Petak 7. listopada ujedno je i 226. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Osim što se ondje nastavljaju ruski napadi u zoni oko gradova Bahmut i Donjeck, dalje traju i ukrajinske ofenzive na krajnjem jugozapadu (sjeverni dio okupirane enklave na desnoj obali rijeke Dnjepar), te na krajnjem jugoistoku bojišta (područje od ruske granice, pa uz administrativnu granicu Harkivske i Luhanske oblasti, do tromeđe s Donjeckom regijom te obala rijeke Siverski Donjec oko grada Kremina). Pri tome, nakon ukrajinskih napredovanja na oba ova odsjeka bojišta, branitelji se tu nalaze u dilemi – kako uspješno nastaviti pritisak na uzdrmane agresore, a ujedno provoditi i „stabilizaciju“ oslobođenih prostora u neposrednom zaleđu.
Naime, to zaleđe im je bitno jer preko njega sad prolazi njihova logistika, ali ujedno na njemu ima i civilnog stanovništva koje treba opskrbiti te zaštititi od posljedica nedavnog ratovanja (velik je broj mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava). Sve se to događa u očekivanju nadolazećeg lošeg vremena i zime, gdje Ukrajina očekuje do 15. listopada imati riješenu i opskrbu svog ljudstva na bojištu odgovarajućim zimskim odorama.
No, dok širom istoka, jugoistoka i juga Ukrajine traju borbe, zanimljivo je kako su se bizarno tu postavile dvije države, obje temeljito posredno uključene u rat. Dok Bjelorusija i dalje fantazira o nekakvim mogućim napadima na svoj prostor iz Poljske ili otkud već – ta država ipak Ruskoj Federaciji nastavlja pružati masivnu logističku podršku (preko 250 vagona streljiva od veljače ove godine, te velike količine drugih vojnih roba), a dopušta i da Rusi redovito koriste bjeloruski teritorij za izvođenje napada na Ukrajinu (među ostalim, izgleda, i korištenjem iranskih kamikaza-dronova). A do danas agresor je iskoristio preko 86 komada iranskih dronova Shaahed-136 – koje Ukrajinci nazivaju „moped“ po karakterističnom zvuku u letu i kojih se na dnevnoj bazi vidi sve više i više na bojištima.
Iranske besmislene fraze
Iako je navodno oko 60 posto tih letjelica bilo uništeno prije izvođenja napada – ipak je prilično smiješno da se Iran ustrajno pravi kao da ne zna ni za te, ali ni za druge tipove dronova koje je stavio na raspolaganje Ruskoj Federaciji. Posebno je to apsurdno znamo li da osim ostataka brojnih dronova koji su ili izveli napade ili su srušeni – Ukrajina ima i gotovo netaknut primjerak većeg iranskog drona Mohajer-6, koji je krajem rujna pao u vode Crnoga mora, odakle je izvađen i 3. listopada službeno pokazan javnosti. Sve to nije omelo glasnogovornika iranskog ministarstva vanjskih poslova da u srijedu 5. listopada zaniječe kompletnu iransku isporuku bespilotnih letjelica Rusiji, te da tom prilikom ponovi i sada potpuno besmislene fraze o aktivnoj neutralnosti Irana i njihovom protivljenju ovome ratu.
Sasvim je tu drugačija pozicija NATO saveza i Europske unije. Dok NATO već mjesecima intenzivno pomaže obrani napadnute Ukrajine, sada se pred članicama našao i formalni zahtjev te države o pristupanju u redove Saveza. Naravno, o tome će se morati provesti rasprava među državama članicama, na koju vjerojatno neće presudno utjecati već javno izraženi stav 11 država da to članstvo podržavaju. Naime, dok 4. listopada zaprimljena ukrajinska prijava za članstvo pretpostavlja postupanje po skraćenoj proceduri bez opsežnih primjena za članstvo u formatu MAP ciklusa (po receptu za Švedsku i Finsku koje upravo skupljaju ratifikacije) – ipak je jasno kako će se tu još opsežno raspravljati o ukrajinskom ispunjavanju NATO kriterija, kao i o utjecaju aktualnog rata na status Saveza, prvo na razini veleposlanika u Bruxellesu, a onda i pred čitavim Sjevernoatlantskim vijećem.
