Europski izbori u Hrvatskoj se održavaju 9. lipnja. Koliko su demokracija i mir i danas fragilni, čak i u Europi, ilustrira kratak dokumentarni film, svega četiri minute dug, koji se prikazuje u svim zemljama članicama EU i poziva građane da izađu na birališta.
Francuskinja Monique Maugas-Bauzou ima 96 godina, tresu joj se ruke, kreće se u kolicima, nedavno je doživjela nezgodu koja joj je dodatno ugrozila zdravlje, ali unatoč tome bilo joj je važno sudjelovati u spomenutom dokumentarnom filmu, a potom i doći u Bruxelles, iz Europskog parlamenta poslati poruku, pogotovo mladim ljudima, kazati zašto misli da je bitno da izađu na europske izbore.
"Bilo mi je jedanaest kad je počeo rat. Godinu dana kasnije moja je mama ubijena tijekom bombardiranja, svojim je tijelom zaštitila vlastitu djecu, legla je na nas, prekrila nas, nju su pogodili, a mi smo preživjeli. Ona je umrla da bih ja živjela.
Rat je strahota i ne želim ga nikome, a život u demokraciji je privilegija", govori Monique Maugas-Bauzou ponajviše svojem unuku Robinu Bauzouu, ali i svim glasačima EU. Ta krhka starica, francuska liječnica, poziva 373 milijuna građana da iskoriste svoje biračko pravo.
Glasovi mladih birača
Ovih dana ljudi s različitih europskih adresa, odreda teških životnih sudbina, poručuju isto: izađite na izbore, neka vam ne bude svejedno, jer društvo je organizam u stalnoj promjeni i nemojte biti uvjereni da će demokracija ostati ne založite li se i sami za nju.
Posebno se pritom ti ljudi, u spomenutom dokumentarnom filmu odreda djedovi i bake, obraćaju svojim unukama i unucima, tim generacijama, među kojima je i 26 milijuna mladih koji prvi put izlaze na izbore. Oni čine nezanemarivih sedam posto ukupnog biračkog tijela. U Austriji, Njemačkoj, Belgiji i na Malti pravo glasa imaju svi stariji od 16 godina, mladi Grci glasaju sa 17.
Pripovijedajući svoju sudbinu u razgovoru za Jutarnji list Monique Maugas-Bauzou nastavlja: "Nakon mamine smrti nastavila sam se školovati. Spletom raznih okolnosti ostala sam posve sama, bez ičega i ikoga, dali su mi neku crnu odjeću, morala sam u školu u crnini, svi su me ispitivali zašto sam u crnini. Ja nisam htjela govoriti o tome."
Mirovinu je dočekala radeći u laboratoriju jedne od pariških bolnica.
"Ratne traume dugo sam držala zakopane u sebi. Ali dogodilo se da sam jednom nešto od toga kratko kazivala kolegi u laboratoriju. On je to ispričao kćeri, a ona učiteljici povijesti i ta me žena motivirala da počnem govoriti po školama. Kad sam došla u prvu školu, bila sam iznenađena kako su me djeca pažljivo slušala, koliko ih je imalo potrebu kasnije prići i zagrliti me. Još pamtim tu djecu koja su me čekala nakon predavanja.
Prije sam mislila da o strahotama nikad neću imati snage pričati, a onda sam shvatila da moram, da je moja obaveza govoriti, upozoravati."
Dok sluša što govori Francuskinja Monique Maugas-Bauzou, Nizozemac Samuel de Leeuw više puta spontano kima glavom. Bilo mu je tek godinu dana kad je u ratu 1942. odvojen od majke. "Ona me, Židovka, predala u ruke nepoznatih ljudi da bi mi spasila život. Nije znala kamo me vode, ali znala je da je to šansa da preživim. To je najveći izraz majčine ljubavi", kaže suznih očiju.
Otac mu je ubijen u Auschwitzu, u tvornici u kojoj je radio odvojili su 367 židovskih radnika i odveli ih u logor. Samo dvojica su uspjela preživjeti deportaciju.
Samuela de Leeuwa su članovi pokreta otpora, preuzevši ga od majke, odveli na jug Nizozemske. "Ondje je djelovala protestantska skupina koja je spašavala židovsku djecu. Spasili su 231 dijete. Mene je uzeo par koji nije imao djece, jedna rudarska obitelj."
Ne izaći na izbore je društveno neodgovorno
Nakon rata biološka ga je majka uspjela pronaći.
"Moja mama, Elisabeth Italiaander, uspjela je preživjeti i doći do mene. No za mene je to bio novi šok, ponovno odvajanje, jer i žena koja me posvojila Mien Strating i njezin muž Jan meni su u srcu bili roditelji", kaže čovjek koji je ostatak života proveo osjećajući kao da ima dvije majke. "Njih dvije dobro su se razumjele, s mojim udomiteljskim roditeljima ostali smo u kontaktu, obilazio sam ih do njihove smrti."
Među djedovima i bakama, unucima i unucima koji su snimali dokumentarni film o važnosti izlaska na izbore bio je i Božidar Jančiković (84), umirovljeni geolog i geofizičar, unuk poznatog hrvatskog sociologa, povjesničara i političara Ive Pilara. "Ovo vrijeme komplicirano je i nelako. Demokracija nije zajamčena, za nju se pogotovo sad treba boriti. Najjednostavnije se borite izlaskom na izbore. Ne izaći na izbore je društveno neodgovorno", poručuje Jančiković.
Interes raste
Ovo su treći europski izbori na kojima glasaju i hrvatski građani. 2014. na birališta je u Hrvatskoj izašlo 25 posto glasača, 2019. 30 posto, a ove će godine, procjenjuje se, broj biti najveći do sada. Posljednje istraživanje Eurobarometra pokazuje pozitivne trendove.
61 posto ispitanika u Hrvatskoj kaže da ih zanimaju europski izbori, velika većina građana (83 posto) smatra da Hrvatska ima koristi od članstva u EU, 57 posto građana ističe kako bi izašli na izbore da se održavaju sljedeći tjedan. "Velika većina hrvatskih građana slaže se da je izlazak na birališta još važniji u aktualnom međunarodnom kontekstu. Uzastopne krize posljednjih godina te europski odgovor na njih ojačali su ulogu EU u očima građana", kazala je Maja Ljubić Kutnjak, voditeljica Ureda Europskog parlamenta u Zagrebu.
Hrvatske građane, kad je riječ o europskoj kampanji, najviše zanimaju teme iz gospodarstva, otvaranje novih radnih mjesta te borba protiv siromaštva i društvene isključenosti.