Crno more uvijek je stvaralo više povijesti nego što je se može progutati na lokalnoj razini, a od početka ruske invazije na Ukrajinu ono povijest proizvodi alarmantnom brzinom. To more, s kojim se na svojim obalama dodiruju tri države članice NATO-a i dvije zemlje koje su na njemu provodile akcije u najsmrtonosnijem ratu u Europi od Drugog svjetskog rata bilo je poprište dramatičnih vojnih obračuna, žestokog pomorskog nazadovanja Moskve i diplomatskih razgovora visokog profila u posljednjih 14. mjeseci otkako je Rusija započela rat u Ukrajini.
Kontrola nad Crnim morem središnja je sastavnica ruske strategije u ovom ratu i jedan od glavnih razloga zašto je 2014. godine anektirala Krim - poluotok na južnoj obali Ukrajine - što je predstavljalo nezakonito otimanje kopna toj zemlji koje je nagovijestilo sadašnji krvavi sukob.
Za Washington i njegove saveznike u NATO-u, suprotstavljanje ruskom utjecaju u Crnom moru ključno je za zadržavanje njihovog utjecaja na jugoistočnom krilu Europe i protoka ključne robe iz tzv. žitnice Europe na ranjiva tržišta na Bliskom istoku i u Africi. Pa ipak, sve veći broj zapadnih političara i američkih zakonodavaca smatra da je crnomorska regija predugo bila periferna tema u zapadnoj strategiji suprotstavljanja Rusiji, umjesto njezin središnji princip. No, sada postoji sve veći pokret u Washingtonu, Bruxellesu i regionalnim prijestolnicama da se Crno more postavi u središte NATO-ove strategije.
"Dopuštanje Rusiji da definira pravila na Crnom moru dovodi naše saveznike i interese u opasnost i zaslužuje svoju vlastitu sveobuhvatnu strategiju kako bi se osiguralo da (ruski predsjednik Vladimir) Putin tamo ne smije steći uporište", rekla je za Foreign Policy senatorica Jeanne Shaheen, starija demokratska zastupnica u američkom Kongresu.
Shaheen i republikanski senator Mitt Romney predstavili su zakon prošlog mjeseca kako bi potaknuli administraciju predsjednika Joea Bidena da izradi strategiju za Crno more i pokrene proces povećanja američke vojne prisutnosti i gospodarskog angažmana u toj regiji. Republikanski zastupnik Mike Turner - predsjednik moćnog Odbora za obavještajne poslove Zastupničkog doma Kongresa - i demokratski zastupnik Bill Keating, predstavili su prateći prijedlog zakona u Zastupničkom domu.
Problem Turske
Drugi zapadni obrambeni dužnosnici i diplomati, od kojih su neki govorili za Foreign Policy pod uvjetom anonimnosti, kažu da se Crno more nalazi u jazu između NATO-ove strategije prema Ukrajini i istočnom krilu saveza s jedne te politike Zapada na svojem južnom krilu i šire regije Bliskog istoka s druge strane. NATO bi treba popuniti tu pukotinu dok se priprema za dugoročniji obračun s vojno revanšističkom Rusijom, tvrde ti dužnosnici.
"Dugo vremena smo imali prazninu u pogledu sigurnosti za sjeverni dio (NATO-ovog) istočnog krila i južni dio istočnog krila", kaže Andrei Muraru, rumunjski veleposlanik u Sjedinjenim Državama, u jednom nedavnom intervjuu. "Cijela regija Crnog mora je izložena Rusiji", dodao je.
Rasprava o tome kako uključiti Crno more u strategiju Zapada prema Rusiji zahuktava se uoči napeto iščekivane ukrajinske proljetne protuofenzive, koja bi potencijalno mogla ciljati i na Krim, te ključnog summita čelnika NATO-a ovog ljeta u Vilniusu, prijestolnici Litve. "Kada se osvrnete na ono što su u NATO-u govorili i što su učinili na Crnom moru prije ovog rata, pa, odgovor je izuzetno malo", rekao je Steve Horrell, bivši viši američki pomorski obavještajni časnik i sadašnji znanstvenik iz think tanka Centar za analizu europskih politika. "Jednostavno je uvijek prolazilo ispod radara", dodao je.