Ništa manje rasprave po pitanju rata Ukrajine i Ruske Federacije nije zadnjih dana bilo ni u redovima EU-članica – gdje se uvečer 4. listopada usuglasio osmi po redu paket sankcija prema Rusiji, da bi dan kasnije on bio i usvojen od Europskog vijeća. U ovom se paketu nalazi niz dodatnih osoba koje su na sankcijsku listu stavljene zbog sudjelovanja u organizaciji i provedbi referenduma i aneksije okupiranih dijelova Ukrajine, kao i niz mjera dodatnog ograničavanja ruske industrije (kako izvoz u Rusiju proizvoda elektroničke, zrakoplovne i vojne industrije, tako i oko 7 milijardi eura vrijednosti ruskog izvoza prema EU, čelika, plastike, te niza drugih proizvoda). Nakon dosta sporenja, u te sankcije je uključena i mjera postavljanja maksimalne gornje granice za rusku naftu u izvozu, koju sadržajno priprema skupna zemalja G7, a ova će mjera na snagu stupiti od 5. prosinca ove godine, uz određene izuzetke i do 5. veljače iduće godine.
OPEC-ova kozmetička promjena
Pri tome, Mađarska se na EU razini opet uspjela izboriti za određene popuste, a Srbija nije – za što im je opet bilo politički lakše prigodno optužiti Hrvatsku, nego priznati vlastitu izoliranost do koje ju je dovela podrška Rusiji. Ujedno je planirano i ograničiti sudjelovanje državljana EU zemalja u upravnim tijelima raznih poduzeća iz Rusije, kao i niz IT-usluga koje su za Rusku Federaciju bile dostupne iz EU. Reakcije iz Moskve nije trebalo dugo čekati – kako je bilo i očekivano, posebno vezano uz ograničenja maksimalne cijene ruske nafte u izvozu, gdje će Rusija izgleda odbiti isporuku u sve države koje tu mjeru budu primjenjivale. Barem na prvi pogled to bi mogao biti poseban opskrbni problem u svjetlu odluke organizacije OPEC od 5. listopada da se njihove proizvodne kvote u predstojeće vrijeme snizi za 2 milijuna barela dnevno.
No, osim što je to izazvalo glasne prigovore iz Sjedinjenih Američkih Država, ipak treba imati na umu da posljednje vrijeme OPEC navodno nije ispunjavao svoju punu usuglašenu kvotu – već se, navodno, proizvodilo i do 2,8 milijuna manje od usuglašenih oko 31 milijuna barela dnevno. Time ne samo da se ta promjena više pokazala kozmetičkom, već bi i brza reakcija SAD o otpuštanju dodatne nafte iz Strateških zaliha lako mogla postaviti i dodatan cjenovni jastuk na već spomenuto predstojeće ograničenje izvoza Ruske Federacije, te s time vezanih ruskih protumjera.
Što se tiče Rusije – dok se formalno dovršava postupak „prisajedinjenja“ okupiranih dijelova Ukrajine, ondje je u punome jeku i mobilizacija dodatnog ljudstva za ratovanje u toj susjednoj državi. Za prvu silu su dosadašnji marionetski čelnici 4 okupirana područja postali i vršitelji dužnosti njihovih čelnika/guvernera do provedbe idućih ruskih lokalnih izbora, a brzinski su ukinute i carinske kontrole na njihovim granicama s Rusijom te su ondje uspostavljeni i ruski porezni uredi. Ujedno, sve dokumente o „prisajedinjenju“ je u srijedu 5. listopada odobrio Vladimir Putin te je ujedno potpisao i savezni zakon o provedbi te odluke – da bi jučer samoproglašene Luganska i Donjecka Narodna Republika te komadi okupiranih regija Zaporižje i Herson osvanuli i u članku 65. Ustava Ruske Federacije u službenome popisu njenih sastavnih dijelova.
