao objavljivanje druge mobilizacije, bojeći se da će sporadični prosvjedi izazvani prvim krugom poziva prerasti u organiziraniji prosvjed. Ipak, ruski čelnik bi mogao biti prisiljen pozvati još više civila u vojsku kako se rat nastavlja zahuktavati, riskirajući daljnje otuđenje sebe od svog naroda, koji je do sada bio previše uplašen da bi prosvjedovao ili dragovoljno vjerovao propagandi Kremlja. Do početka veljače Rusija je, navodi autorica, bilježila oko 200.000 poginulih ili ranjenih vojnika.
Rusko civilno društvo 2022. godine doživjelo je najmasovniju represiju od pada Sovjetskog Saveza, a Putin je jasno dao do znanja kako neće tolerirati neslaganje na domaćem planu. S obzirom na to da je svaka neovisna medijska kuća otjerana u egzil, a najistaknutiji politički čelnici poput Alekseja Navaljnog su iza rešetaka, ruski čelnik baš nema izazova kod kuće.
Ionako slabašne nade da će Putinov unutarnji krug ili zapadno orijentirani establišment srušiti ruskog vođu nisu se obistinile. Pokazalo se da su obje ove skupine previše uplašene, rascjepkane i nespremne preuzeti rizik pobune, a na horizontu sada nema trenutačne promjene. Putin je godinama bio u mogućnosti "kupiti" potporu ljudi za suzbijanje opozicije kod kuće ili pokretanje vanjskopolitičkih pohoda, poput vojne kampanje u Siriji, jer je rusko gospodarstvo prvo bilo u procvatu, a kasnije je napredovalo zahvaljujući uštedama prethodnih godina.
Godinu dana kasnije, otprilike polovica od ruskih 600 milijardi dolara vrijednih deviznih rezervi zamrznuta je zapadnim sankcijama, a zemlja bi se mogla suočiti s proračunskim deficitom po prvi put nakon puno godina. Budući da se Zapad odriče ruskog plina i ograničava cijenu ruske nafte, Kremlj bi se mogao suočiti s najvećom financijskom krizom u posljednjih 20 godina.
Do sada, Putin još uvijek ima nešto gotovine spremljene u fondovima za crne dane. No, to bi uskoro moglo nestati, što bi ga natjeralo da traži zajmove od zemalja koje nisu pružile podršku Ukrajini, poput Kine. A dokle bi Peking, koji je odbio prodati oružje Rusiji ili čak otvoreno stati uz nju, bio spreman ići kako bi bacio pojas spasa za Putinov režim dok polako ostaje bez novca, ostaje za vidjeti, zaključuje Vasiljeva.