Red zahtjeva, red uvreda, red zahtjeva, red uvreda - čini se da je to šema koju Ukrajina koristi u razgovorima s Njemačkom i o Njemačkoj. U to, na primjer, spada i odbijanje Kijeva da primi predsjednika Njemačke Franka-Waltera Steinmeiera - nakon što je Kijev kritizirao njegovu raniju politiku prema Rusiji, a on priznao greške, piše u autorskom komentaru Marco Müller, urednik na Deutsche Welleu.
Ta šema je vrlo uspješna. A njemački mediji su je odmah primjenili, i to, izgleda, vrlo rado: nema dana da Berlin nije na stupu srama, nema dana a da nekritički novinari ne pitaju članove Vlade - zašto se Njemačka konačno ne odrekne ruske nafte i prije svega ruskog plina, te ponajviše: zašto Njemačka ne isporučuje Ukrajini svo oružje koje je zatražila. Ovaj, u svakom slučaju potpuno izlišan spektakl, sve više ide na živce, piše Müller.
Direktna pomoć
Jer, kao prvo: od ruske aneksije Krima 2014. Njemačka je, zajedno sa SAD, najveći donator Ukrajine.
Drugo: osim direktnih susjeda Ukrajine, Njemačka je zemlja koja prima najviše ukrajinskih izbjeglica.
Treće: Njemačka je među zemljama koje Ukrajini daju najviše novca za kupovinu oružja. Kancelar Olaf Scholz je upravo najavio više od milijarde eura direktne pomoći. I apsolutno nitko ne sumnja da Njemačka mora podržati Ukrajinu u ratu protiv Rusije.
Pa, je li onda mudro kada vlada u Kijevu stalno napada njemačku Vladu i zatrpava je novim, oštro upućenim zahtjevima? Kad Njemačka isporuči dio traženog oružja, odgovor glasi: to je dobro, ali toga mora biti mnogo više.
Kad Njemačka odustajanjem od ruskog ugljena, nafte i plina najavljuje ni manje ni više nego promjenu paradigme, onda kažu: to je lijepo od vas, ali to se mora desiti odmah.
Pritom se namjerno zaboravlja da je Nemačka u svojoj politici izvršila zaokret neviđenih razmjera: Plinovod Sjeverni tok 2 je završen - ali nije pušten u rad. Njemačka vojska Bundeswehr će za modernizaciju i opremu dobiti na raspolaganje dodatnih 100 milijardi eura samo u ovoj godini - pothvat koji je Olaf Scholz najavio ubrzo nakon ruskog napada na Ukrajinu. Njemačka plaća isporuku oružja u ratnu zonu. Njemačka vlada počinje prekidati bliske odnose s Rusijom, koji su izuzetno važni u sektoru sirovina.
Zeleni ministar gospodarstva putuje na Bliski istok kako bi tamo kupovao naftu i plin i naglas razmišlja o produženju rada nuklearki i termoelektrana na ugljen.
Skrivanje iza Njemačke
Sve su to ekstremne promjene kursa u izuzetno kratkom vremenu. Koje su to zemlje u Europi toliko promijenile svoju politiku i prije svega - po tako visokoj cijeni kao Njemačka?
Još iritantnije od bezobrazluka iz Kijeva je ponašanje nekih drugih europskih zemalja. One same ne reagiraju kako treba, ali se rado skrivaju iza Njemačke ili čak upiru prstom u nju. Stječe se dojam da se tu radi samo o imidžu u javnosti.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron je u brojnim telefonskim razgovorima bezuspješno pokušavao utjecati na vladara Kremlja Vladimira Putina. Uzgred budi rečeno, on je bez velike pompe doveo u zemlju finale Lige prvaka koje se prvotno trebalo održati u Rusiji. Ali kada je riječ o prihvatu izbjeglica, Francuska se ne ponaša tako odlučno.
Italija je javno i glasno izjavila da bi mogla odmah prestati uvoziti ruski plin. Ali ustvari se iza toga krije ovo: Ako nema europskog embarga na plin, onda su za to krivi drugi (misli se prije svega: Njemačka).
Poljska se javno i bez koordinacije (s Njemačkom) vrlo zalaže za isporuku vojnih aviona Ukrajini - ali samo preko vojne baze SAD-a u Njemačkoj. Ako avioni ne budu isporučeni, tja, problem je u SAD-u ili Njemačkoj.
A Mađarskoj - barem u njemačkoj javnosti - ne fali ni dlaka s glave zbog njenog proruskog kursa. U Budimpešti rado uzimaju jeftin ruski plin, a ako treba, plaćaju i u rubljima.
Ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom nikada nije dovoljno njemačke pomoći, i uvijek traži još više.
Mogao bi se steći dojam da bi neke članice EU bile prilično sretne ako bi Njemačkoj krenulo loše - i kada bi izgubila dio svoje ekonomske snage i blagostanja. Po onoj - da susjedu crkne krava? Možda.
Činjenica je da su za šemu svaljivanja krivice na drugog, postavljanja zahtjeva i njihovog ispunjenja - uvijek potrebne dvije strane: onaj koji glasno zahtjeva, ljuti se i upire prstom u drugog - i onaj koji sve to dozvoljava.
To je zaista potpuno izlišan spektakl. Na kraju krajeva, svi imaju isti cilj - okončanje ruskog rata u Ukrajini. Pa zašto sijati razdor? To pomaže samo - Putinu, zaključuje Müller svoj autorski komentar.