Sve je jednostavnije od prvog kruga mobilizacije
Sve to je bilo praćeno i Putinovim potezom pera kojim se ogromnu okupiranu nuklearnu centralu Zaporižje u Energodaru prenijelo pod rusko upravljanje kao „federalno vlasništvo“. No, sve to je izgleda bitno jednostavnije nego u stvarnosti provesti mobilizaciju koju je taj isti Vladimir Putin proglasio 21. rujna ove godine. Dok zapadni izvori procjenjuju kako je objava o mobiliziranju oko 300 tisuća Rusa na bijeg iz zemlje za sada potakla njih oko milijun (a barem dio tih brojki potvrđuju i države koje s Rusijom graniče), sve je jasnije kako se tu ipak radi tek o prvom od više krugova takvih mobilizacija za ratovanje u Ukrajini.
Iako ruske vlasti posljednjih dana ustrajno donose mjere za korigiranje očiglednih gluposti u provedbi mobilizacije, negirajući pritom masovan bijeg vojnih obveznika, iz Ukrajine se čuje da u njih straha od tog ljudskoga vala nema – ne samo zato što tvrde da je Rusija na jedvite jade uspjela prikupiti tek oko 90 tisuća pričuvnika, već i zato što izgleda da će prije dolaska na bojište sve te brojke ionako biti desetkovane manjkom opreme, ali i zaraznim bolestima. Naime, dok se iz Rusije čuje da pričuvnike prije slanja na bojište misle cijepiti protiv gripe, hepatitisa, trbušnog tifusa, difterije i tetanusa – izgleda da nikome na pamet nije pala njihova zaštita i protiv još uvijek trajuće pandemije bolesti Covid-19, koja se izgleda već počela masovno širiti među množinom „mobika“ na putu u Ukrajinu.
A kakvo je stanje na bojištima u Ukrajini? Kako smo već spomenuli, ondje ruske snage i dalje nastoje napadati utvrđene ukrajinske položaje oko gradova Bahmut i Donjeck. Ta njihova začudna ustrajnost ipak je upitnog učinka. Naime, dok ukrajinski izvori tek napominju da su „pod pritiskom“ u tim zonama, neslužbeni ruski izvori spominju male pomake – možda zauzimanje sela Zaiceve i Odradivka jugoistočno od Bahmuta, te oko 200 metara pomaka zapadno od sela Piski kod Donjecka. Osim što su ta napredovanja kompletno neprovjerena, i o njima su ruski izvori već višestruko lagali – čak i da su istina, bila bi tu riječ o mikroskopskim pomacima bojišnice nakon iznimnih žrtava i napora. S druge strane tu stoje operacije ukrajinskih branitelja, koje su posljednje vrijeme bitno šireg opsega i bitno većeg značaja.
Ukrajinska napredovanja i ruski kaos
Kao prvo, treba zapaziti da ukrajinska napredovanja samo tijekom ovoga mjeseca i ne izgledaju posebno impresivno na karti. Pa ipak, njima je u Hersonskoj oblasti i na istoku Harkivske oblasti ukupno oslobođeno oko 1000 kvadratnih kilometara prostora, što ugrubo odgovara čitavom krajnjem dijelu naše Istočne Slavonije. No, ne samo da se tu svakih nekoliko dana i dalje napreduje, oslobađajući desetke većih ili manjih sela i naselja – već se tim pomacima ujedno otvaraju i putovi za daljnja ofenzivna djelovanja prema čvorištima ruske pozadinske logistike, dok agresori to jedva da uspijevaju pratiti svojim povlačenjima i uspostavama novih utvrđenih obrambenih linija. I dok izgleda da su ovotjedna ruska povlačenja na sjevernom kraju okupirane enklave u Hersonskoj oblasti ipak barem dijelom bila propisno izvedena – a ipak se s tog bojišta vidjelo ponešto ruskih zarobljenika i zarobljene tehnike – stanje na potezu uz rijeku Siverski Donjec od Limana do Kremine barem na prvi pogled izgleda prožeto s bitno više kaosa, karakterizirano ruskim bijegom po cestama pod ukrajinskom paljbom, uz ostavljanje sve teže opreme.