Izrađivanje koherentne strategije moglo bi biti nešto što je lakše reći nego učiniti s obzirom na golemu ulogu koju u toj regiji igra NATO članica Turska, čuvar na ‘vratima‘ u Crno more koji kontrolira tjesnace Bospor i Dardanele, koji predstavljaju jedini, uski izlaz iz Crnog mora na Sredozemlje. Turska je već godinama u bremenitom i napetom odnosu s Washingtonom i drugim saveznicima u NATO-u te sa sumnjom i strepnjom gleda na pojačano prisustvo NATO-a u Crnom moru ili na bilo kakvu promjenu svoje uloge čuvara Crnog mora.
Ankara je usporila pristupanje Finske i Švedske NATO-u - iako je Finska nakon turskog ‘blagoslova‘ ovoga tjedna nakon gotovo godinu dana turske blokade, napokon postala članica - i pojačala gospodarske veze s Moskvom kako bi poduprla svoje oslabjelo gospodarstvo u trenutku dok druge zapadne zemlje nastoje stegnuti omču sankcija oko ruske industrije. Ipak, istovremeno je pomogla posredovati u ključnom sporazumu o izvozu ukrajinske robe, posebno žitarica, iz Crnog mora na svjetska tržišta te je isporučila Kijevu ključnu vojnu pomoć na početku rata (dronove Bayraktar, op.a.).
Turska je, koristeći svoje zakonske ovlasti prema Konvenciji iz Montreuxa iz 1936. godine, zatvorila tjesnace između Sredozemnog i Crnog mora za ratne brodove iz zemalja koje nemaju luke u njemu ubrzo nakon ruske invazije u veljači prošle godine. I dok je ovaj potez značio blokadu povratka dodatnih ruskih ratnih brodova u svoje matične luke u Crnom moru, tim je potezom također blokiran ulazak ratnih brodova NATO-a sila koje nisu iz regije Crnog mora. Posljednji brod američke mornarice koji je uplovio u Crno more bio je "USS Arleigh Burke", razarač koji je napustio more u prosincu 2021. godine.
Pozornica krvave povijesti Europe
Drugim riječima, nijedna strategija zapadnog Crnog mora ne može funkcionirati bez podrške Turske, a podršku Turske bit će teško osigurati. "Turska ima ‘mlak‘ stav prema svakom prijedlogu koji bi promijenio status Crnog mora ili uvjete pristupa Crnom moru", kaže Soner Cagaptay, stručnjak za ovu regiju iz think tanka Washington Institute for Near East Policy.
U više od godinu dana sukoba, Crno more je bilo poprište nekih od najdramatičnijih scena rata između Rusije i Ukrajine, što uključuje upornu ukrajinsku obranu Zmijskog otoka koja je dodatno razbuktala ukrajinski otpor u ranim danima rata, te potapanje ruskog zapovjednog broda Crnomorske flote, krstaricu Moskva, u travnju prošle godine, zadalo je značajan pomorski i simbolički udarac ratnim naporima Moskve.
Čak i prije ruske aneksije Krima 2014. i invazije punog opsega u veljači 2022., Crno more imalo je ulogu središnje pozornice u krvavoj povijesti Europe. Bilo je glavna trgovačka arterija za staru Grčku i Rim, izvor hrane za Atenu i mjesto skitskih i mongolskih osvajanja u razmaku od tisuću godina. Krim je bio početna točka širenja bubonske kuge Europom, dugo je bio kamen razdora između Rusije i Osmanskog Carstva te poprište nepotrebnog pokolja i vojnih zavrzlama između velikih europskih sila u Krimskom ratu u 19. stoljeću, što je učinkovito razbilo europski sustav savezništva nakon Napoleonskih ratova. Crnomorska luka Novorusijsk bila je poprište onoga što je zapravo bila pobjeda boljševičke revolucije nad antikomunističkom Bijelom armijom koju je podržavao Zapad tijekom Ruskog građanskog rata.