Kako bilo da bilo, barem nakratko izgleda da su se ukrajinska napredovanja u obje ove borbene zone malo usporila. To braniteljima daje priliku da si srede logistiku za daljnja djelovanja, dok je ruskim agresorima i njihovim lokalnim pristalicama pružilo priliku da na sjeveroistoku javno krenu tvrditi „Situacija oko grada Kremenaja je pod kontrolom“ i da je „određeno napredovanje ukrajinskih trupa u smjeru Hersona zaustavljeno“ na jugozapadu. Pri tome, dok agresori sada užurbano utvrđuju svoje položaje – posebno gradove Svatove i Kremina na sjeveru, u Luhanskoj oblasti, ukrajinska strana posljednjih dana tek postupno i službeno objavljuje osobođenje niza većih i manjih mjesta na ta dva veća bojišta.
Strukturno gledano, bojišnica na granici Harkivske i Luhanske oblasti je izgleda na oko 20 km istočno od nedavno oslobođenog Kupjanska i rijeke Oskil na kojoj Rusi nisu uspjeli uspostaviti obrambenu liniju, pa tu dolazi do administrativne granice te dvije ukrajinske regije. Dalje južno ona se sve više pomiče na istok od rijeke Oskil, na prostor donedavno kompletno okupirane Luhanske oblasti, i u prostoru mjesta Borova na oko 35 km istočno od rijeke, da bi dalje južno bila na oko 50 km istočno – ne samo do nedavno oslobođenog Limana, već i dalje do spomenute Kremine (još samo oko 20 km udaljena od okupiranog Severodonjecka).
Čeka se novi ukrajinski proboj
Jednaka je situacija i na jugozapadu – gdje ukrajinske snage i dalje pod stalnom paljbom drže sve ruske prijelaze kako preko velike rijeke Dnjepar, tako i na manjim vodotokovima unutar okupirane ruske enklave na zapadnoj obali Dnjepra. Dok na južnom dijelu te enklave, oko samog grada Hersona, izgleda i nema bitnih pomaka fronte – njen negdašnji sjeverni dio sada ima novu liniju razgraničenja, a njen nekada srednji dio postao je posebno interesantan. Naime, pri više stupnjeva ruskog povlačenja početkom ovoga tjedna, na sjeveru te zone borbena se crta izgleda stabilizirala između paralelnih tokova rijeke Ingulec i Dnjepar – otprilike na potezu između mjesta Davidov Brid na Ingulecu i Milove na Dnjepru.
No, to je tek baza izbočene fronte koja je možda i stabilna na Dnjepru, ali se na svom zapadnom dijelu posljednjih dana i ne dotiče same rijeke Ingulec – jer je pojas uz tu rijeku neočekivano oslobođen prije par dana. Time dosadašnji ukrajinski mostobran južno od Davidovog Brida sada predstavlja klin zabijen u zapadni bok nove ruske obrambene linije koja se diže kroz sela Čkalove-Bruskinske-Išćenka da onda krene prema Dnjepru i onda nakon oko 18 km spusti do Milove – baš kao što su ukrajinska djelovanja oko Limana zadnjih tjedana uzdrmala sve pokušaje uspostave novih utvrđenih linija ruske obrane oko 4 posto nadalje okupiranog dijela Harkivske oblasti na suprotnoj strani ukrajinskog bojišta.
Sve to ne pogoduje ni uspješnom nastavku ruske obrane u Hersonskoj oblasti, gdje se već danas čulo i o mogućem nastavku ukrajinskih borbenih djelovanja po ruskim uporištima u selima Pjatihatki i Suhanove na vrhu nove ruske fronte (oko 15 km sjeverozapadno od mjesta Milove na Dnjepru), dok se samo čeka neki ukrajinski proboj s njenoga boka ili u zaleđu. Imajući sve to u vidu, ne čude ni navodi kako su svi ti obrambeni položaji tek prolazni, dok se navodno užurbano utvrđuju pozicije oko 30 km južnije – ne bi li se tu neposredno štitilo strateški važnu branu kod Nove Kahovke (i nedaleki početak kanala za opskrbu Krima slatkom vodom) obrambenim pojasom širine tek par kilometara, od mjesta Berislavske od sela Kozacke te Odradokamjanka, s osloncem na tamošnje pritoke Dnjepra.