Južna Ukrajina duž crnomorskog koridora također je bila poprište nekih od najžešćih borbi i najgorih zločina tijekom Drugog svjetskog rata, a Sovjetski Savez pod Josifom Staljinom prisilno je deportirao cijelu zajednicu autohtonih krimskih Tatara kako bi uspostavio kontrolu Moskve nad Krimom i Crnim morem. More. Godine 2008. Rusija je pokrenula invaziju na Gruziju, još jednu zapadno orijentiranu zemlju na Crnom moru, pokrenuvši time prvi europski rat u 21. stoljeću i nagovijestivši da će Putinove neoimperijalističke ambicije potaknuti buduću invaziju na Ukrajinu.
Koji je konačni značaj Crnog mora u trenutačnom sukobu tek će se doznati, ali ono se već pokazalo kao potencijalno žarište šireg sukoba između Rusije i NATO-a. U ožujku je ruski borbeni zrakoplov udario u američki dron koji je nadzirao područje Crnog mora i oborio ga. Najviši dužnosnici Bijele kuće ocijenili su i osudili manevre ruskog zrakoplova kao nepromišljene i neodgovorne jer je bespilotna letjelica letjela iznad međunarodnih voda, dok je Moskva tvrdila da je letjela iznad teritorija unutar granica ruske "specijalne vojne operacije" u Ukrajini.
Mitologiziranje Krima
Senatorica Shaheen je rekla da je upravo ova vrsta incidenata razlog zašto Washingtonu treba koherentna strategija za tu regiju. "Da su SAD bile sveobuhvatnije prisutne u Crnom moru, možda bismo mogli ograničiti stratešku prednost Rusije u regiji i osigurati mjesto pada drona", rekla je ona. Putin se, sa svoje strane, fokusirao na kontrolu Moskve nad Krimom kao ključnu za njegov širi obračun s NATO-om, a Crno more vidi kao ključno za projiciranje čvrste moći Kremlja prema Mediteranu i šire. "Rusija svoj pristup toplovodnim lukama u Crnom moru vidi kao veliku stratešku prednost", rekao je Cagaptay.
Ukrajinski dužnosnici posljednjih su dana poslali zbunjujuće i pomalo proturječne signale da bi mogli biti otvoreni za pregovore o statusu Krima u budućim mirovnim pregovorima s Rusijom, iako bi oslobađanje Krima i dalje moglo biti središnji cilj u bilo kojoj nadolazećoj ukrajinskoj ofenzivi protiv razbijenih ruskih snaga.
Osim vojnog značaja Krima, Putin je jasno dao do znanja da poluotok - i šire, ruska kontrola nad Crnim morem - nadilazi hladnu, čvrstu strategiju. Putin je mitologizirao važnost Krima za rusko nasljeđe i povijest u javnim govorima - uključujući lažne usporedbe Krima kao ruske svete zemlje poput Jeruzalema - što je zateklo povjesničare. Putin se također usporedio s Petrom Velikim, ruskim carem koji je pokrenuo ekspanzionističke ratove za osvajanje teritorija početkom 18. stoljeća i uspostavio Rusko Carstvo koje će osvojiti Krim generaciju kasnije, pod Katarinom Velikom.
Ove povijesne paralele mogle bi se Putinu obiti o glavu jer za njega dijelom i nisu baš laskave - Petar Veliki je ostavio velik dio današnje Ukrajine Osmanskom Carstvu i pripremio tlo za politički preokret u carskoj Rusiji tako što nikada nije uspostavio jasan proces nasljeđivanja, što je problem koji sve otada progoni ovu zemlju.
Ipak, te paralele otkrivaju Putinove moderne imperijalne ambicije za Rusiju 21. stoljeća i naglašavaju neizbrisivu vezu između Crnog mora, Krima i Putinovih vlastitih iskrivljenih pogleda na njegovu vlastitu ostavštinu u ruskoj povijesti. "Ako Putin želi Rusiji vratiti status vodeće europske sile, nešto što je postigla pod vladavinom Petra Velikog i Katarine Velike", kako navodi Peter Rutland, proučavatelj ruske povijesti na Sveučilištu Wesleyan, "onda mu treba Krim", navodi se u zaključku analize Foreign Policyja.